Nepristrasan sud • Učešće troje sudija u postupcima pred Ustavnim sudom nakon što su bili članovi vijeća Vrhovnog suda u istom predmetu • Propust Ustavnog suda da se bavi pitanjem da li navodni nedostatak nepristrasnosti opravdava isključenje sudija ili utječe na njegovu sposobnost da odluči o predmetu • Strukturni nedostaci u vezi s blagovremenim popunjavanjem upražnjenih mjesta u Ustavnom suda doprinijeli su tome da predmet sasluša nepotpuno vijeće • Utvrđeno kršenje člana 6. Evropske konvencije

Činjenice predmeta i navodi podnosilaca predstavke

Komisija za restituciju i obeštećenje imovine donijela je odluku kojom je osobi N. N. priznala vlasništvo nad predmetnom zemljišnom parcelom. N. N. je prodala parcelu podnosiocima predstavke, koji su registrirali svoje vlasništvo u Zemljišnom registru. Agencija za restituciju i obeštećenje imovine poništila je navedenu odluku. Okružni sud je odbio zahtjev podnosilaca predstavke za poništenje odluke Agencije utvrdivši da predmetna parcela nije ispunjavala uvjete za restituciju. Apelacioni sud je potvrdio presudu Okružnog suda. Vrhovni sud je odbio reviziju podnosilaca predstavke, uz obrazloženje da ne sadrži prihvatljive argumente u skladu sa članom 472. Zakona o građanskom postupku. Nakon što je Ustavni sud usvojio ustavnu tužbu podnosilaca predstavke i vratio predmet Vrhovnom sudu, Vrhovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, odbio reviziju. Odlučujući o novoj ustavnoj tužbi podnosilaca predstavke, Ustavni sud je u sastavu od šest od devet sudija odbio ustavnu tužbu podnosilaca predstavke podijeljenim glasovima tri prema tri. Prema članu 73(4) Zakona o Ustavnom sudu za uvažavanje takve tužbe potrebna je većina od pet glasova, a kako to nije postignuto, tužba se smatrala odbijenom. Tri člana vijeća, sudije B. I., G. D. i F. L., bila su u sastavu vijeća Vrhovnog suda koje je 2012. godine odlučivalo u istom predmetu podnosilaca predstavke i glasala su za odbijanje ustavne tužbe podnosilaca predstavke.

Pozivajući se na član 6. stav 1. Evropske konvencije, podnosioci predstavke se žale da prilikom odlučivanja u njihovom predmetu Ustavni sud nije bio nepristrasan.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je istakao da je zabrinutost podnosilaca predstavke u vezi s nepristrasnošću Ustavnog suda proizašla iz činjenice da su sudije B. I., G. D. i F. L., koje su bile članovi vijeća Vrhovnog suda u istom predmetu, također učestvovale u postupku pred Ustavnim sudom. Evropski sud se složio da je ta situacija mogla izazvati sumnje kod podnosilaca predstavke u nepristrasnost tog suda. Stoga je Evropski sud morao utvrditi da li su te sumnje bile objektivno opravdane. U tom smislu Evropski sud je ispitao da li je postojala bliska veza između pitanja koja je Vrhovni sud ispitivao po reviziji 2012. godine i onih kojima se Ustavni sud bavio u svojoj presudi iz 2017. godine.

Iako je Evropski sud priznao različitu prirodu kasacionog i ustavnog postupka, primijetio je da su se u ovom predmetu presude i Vrhovnog suda i Ustavnog suda odnosile na usko povezana suštinska pitanja, prvenstveno u vezi s poštovanjem načela res judicata, poništavanjem odluke Komisije i poštovanjem ranijih presuda Ustavnog suda.

Evropski sud je istakao da kada se odlučuje o tome da li u konkretnom predmetu postoji legitimni razlog za strah da određeno tijelo nije nepristrasno, stav onih koji tvrde da ono nije nepristrasno je važan, ali ne i odlučujući. Odlučujuće je da li se strah može smatrati objektivno opravdanim. S obzirom na to da je u presuđivanju predmeta učestvovalo ukupno šest sudija, od kojih su troje bili članovi vijeća i Ustavnog i Vrhovnog suda u istom predmetu, Evropski sud je bio mišljenja da su podnosioci predstavke imali legitiman razlog za strah od nedostatka nepristrasnosti Ustavnog suda. Ovo pitanje je dobilo dodatni značaj zbog činjenice da je istih troje sudija glasalo za odbijanje ustavne tužbe podnosilaca predstavke.

Evropski sud se u nastavku bavio procjenom da li su sudije bile obavezne da se izuzmu i kakav bi utjecaj njihovo izuzeće imalo na vijeće. Evropski sud je istakao da je nepristrasnost sudija osnovno načelo vladavine prava i da je svaki sudija za kojeg postoji opravdan strah od pristrasnosti dužan samoinicijativno se izuzeti iz predmeta. Postojanje nacionalnih pravila o izuzeću sudija pokazuje zakonodavnu namjeru da se otklone svi razumni razlozi za sumnju u nepristrasnost. U ovom predmetu Ustavni sud je odlučivao u sastavu od šest sudija, od kojih je troje prethodno učestvovalo u istom predmetu pred Vrhovnim sudom. Iako možda nisu prepoznale svoju raniju uključenost, sudije su to mogle utvrditi pregledom spisa. Ustavni sud nije održao javnu raspravu, niti je obavijestio podnosioce predstavke o sastavu vijeća, pa oni nisu imali mogućnost blagovremeno tražiti izuzeće sudija. Konačno, za sastav vijeća podnosioci predstavke su saznali tek nakon donošenja presude. Evropski sud je u ovom predmetu također razmatrao načelo nužnosti iz Bangalorških načela, prema kojem sudija može učestvovati uprkos sukobu interesa samo u izuzetnim slučajevima, te ocijenio da to u ovom predmetu nije bilo primjenjivo.

U konkretnom predmetu pitanje nepristrasnosti sudija nije pokrenuto proprio motu i kao rezultat toga Evropskom sudu nisu dostavljene nikakve informacije o tome da li je o tome raspravljano unutar Ustavnog suda niti na osnovu čega je odlučeno da se nastavi u istom sastavu. U spisu predmeta nije bilo ničega što bi ukazivalo na to da su sudije B. I., G. D. i F. L. razmatrale mogućnost povlačenja iz predmeta ili da su obavijestile predsjednika Ustavnog suda o svom prethodnom učešću u povezanom postupku, iako su relevantna proceduralna pravila, čini se, predviđala takvu mogućnost. Evropski sud je istakao da Ustavni sud nije iskoristio priliku da utvrdi da li su navodni razlozi nedostatka nepristrasnosti mogli opravdati izuzeće troje sudija ili je u datim okolnostima trebalo uzeti u obzir i sposobnost Ustavnog suda da odluči o tom predmetu. Evropski sud je smatrao da Ustavni sud nije izvršio potrebnu proceduralnu kontrolu.

Evropski sud se osvrnuo i na vrijeme koje je nacionalnim organima za imenovanje bilo potrebno da imenuju nove sudije u Ustavni sud. Evropski sud je primijetio da su se mandati sudija S. B. i V. K. završili više od petnaest mjeseci prije nego što je predmet podnosilaca predstavke bio riješen. Njihovi nasljednici imenovani su tek nakon četiri godine i sedam mjeseci, odnosno nakon tri godine i šest mjeseci. Takva kašnjenja utjecala su na imenovanje cijele sljedeće generacije sudija Ustavnog suda. Kao rezultat tih događaja, Ustavnom sudu je postalo teško razmotriti da li bi se odlučivanje u ovom predmetu moglo odgoditi dok taj sud ne dobije kvorum bez učešća troje sudija koji su bili u sukobu interesa, uzimajući u obzir i da je predmet već bio u toku pred Ustavnim sudom godinu i po dana. Kao rezultat ostavki i/ili razrješenja, Ustavni sud nije imao kvorum za odlučivanje od 23. marta 2018. do 23. decembra 2020. godine. Ustavni sud nije razmatrao te aspekte u svom odlučivanju, a radilo se o faktorima strukturalne i institucionalne prirode koji se ni na koji način nisu mogli pripisati podnosiocima predstavke.

Konačni zaključak Evropskog suda u ovom predmetu je bio da su u postupku pred Ustavnim sudom nedostajale potrebne garancije nepristrasnosti. Ovaj zaključak zasniva se na postojanju objektivno opravdanih strahova o nepristrasnosti sudija B. I., G. D. i F. L., te na neuspjehu Ustavnog suda da pravilno riješi to pitanje. Strukturni nedostaci u vezi s blagovremenim popunjavanjem upražnjenih mjesta u Ustavnom sudu doprinijeli su situaciji u kojoj se taj sud našao prilikom odlučivanja o predmetu podnosilaca predstavke. Evropski sud je utvrdio da pravo podnosilaca predstavke na saslušanje pred nepristrasnim sudom nije poštovano u domaćem postupku te da je došlo do kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.