Nemogućnost autističnog djeteta da dobije specijaliziranu podršku u školi tokom prve dvije godine osnovnog školovanja • Razlika u tretmanu zbog invaliditeta podnositeljice predstavke • Povreda člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 2. Protokola broj 1

Činjenice i navodi podnositeljice predstavke

Podnositeljici predstavke je dijagnosticiran neverbalni autizam. Zbog svog invaliditeta, u vrtiću je imala podršku pomoćnog asistenta za specijaliziranu pomoć u učenju, 24 sata sedmično, u skladu sa članom 13. Zakona broj 104. Tokom svoje prve godine u osnovnoj školi (2010–2011) podnositeljica predstavke nije imala specijaliziranu pomoć. Na kraju školske godine odlučeno je da treba ponoviti pripremni razred.

Prije početka nove školske godine roditelji podnositeljice predstavke zatražili su od Općine Eboli da osigura da njihova kćerka dobije specijaliziranu pomoć predviđenu Zakonom broj 104. Vlasti su ih u martu 2012. godine obavijestile da će biti teško ponovo organizirati specijaliziranu javnu pomoć za podnositeljicu predstavke jer je bila planirana samo do kraja 2011. godine, ali da ipak postoji mogućnost da uskoro dobije takvu pomoć. Međutim, to se nikada nije dogodilo. U međuvremenu, od januara 2012. godine roditelji podnositeljice predstavke su plaćali privatnu specijaliziranu pomoć kako bi njihova kćerka ipak mogla dobiti obrazovnu podršku.

Vlada je potvrdila da je podnositeljica predstavke imala pomoć u nastavi koju je škola pokrila, te je priložila račun na iznos od 476,56 eura. Podnositeljica predstavke je primijetila da dokumenti koje je dostavila Vlada ne potvrđuju istinitost njenih navoda. Istakla je, prije svega, da dokumenti ne objašnjavaju vrstu pružene pomoći ili provedene aktivnosti, niti da li su angažirana lica bila kompetentna i kvalificirana za brigu o autističnom djetetu. Dalje je navela da iznos ovjerenih troškova pokazuje da se predmetna podrška sigurno nije mogla smatrati trajnom. Roditelji podnositeljice predstavke su, postupajući u njeno ime, podnijeli zahtjev Upravnom sudu regije Kampanija, zahtijevajući od suda da naloži vlastima da isplate odštetu njihovoj kćerki. Upravni sud je odbio taj zahtjev.

Roditelji podnositeljice predstavke izjavili su žalbu Državnom vijeću koje ju je odbilo. Utvrdilo je da je zahtjev za naknadu štete bio nejasan i da nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između nedostatka specijalizirane pomoći i navodne štete. Također je presuđeno da odgovornost regije nije mogla nastati jer se morala suočiti sa smanjenjem resursa koje je dodijelila država. Konačno, u vezi sa zahtjevom da se Općini Eboli naloži da osigura pomoć predviđenu zakonom, Državno vijeće je istaklo da je sudija mogao izdati nalog vlastima samo ako je slučaj spadao u isključivu nadležnost upravnog suda, što u ovom slučaju nije bio slučaj.

Podnositeljica predstavke se pred Evropskim sudom žalila na kršenje svog prava na obrazovanje. Navela je da nije imala pristup specijaliziranoj podršci propisanoj zakonom tokom dvije školske godine. Također je smatrala da država nije ispoštovala svoju obavezu garancije jednakosti prilika licima s invaliditetom. Također se žalila na činjenicu da je bila podvrgnuta diskriminaciji zbog svoje invalidnosti, što predstavlja kršenje člana 14. Evropske konvencije.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je prije svega naglasio da srž prigovora leži u navodima da je prema podnositeljici predstavke postupano na diskriminatoran način te da je potrebno ispitati predmet u smislu člana 14. Konvencije u vezi sa članom 2. Protokola broj 1. Također je istakao da se podrazumijeva da polje primjene člana 14. Evropske konvencije obuhvata ne samo zabranu diskriminacije zasnovane na invalidnosti već i obavezu država da osiguraju „razumno prilagođavanje” i da korigiraju činjenične nejednakosti koje bi, ukoliko nemaju opravdanja, predstavljale diskriminaciju.

Evropski sud je naveo da su u relevantno vrijeme različite zakonske odredbe utvrđivale pravo na obrazovanje djece s invaliditetom i pružale im zaštitu od diskriminacije. Dalje je naveo da je omogućavanjem uključivanja djece s invaliditetom u redovno školovanje zakonodavac izvršio izbor u okviru svoje slobodne procjene. Također je naglasio da je sadržaj spisa predmeta pokazao da, iako je zakon, na apstraktan način, predviđao „razumno prilagođavanje“, bez davanja ikakve slobode vlastima, nadležna nacionalna tijela zapravo nisu objasnila kako bi se takvo prilagođavanje trebalo provoditi u periodu od 2010. do 2012. godine, te da podnositeljica predstavke stoga nije mogla dobiti stručnu pomoć prilagođenu njenim specifičnim obrazovnim potrebama tokom tog vremena.

Evropski sud je istakao da član 14. Evropske konvencije treba tumačiti u svjetlu zahtjeva utvrđenih posebno u Konvenciji o pravima lica s invaliditetom. Prema ovoj konvenciji „razumno prilagođavanje“ na koje imaju pravo lica s invaliditetom odnosi se na „potrebno i odgovarajuće prilagođavanje i podešavanje, koji ne predstavljaju nesrazmjerno ili neprimjereno opterećenje”, te osiguravaju „da se u pojedinačnom slučaju, zavisno od potreba u konkretnoj situaciji, licima s invaliditetom osigura uživanje ili ostvarivanje svih ljudskih prava i osnovnih sloboda ravnopravno s drugima“, a diskriminacija na osnovu invaliditeta „obuhvata sve oblike diskriminacije, uključujući i uskraćivanje razumnog prilagođavanja”. Evropski sud je posebno naglasio da nije njegov zadatak da definira „razumno prilagođavanje“, koje treba primijeniti u obrazovnoj sferi kao odgovor na obrazovne potrebe lica s invaliditetom, te da su nacionalne vlasti u mnogo boljoj poziciji od njega da to učine. Međutim, važno je da države obrate posebnu pažnju na svoje izbore u ovoj sferi s obzirom na njihov utjecaj na djecu s invaliditetom, čiji se visoki nivo ranjivosti ne može zanemariti.

Vlada je svoje podneske prvenstveno zasnovala na argumentu da, budući da su jedina dostupna sredstva bila namijenjena licima koja pate od ALS-a, vlasti nisu imale lako dostupna finansijska sredstva za podršku školi. Dalje je navela da je u svakom slučaju škola, o svom trošku, organizirala specijaliziranu pomoć koju će pružati određeni broj njenih zaposlenika. Ipak, nije dostavila nikakve informacije o specifičnim kompetencijama tih lica ili o pruženoj podršci, niti detalje o vremenskim okvirima. Evropski sud je dalje primijetio da je, prema dostavljenim informacijama, škola potrošila 476,56 eura na usluge koje je pružilo šest lica tokom jedne školske godine. Uzimajući u obzir objašnjenja Vlade, Evropski sud je naveo da nema sumnje da podnositeljica predstavke nije mogla nastaviti pohađati osnovnu školu pod uvjetima jednakim onima koje uživaju učenici bez invaliditeta, te da je ta razlika u tretmanu bila posljedica njenog invaliditeta. Također je primijetio da tokom cijele dvije školske godine, osim privatne pomoći koju su plaćali njeni roditelji i niza intervencija školskih zaposlenika, podnositeljica predstavke nije imala specijaliziranu pomoć na koju je imala pravo i koja bi joj omogućila pristup obrazovnim i socijalnim uslugama koje škola pruža ravnopravno s ostalim učenicima.

Evropski sud je naveo da su upravni sudovi kojima se podnositeljica predstavke obratila odbili njene tužbe, a da nisu pokušali utvrditi da li su vlasti uspostavile pravičnu ravnotežu između njenih obrazovnih potreba i smanjenih kapaciteta vlasti da zadovolje te potrebe, niti da li su njeni navodi o diskriminaciji bili opravdani. Konkretno, nisu uspjeli utvrditi da li su budžetska ograničenja na koja su se vlasti pozivale imala isti utjecaj na obrazovne usluge koje se pružaju i djeci s invaliditetom i djeci bez invaliditeta.

Evropski sud je istakao da u ovom predmetu vlasti nisu nastojale utvrditi stvarne potrebe podnositeljice predstavke ili moguća rješenja kako bi joj se omogućilo da pohađa osnovnu školu pod uvjetima što sličnijim onima koje uživaju druga djeca, bez nametanja nesrazmjernog ili prekomjernog tereta vlastima. Dalje je naglasio da je diskriminacija koju je pretrpjela podnositeljica predstavke posebno ozbiljna jer se dogodila u okviru osnovnog školovanja, kada se postavljaju temelji koji pružaju osnovu za cjelokupno obrazovanje i socijalnu integraciju i prva iskustva zajedničkog života. Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, Sud je naveo da Vlada nije uspjela dokazati da su nacionalne vlasti reagirale s potrebnom marljivošću kako bi osigurale da podnositeljica predstavke može uživati svoje pravo na obrazovanje ravnopravno s ostalim učenicima, te je zaključio da je došlo do kršenja člana 14. Konvencije u vezi sa članom 2. Protokola broj 1.