Oslanjanje domaćih sudova na izjave dobijene u odsutnosti advokata kako bi podnosioca predstavke osudili za pokušaj rušenja ustavnog poretka i izrekli kaznu doživotnog zatvora • Propust domaćih sudova da procijene utjecaj koji je odsutnost advokata mogla imati na prava odbrane ili ukupnu pravičnost postupka • Propust da se osporene izjave isključe kako to zahtijeva domaće pravo • Kršenje člana 6. st. 1. i 3. tačka (c) Evropske konvencije

Činjenice predmeta i navodi podnosioca predstavke

Prvostepenom presudom podnosilac predstavke je osuđen, između ostalih krivičnih djela, za članstvo u naoružanoj terorističkoj organizaciji, prema članu 168. stav 2. ranijeg Krivičnog zakona, na kaznu zatvora od 12 godina i šest mjeseci. Ta osuda zasnovana je, između ostalih dokaza, na predmetima pronađenim kod apelanta i izjavama koje je dao policiji i javnom tužiocu u odsustvu advokata. Kasacioni sud je poništio presudu smatrajući da je podnosilac predstavke počinio djelo iznude protiv M. N., što treba smatrati „teškim djelom“ počinjenim u ime terorističke organizacije. Utvrdio je da to djelo ispunjava materijalni element krivičnog djela iz člana 146. ranijeg Krivičnog zakona i zaključio da djela koja se pripisuju podnosiocu predstavke, posmatrana u cjelini, treba smatrati onima koja dovode do težeg krivičnog djela, a to je pokušaj rušenja ustavnog poretka. Nakon toga, prvostepeni sud je, slijedeći uputstvo Kasacionog suda, osudio podnosioca predstavke prema članu 146. i izrekao mu kaznu doživotnog zatvora, ponovo se oslanjajući, između ostalih dokaza, na izjave koje je dao policiji i javnom tužiocu u odsustvu advokata. Ustavni sud je donio presudu u kojoj je, između ostalog, utvrdio da nije bilo povrede prava podnosioca predstavke na pravično suđenje u vezi s njegovim pravom na pravnu pomoć. Iz obrazloženja presude Ustavnog suda proizlazi da je vijeće Ustavnog suda utvrdilo da je pravo podnosioca predstavke na pravnu pomoć bilo ograničeno u skladu s relevantnim zakonodavstvom koje je bilo na snazi u vrijeme predmetnog slučaja.

Podnosilac predstavke se žali da su domaći sudovi korištenjem izjava koje je dao u policiji u odsustvu advokata prekršili njegovo pravo na pravično suđenje, garantirano članom 6. st. 1. i 3. tačka (c) Evropske konvencije.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je ukazao na ranije utvrđenu praksu te je analizu konkretnog predmeta izvršio bazirajući se na sljedećim pitanjima: (a) da li je postojalo ograničenje prava na pristup advokatu; (b) da li su postojali uvjerljivi razlozi za ograničenje; (c) pravičnost postupka u cjelini.

(a) Podnosiocu predstavke je uskraćen pristup advokatu od 13. marta do 20. marta 1998. godine kao rezultat zakonske zabrane propisane članom 31. Zakona broj 3842. Kao rezultat toga, podnosilac predstavke bio je bez pravne pomoći kada je davao izjave policiji i javnom tužiocu. U vezi s tim, Evropski sud je ukazao na već utvrđenu praksu u slučajevima protiv Turske u sličnoj situaciji gdje je utvrdio povredu člana 6. st. 1. i 3. tačka (c) Evropske konvencije.

(b) Kako Vlada nije tvrdila da su postojali uvjerljivi razlozi koji opravdavaju ograničenje prava podnosioca predstavke na pristup advokatu, Evropski sud je shodno tome smatrao da takvi razlozi nisu postojali u konkretnom slučaju.

(c) U odsustvu bilo kakvih uvjerljivih razloga za ograničavanje prava podnosioca predstavke na pristup advokatu dok je bio u policijskom pritvoru Evropski sud je naveo da mora primijeniti vrlo strogu kontrolu procjene pravičnosti, posebno s obzirom na to da su postojala zakonska ograničenja opće i obavezne prirode.

Vlada je tvrdila da ukupna pravičnost suđenja nije bespovratno narušena ograničenjem prava podnosioca predstavke na pristup advokatu tokom faze prije suđenja. U vezi s tim, Evropski sud prvo primjećuje da ni sud prvog stepena ni Kasacioni sud nisu izvršili nikakvu procjenu utjecaja koji je proceduralni nedostatak (odsustvo advokata) mogao imati na prava odbrane ili na ukupnu pravičnost postupka. Sud dalje primjećuje da član 148. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Turske (član 247. prethodnog Zakona o krivičnom postupku) izričito predviđa da izjava uzeta u odsustvu advokata ne može biti osnov za osudu, osim ako osumnjičeni ili optuženi ne potvrdi tu izjavu pred sudijom ili sudom. Suprotno tvrdnji Vlade, Ustavni sud prilikom ocjenjivanja žalbe podnosioca predstavke nije primijenio principe utvrđene u sudskoj praksi Evropskog suda, posebno u predmetima Salduz, Ibrahim i drugi i Beuze, a sve te presude su donesene prije donošenja odluke u slučaju podnosioca predstavke. Umjesto da se pridržava standarda utvrđenih u tim predmetima, Ustavni sud je zaključio da izjava podnosioca predstavke data u odsustvu advokata ne predstavlja jedini niti odlučujući osnov za njegovu osudu.

Evropski sud je ukazao da ključni element krivičnog djela za koje je podnosilac predstavke na kraju osuđen (pokušaj rušenja ustavnog poretka) zavisi od djela iznude za koje je utvrđeno da ga je počinio tražeći novac od određenih vlasnika preduzeća u ime komunističke partije. Na osnovu toga, dokazi pronađeni u posjedu podnosioca predstavke prilikom njegovog hapšenja ne mogu ispraviti proceduralni nedostatak utvrđen u tom slučaju s ciljem osiguranja ukupne pravičnosti krivičnog postupka.

Shodno tome, Evropski sud je zaključio da je izjava dobijena od podnosioca predstavke u odsustvu advokata imala značajnu dokaznu vrijednost jer je vlastima pružila objašnjenje o tome šta se dogodilo. Također, čini se da je uokvirila proces prikupljanja dokaza u krivičnom postupku protiv podnosioca predstavke. Kao rezultat toga, ni identifikacija podnosioca predstavke od nekih vlasnika preduzeća tokom suđenja, niti odsustvo bilo kakvog znaka zlostavljanja podnosioca zahtjeva tokom njegovog boravka u policijskom pritvoru nisu mogli biti dovoljni da osiguraju ukupnu pravičnost postupka. Evropski sud je zaključio da je ukupna pravičnost krivičnog postupka protiv podnosioca predstavke bespovratno narušena zakonskim ograničenjem njegovog prava na pristup advokatu i naknadnim korištenjem njegovih izjava u odsustvu advokata. Utvrđeno je da je došlo do kršenja člana 6. st. 1. i 3. tačka (c) Evropske konvencije.