Nema diskriminacije korisnika invalidskih kolica koji ne može pristupiti dvjema lokalnim javnim zgradama s obzirom na druge značajne mjere koje su preduzete radi postepenog postizanja univerzalne pristupačnosti • Nema povrede člana 14. u vezi sa članom 8. Evropske konvencije

Činjenice i navodi podnosioca predstavke

Podnosilac predstavke je paralizirano lice koje za kretanje koristi invalidska kolica. Zajedno s udruženjem lica s povredama kičme pokrenuo je građanski postupak zbog nedostatka pristupa invalidskim kolicima dvjema zgradama u kojima su smješteni umjetnički i kulturni centri, a kojima upravlja općina. Tužbom su tražili da se tuženi Reykjanesbær, općina u kojoj podnosilac predstavke živi, i holding kompanija Reykjanesbæra, F., koja je bila vlasnik jedne od predmetnih zgrada, obavežu da poboljšaju pristup spornim zgradama na nekoliko specifičnih načina. Osim toga, podnosilac predstavke je zahtijevao da se tuženi obavežu da mu plate 1.000.000 islandskih kruna (približno 7.300 eura) za nematerijalnu štetu koju je pretrpio zbog nedostatka pristupa.

Tužioci su tvrdili da predmetne zgrade nisu bile izgrađene u skladu s važećim građevinskim propisima i da je taj nedostatak pristupa ometao podnosioca predstavke i druge korisnike invalidskih kolica da uživaju u svom privatnom životu ravnopravno s drugima, što je predstavljalo kršenje Ustava, Evropske konvencije i Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima lica s invaliditetom (Konvencija UN-a).

Okružni sud u Reykjanesbæru donio je presudu u korist tuženih, te je utvrdio da je pristup dvjema zgradama potrebno poboljšati, ali da nisu prekršeni trenutno važeći građevinski propisi jer su obje zgrade izgrađene prije stupanja na snagu tih propisa. Ipak, Općina Reykjanesbær je imala zakonsku obavezu da radi na poboljšanju pristupa invalidskim kolicima javnim zgradama i institucijama koje pružaju javne usluge, a sud je napomenuo da je Općina pokrenula inicijativu za poboljšanje tog pristupa.

Tužioci su izjavili žalbu Vrhovnom sudu u kojoj se nisu eksplicitno pozivali na Konvenciju UN-a, ali su se eksplicitno pozvali na načelo jednakosti i nediskriminacije. Vrhovni sud je potvrdio presudu Okružnog suda te napomenuo da je Konvencija UN-a ratificirana, ali da nije ugrađena u domaće pravo, te da se stoga tužioci ne mogu direktno pozivati na njene odredbe, iako se domaće pravo mora tumačiti u skladu s međunarodnim pravnim obavezama države u najvećoj mogućoj mjeri.

Vrhovni sud je utvrdio da je Općina ispunila svoju zakonsku obavezu da osmisli strategiju za poboljšanje pristupa javnim zgradama i ustanovama javnih službi u skladu s važećim zakonodavstvom koje je doneseno uzimajući u obzir međunarodne obaveze države u vezi s ljudskim pravima, uključujući i one prema Konvenciji UN-a. Dalje, utvrdio je da je tu strategiju provela Općina Reykjanesbær, koja je preduzela korake za poboljšanje pristupa određenim javnim zgradama. Vrhovni sud je istakao da je odgovornost za pitanja koja se odnose na lica s invaliditetom prenesena s države na općine 2010. godine, te da su općine stoga bile jedini subjekti nadležni za odlučivanje o vrstama poboljšanja koje su tužioci tražili i imale su široku slobodu procjene u tome kako odrediti prioritete u raspodjeli sredstava koja su im dostupna u ostvarivanju tog poboljšanja pristupa. U obrazloženju Vrhovnog suda nije razmatrana Konvencija UN-a niti argumenti tužilaca da je nedostatak pristupa prekršio načelo jednakosti i nediskriminacije.

Podnosilac predstavke je pred Evropskim sudom prigovorio zbog navodne diskriminacije u pogledu pristupa i učestvovanja u glavnim kulturnim i društvenim događajima koji se odvijaju u dvjema javnim zagradama u njegovoj općini, a čime je ograničen njegov lični razvoj i pravo da ostvari i razvija odnose u zajednici u kojoj živi. Svoj zahtjev zasnovao je na članu 14. u vezi sa članom 8. Evropske konvencije.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je naglasio da je predmet podnosioca predstavke prvo razmotrio u pogledu toga da li su nacionalne vlasti ispunile svoju pozitivnu obavezu da preduzmu odgovarajuće mjere kako bi podnosiocu predstavke, čija je pokretljivost otežana zbog invaliditeta, omogućile da ostvari svoje pravo na privatni život ravnopravno s drugima. Evropski sud je naveo da je nedostatak pristupa predmetnim zgradama mogao utjecati na pravo podnosioca predstavke na lični razvoj i pravo na uspostavljanje i razvoj odnosa s drugim ljudima i vanjskim svijetom.

Evropski sud je istakao da domaći sudovi nisu eksplicitno priznali i procijenili prava i interese podnosioca predstavke, već su odlučivali o predmetu prvenstveno na osnovu diskrecionog prava datog općinama u raspodjeli njihovih sredstava i određivanju prioriteta njihovih projekata. Kao rezultat toga, Evropski sud je naglasio da u ispitivanju merituma slučaja nije imao koristi od prethodne procjene nacionalnih sudova u svrhu vaganja suprotstavljenih interesa i pokazivanja da li je preduzeto dovoljno koraka da bi se zadovoljile potrebe pristupa javnim zgradama i ustanovama javnih službi kada je riječ o licima s invaliditetom. Ipak, uzimajući u obzir prirodu i ograničen obim svoje procjene te široku slobodu procjene države, Evropski sud je naveo da nije uvjeren da je nedostatak pristupa predmetnim zgradama predstavljao diskriminatorni propust tužene države da preduzme dovoljno mjera kako bi se podnosiocu predstavke omogućilo da ostvari svoje pravo na privatni život ravnopravno s drugima. Također je naglasio da su uloženi znatni napori u poboljšanju pristupa javnim zgradama i zgradama s javnim funkcijama u Reykjanesbæru nakon parlamentarne rezolucije iz 2011. godine. Prilikom odlučivanja o tim poboljšanjima Općina je dala prioritet poboljšanju pristupa obrazovnim i sportskim objektima, što nije ni proizvoljna ni nerazumna strategija određivanja prioriteta, uzimajući u obzir i naglasak koji je Evropski sud stavio na pristup obrazovanju i obrazovnim objektima u svojoj sudskoj praksi.

Evropski sud je istakao da bi, u okolnostima ovog predmeta, nametanje državi zahtjeva prema Konvenciji UN-a da uvede daljnje mjere predstavljalo nametanje „nesrazmjernog ili prekomjernog tereta“ u kontekstu njenih pozitivnih obaveza da razumno udovolji podnosiocu predstavke.

Evropski sud je naveo da su tužena država i Općina Reykjanesbær preduzele značajne mjere za procjenu i rješavanje potreba u pogledu pristupa javnim zgradama u okviru raspoloživog budžeta i uzimajući u obzir zaštitu kulturne baštine predmetnih zgrada. Evropski sud je ponovio da je obim njegove procjene bio ograničen na to da li je tužena država ispunila svoje pozitivne obaveze preduzimanjem dovoljno mjera koje utječu na jednako uživanje podnosioca predstavke u njegovom pravu na privatni život. U svjetlu navedenog i uzimajući u obzir već preduzete mjere, Evropski sud je zaključio da podnosilac predstavke nije bio diskriminiran u uživanju svog prava na poštovanje privatnog života, te da nije bilo kršenja člana 14. u vezi sa članom 8. Evropske konvencije.