Pravo na odbranu • Presuda se poziva na izjave svjedoka date prije suđenja, a koji nisu prisustvovali suđenju • Povreda člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije

Činjenice predmeta i navodi podnosilaca predstavke

Ministarstvo nacionalne sigurnosti pokrenulo je krivični postupak protiv podnosilaca predstavke zbog veleizdaje. Okružni sud u Erevanu proglasio je prvog podnosioca predstavke krivim za veleizdaju i pokušaj sabotaže, a drugog podnosioca predstavke krivim za veleizdaju. Osuđeni su na petnaest, odnosno trinaest godina zatvora. Između ostalih dokaza, Okružni sud se oslonio na izvještaj E. O. i izjave petnaest svjedoka, uključujući i A. Y. i R. K. Izjave svjedoka A. Y. i R. K. date prije suđenja pročitane su na sudu jer se ti svjedoci nisu pojavili, dok E. O., čiji je izvještaj također pročitan, nije bio uvršten na popis pozvanih svjedoka. Dokazi koje je pružilo ostalih trinaest svjedoka sadržavali su opće informacije o načinu života podnosilaca predstavke i njihovim putovanjima.

Podnosioci predstavke podnijeli su odvojene žalbe. Prvi podnosilac predstavke je tvrdio da Tužilaštvo, između ostalog, nije dostavilo nikakve dokaze koji potkrepljuju optužbu. Nijedan od svjedoka ispitanih na sudu nije dao implicirane izjave, a oni svjedoci koji su dali takve izjave nisu ispitani tokom istrage ili sudskog postupka. Dalje je tvrdio da Okružni sud nije ispitao njegove pritužbe na odsustvo advokata i prevodioca tokom istrage. U svojoj žalbi drugi podnosilac predstavke je tvrdio da je njegova osuda bila neosnovana. Krivični i vojni apelacioni sud potvrdio je osude podnosilaca predstavke na osnovu istih dokaza. Kasacioni sud je odbio žalbe podnosilaca predstavke.

Podnosioci predstavke se žale, na osnovu člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Konvencije, da ključni svjedoci optužbe, uključujući i E. O., A. Y. i R. K., nisi ispitani ni tokom istrage ni tokom suđenja.

Prihvatljivost

Drugi podnosilac predstavke je u pritužbi iznio navode koje nije isticao u žalbi na osuđujuću presudu pred redovnim sudovima te je njegova pritužba odbačena zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova.

Meritum

Evropski sud je ukazao na relevantne principe u vezi s prihvatanjem neprovjerenih inkriminirajućih dokaza svjedoka u krivičnom postupku koji su utvrđeni u predmetu Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva i dodatno pojašnjeni u predmetu Schatschaschwili protiv Njemačke.

Evropski sud je istakao da argument Vlade da su E. O. i A. Y. pozvani da se pojave pred sudom nije potkrijepljen nikakvim dokazima. Evropski sud je napomenuo da svjedok E. O. nije bio na popisu pozvanih svjedoka. Što se tiče argumenta Vlade da svjedok R. K. nije pozvan jer nije bio u Armeniji i da mu je lokacija bila nepoznata, Evropski sud je primijetio da je svjedok R. K. ispitan u Ukrajini u novembru 2002. godine. Međutim, nema ničega što bi ukazivalo na to da je prvostepeni sud pokušao pozvati svjedoka R. K. na njegovoj posljednjoj poznatoj adresi, a kamoli da ga nije uspio pronaći. U svakom slučaju, činjenica da je svjedok bio odsutan iz zemlje u kojoj se postupak vodio nije sama po sebi dovoljna da zadovolji zahtjeve člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, koji zahtijeva od država ugovornica da preduzmu pozitivne korake kako bi omogućile optuženom da ispita svjedoke ili da se ispitaju svjedoci protiv njega.

Shodno tome, nije postojao valjan razlog za neprisustvovanje E. O., A. Y. i R. K. suđenju koje bi prvom podnosiocu predstavke omogućilo da se s njima lično suoči.

Što se tiče uloge predmetnih dokaza, presuda Okružnog suda, koju je Apelacioni sud u potpunosti potvrdio, poziva se na izjave E. O., A. Y. i R. K. date prije suđenja kako bi se osigurala osuda prvog podnosioca predstavke za veleizdaju, bez ikakve ocjene dokazne vrijednosti tih dokaza. Evropski sud je stoga morao sam procijeniti težinu dokaza koje su dali odsutni svjedoci, uzimajući u obzir ostale dostupne inkriminirajuće dokaze.

Nema sumnje da izjave E. O., A. Y. i R. K. nisu bile jedini dokazi na kojima je zasnovana osuda prvog podnosioca predstavke. Presuda Okružnog suda poziva se i na druge dokaze, uključujući i izjave trinaest drugih svjedoka. Međutim, za razliku od dokaza koje su dali E. O., A. Y. i R. K., iskazi ostalih svjedoka nisu direktno povezivali prvog podnosioca predstavke sa špijunskim aktivnostima, već su sadržavali opće informacije o njegovom načinu života i putovanjima.

S obzirom na to da domaći sudovi nisu izvršili nikakvu procjenu dokazne vrijednosti iskaza koje su dali E. O., A. Y. i R. K., Evropski sud je smatrao nejasnim da li su njihovi iskazi bili „odlučujući“, ali je ipak uvjeren da su imali značajnu težinu i da je njihovo prihvatanje moglo otežati odbranu. Evropski sud je stoga trebao preispitati postojanje dovoljnih faktora protivteže.

U odlukama domaćih sudova nema naznaka da su izjavama E. O., A. Y. i R. K. pristupili s bilo kakvim posebnim oprezom ili da su pridali manju težinu njihovim izjavama. Osim toga, Vlada nije navela da je prvostepeni sud preduzeo proceduralne mjere zaštite u vezi s korištenjem dokaza koje su dali ti svjedoci. Stoga nije utvrđeno da je bilo dovoljno faktora protivteže da se kompenziraju ograničenja pod kojima se odbrana borila u odnosu na neprovjerene iskaze svjedoka E. O., A. Y. i R. K. Evropski sud je utvrdio da je došlo do kršenja člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije u odnosu na prvog podnosioca predstavke.