Diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije • Domaći pravni okvir nije uključivao seksualnu orijentaciju kao motiv za počinjenje zločina iz mržnje • Povreda člana 3. Evropske konvencije u vezi sa članom 14. Konvencije

Činjenice i navodi podnosilaca predstavke

Podnosioci predstavke su tri poljska državljanina. Dok su šetali s prijateljicom K. K., podnosioce predstavki su napala i pretukla dva brata Pa. M. i Pi. M. te osoba A. M. Prvi i treći podnosilac predstavke su par, koji se u vrijeme incidenta držao za ruke. Podnosioci predstavke su incident prijavili policiji. Istog dana braću M. i A. M. zaustavila su dva policajca. Pa. M. i A. M. su testirani i utvrđeno je da su bili pijani. Pi. M. je odbio da se podvrgne testu na alkohol. Policija je sačinila dva izvještaja. U izvještajima je navedeno da su prvi i drugi podnosilac predstavke naveli da je sporni napad bio motiviran homofobijom i da su izrečene psovke i homofobne prijetnje. Kasnije tog dana, policija je saslušala Pa. M. kao osumnjičenog.

Regionalni sud u Varšavi je osudio optužene za nanošenje tjelesnih povreda, a Pa. M. je dodatno osuđen za izricanje prijetnji. Sva trojica su osuđena na zatvorske kazne u trajanju od jedne godine, uvjetno na tri godine, te im je naloženo da plate približno 25 eura svakom podnosiocu predstavke.

Regionalni sud je incident klasificirao kao nanošenje tjelesnih povreda, pri čemu su optuženi bili napadači. Prijetnje koje je uputio Pa. M. smatrane su zasebnim krivičnim djelom. Prvostepeni sud je utvrdio da je Pi. M. prišao podnosiocima predstavke i oslobodio ih stiska kako bi pokazao svoje neodobravanje njihove seksualne orijentacije. Međutim, direktan uzrok samog premlaćivanja bila je iritacija Pi. M. primjedbom prvog podnosioca predstavke koju je on izrekao dok je Pi. M. nastavio hodati. Prema mišljenju Regionalnog suda, u okolnostima slučaja, a posebno imajući u vidu stanje opijenosti Pi. M., napad se mogao dogoditi bez obzira na seksualnu orijentaciju žrtve. Regionalni sud je stoga zaključio da direktni motiv premlaćivanja podnosilaca predstavke nije bila homofobija, već želja za osvetom protiv podnosilaca predstavke zbog komentara koji je jedan od njih dao.

Varšavski regionalni sud potvrdio je prvostepenu presudu, te je posebno utvrdio da dostupni dokazi, a posebno svjedočenje K. K., ne potvrđuju navod da su djela koja je počinio optuženi bila motivirana mržnjom, predrasudama ili diskriminacijom prema osobama drugačije seksualne orijentacije.

Pozivajući se na čl. 3, 6, 13. i 14. Konvencije, podnosioci predstavke su se žalili da vlasti nisu uzele u obzir homofobni motiv njihovih napadača, već su ih procesuirale i sudile im za obična krivična djela. Podnosioci predstavke su, u suštini, tvrdili da njihov slučaj odgovara obrascu poljskog krivičnopravnog sistema, zanemarujući homofobne elemente slučajeva zbog nedostatka adekvatnog pravnog okvira koji bi sankcionirao zločine iz mržnje na osnovu seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je smatrao da je najprikladniji način da se pritužbe podnosilaca predstavke podvrgnu istovremenom ispitivanju prema članu 3. u vezi sa članom 14. Konvencije.

Evropski sud je primijetio da Krivični zakon Poljske ne uključuje seksualnu orijentaciju ni rodni identitet kao osnove za počinjenje zločina iz mržnje ili diskriminacije. Također, Zakon ne predviđa da se takvi motivi tretiraju kao otežavajuće okolnosti. To znači da krivična djela s potencijalno homofobnom motivacijom mogu biti procesuirana kao obični zločini, bez pravnog prepoznavanja mržnje kao motiva, čime se umanjuje težina takvih djela i njihova diskriminatorna priroda ostaje zanemarena.

Evropski sud je naglasio da i u nedostatku specifičnog zakonodavstva o homofobnim zločinima iz mržnje vlasti imaju pozitivnu obavezu prema Evropskoj konvenciji da učinkovito istraže moguće motive mržnje i, prema potrebi, na odgovarajući način kazne odgovorne osobe. U konkretnom predmetu postojali su jasni indikatori da je napad barem djelimično bio motiviran homofobijom, uključujući i činjenicu da su dvije žrtve bile viđene kako se drže za ruke i da su napadači koristili uvredljive izraze („peder“).

Evropski sud je istakao da su domaći sudovi uzeli u obzir određene elemente homofobne motivacije i priznali da je jedan od napadača inicijalno reagirao zbog žrtvine seksualne orijentacije. No, istovremeno su zaključili da je do fizičkog napada došlo kao rezultat provokacije, a ne direktne mržnje. Sudovi su također konstatirali da su ostali napadači učestvovali kako bi pomogli jednom od braće, iako su i njihovi postupci imali jasne homofobne elemente. U slučaju prijetnji, iako je korištena homofobna retorika, domaći sud nije izvukao pravne zaključke iz toga.

Svi napadači su osuđeni na uvjetne kazne zatvora i naloženo im je plaćanje simbolične odštete žrtvama. Evropski sud je naglasio da nije njegova uloga da preispituje nacionalne presude ili da ocjenjuje krivičnu odgovornost, ali je istakao da činjenica da napadači nisu bili optuženi za zločin iz mržnje znači da homofobni aspekt incidenta nije dobio adekvatnu pravnu pažnju. Time je važan dio napada – diskriminatorni motiv postao pravno nevidljiv.

Evropski sud je zaključio da reakcija države pri ispunjavanju obaveze da se osigura učinkovita zaštita od nasilja motiviranog seksualnom orijentacijom nije bila dovoljna. Uprkos tome što su domaći sudovi djelimično prepoznali homofobnu komponentu, ona nije imala pravne posljedice u kvalifikaciji djela ili izricanju kazne.

Evropski sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 3 (zabrana nečovječnog i ponižavajućeg postupanja) u vezi sa članom 14 (zabrana diskriminacije).