Korištenje izvoda iz transkripata presretnutih telefonskih poziva je bilo u skladu s domaćim pravom • Nema povrede člana 6. Konvencije

Činjenice i navodi podnosioca predstavke

Podnosilac predstavke je bio osumnjičen za nekoliko krivičnih djela. Tokom krivične istrage telefon mu je prisluškivan i snimani su njegovi razgovori s drugim licima (u daljnjem tekstu: „tajni nadzor“). Tokom ročišta 21. septembra 2020. godine Okružni sud je proglasio neprihvatljivim dokaze pribavljene tajnim nadzorom jer nisu sadržavali dovoljne razloge u pogledu ultima ratio prirode te mjere. Okružni sud je na tužiočev zahtjev dozvolio korištenje nekoliko izvoda iz transkripata prisluškivanih telefonskih poziva kako bi tokom unakrsnog ispitivanja podnosioca predstavke procijenio vjerodostojnost njegovih izjava.

Okružni sud Viru je 19. aprila 2021. godine osudio podnosioca predstavke za niz krivičnih djela i oslobodio ga za nekoliko drugih.

U kontekstu preispitivanja zakonitosti tajnog nadzora, Sud je zaključio da odluke kojima je sudija za prethodni istražni postupak odobrio prisluškivanje nisu sadržavale dovoljne razloge u pogledu ultima ratio prirode te mjere, te je stoga tajni nadzor bio u suprotnosti sa Zakonom o krivičnom postupku. Shodno tome, Sud je dokaze dobivene prisluškivanjem proglasio nedopustivim.

Što se tiče korištenja izvoda iz transkripata presretnutih telefonskih poziva radi procjene vjerodostojnosti izjava podnosioca predstavke, Okružni sud je obrazložio da se, prema obrazloženju koje prati Nacrt zakona o članu 289. stav 3. Zakona o krivičnom postupku, dokumenti ili snimci podataka mogu koristiti radi procjene vjerodostojnosti izjava svjedoka, bez obzira na njihovu prihvatljivost kao dokaza. Sud je naglasio da se prilikom procjene vjerodostojnosti izjava svjedoka na takav način ne ispituje sadržaj presretnutih telefonskih poziva, već samo da li je svjedok dao dosljedne i koherentne izjave o relevantnim okolnostima. Okružni sud je zaključio da podnosilac predstavke nije vjerodostojno objasnio nedosljednosti između svojih izjava tokom unakrsnog ispitivanja i presretnutih razgovora, pa su njegove izjave na suđenju isključene kao nepouzdane.

Apelacioni sud je 12. januara 2022. godine djelimično poništio i djelimično potvrdio prvostepenu presudu. U odnosu na žalbene navode podnosioca predstavke u vezi s korištenjem presretnutih telefonskih poziva radi procjene vjerodostojnosti izjava, Apelacioni sud je utvrdio da je korištenje tih transkripata bilo u skladu sa zakonom. Vrhovni sud je 18. aprila 2022. godine odbio reviziju podnosioca predstavke.

Podnosilac predstavke se žalio da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog činjenice da su se domaći sudovi oslanjali na nezakonito presretnute telefonske pozive kako bi njegove izjave na suđenju proglasili nepouzdanim kao dokaz.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je naveo da je Okružni sud utvrdio da su mjere tajnog nadzora bile nezakonite prema domaćem pravu jer nisu bile dovoljno obrazložene. Štaviše, pozivajući se na član 1261. stav 4. Zakona o krivičnom postupku, Okružni sud je proglasio dokaze pribavljene prisluškivanjem nedopustivim. U tom smislu Evropski sud je ponovio da je prethodno u predmetu Liblik i drugi protiv Estonije utvrdio da je tajni nadzor proveden na osnovu nedovoljno obrazloženih sudskih odobrenja predstavljao kršenje člana 8. Konvencije. Nadalje, uprkos tome što su izvještaje o presretnutim telefonskim pozivima proglasili neprihvatljivim kao dokaz, domaći sudovi su dozvolili da se izvodi iz transkripata tih poziva koriste u kontekstu unakrsnog ispitivanja podnosioca predstavke kako bi se procijenila vjerodostojnost njegovih izjava. Prema mišljenju domaćih sudova, takva upotreba presretnutih telefonskih poziva je bila u skladu s domaćim pravom. Evropski sud je istakao da iako se ovaj predmet, u strogom smislu, nije odnosio na prihvatljivost dokaza, njegov fokus je ipak bio na korištenju materijala pribavljenog, u suštini, kršenjem garancija iz člana 8. Konvencije. Prema mišljenju podnosioca predstavke, korištenje spornih izvoda iz transkripata presretnutih telefonskih poziva trebalo je smatrati nezakonitim prema domaćem pravu. U tom smislu Evropski sud je ponovio da nije na njemu da djeluje kao tijelo četvrte instance i da dovodi u pitanje tumačenje domaćeg prava koje su dali domaći sudovi. Evropski sud je naveo da su i Okružni i Apelacioni sud dali detaljne razloge zašto je korištenje presretnutih telefonskih poziva u kontekstu člana 289. stav 3. Zakona o krivičnom postupku bilo u skladu s domaćim pravom. Činjenica da je to možda bio prvi put da su domaći sudovi pozvani da tumače i primjenjuju član 289. stav 3. Zakona o krivičnom postupku nije dovelo u pitanje valjanost njihovog tumačenja, niti je Evropskom sudu dalo osnova da ga preispita.

Nadalje, osvrćući se na pitanje da li je krivični postupak u cjelini bio pravičan, Evropski sud je istakao da je podnosilac predstavke pred domaćim sudovima osporio prihvatljivost dokaza pribavljenih tajnim nadzorom, nakon čega je Okružni sud utvrdio da domaće proceduralne garancije nisu bile ispoštovane i proglasio je sporne dokaze neprihvatljivim.

Evropski sud je naglasio da iako su izvodi iz transkripata kasnije korišteni u istom krivičnom postupku za procjenu vjerodostojnosti izjava podnosioca predstavke, Evropski sud ipak nije imao razloga sumnjati u tvrdnju Vlade da domaći sudovi nikada nisu imali pristup potpunim transkriptima presretnutih telefonskih poziva. Evropski sud je dalje istakao da su, prema tvrdnji Vlade, domaći sudovi bili upoznati sa sadržajem tih poziva samo u onoj mjeri u kojoj je tužilac na ročištu skrenuo pažnju na određene fraze koje je podnosilac predstavke izgovorio tokom tih telefonskih poziva, a koje su bile u suprotnosti s izjavama podnosioca predstavke na suđenju. Evropski sud je istakao da je ovaj ograničeni pristup značajna proceduralna zaštita.

Evropski sud je također naglasio da je podnosiocu predstavke omogućeno da dâ objašnjenja o očiglednim kontradikcijama između izjava na suđenju i presretnutih telefonskih poziva. Također je primijetio da je podnosilac predstavke bio u mogućnosti da ospori, i jest osporio, na sva tri nivoa nadležnosti, korištenje izvještaja o njegovim presretnutim telefonskim pozivima u kontekstu procjene vjerodostojnosti njegovih izjava. Evropski sud je naglasio da iako se sudovi nisu složili s tvrdnjama podnosioca predstavke, prvostepeni i drugostepeni sudovi su razmotrili njegove argumente na način koji je bio temeljit i koji se nije mogao smatrati proizvoljnim.

Evropski sud je istakao da korištenje spornih izvještaja o tajnom nadzoru nije bilo odlučujuće za ishod postupka te je zaključio da nije došlo do kršenja člana 6. stav 1. Konvencije.