Pravo podnosilaca predstavki na slobodu izražavanja nije bilo proporcionalno legitimnim ciljevima koji su se željeli postići • Povreda člana 10. Evropske konvencije
Činjenice predmeta i navodi podnosilaca predstavki
Podnosioci predstavki su bili članovi opozicije i zastupnici u Parlamentu. Tokom glasanja u Parlamentu o određenom prijedlogu zakona podnosioci predstavki su u znak protesta protiv tog prijedloga ometali sjednicu sprečavajući predsjednika Parlamenta da provede postupak glasanja. Predsjedavajući Parlamenta odlučio je, na osnovu člana 49. stav 4. Zakona o Parlamentu, da izrekne novčane kazne podnosiocima predstavki za njihovo ponašanje. Prema toj odluci, podnosioci predstavki izrazili su svoja mišljenja kršeći pravila parlamentarnog postupka, čime su ometali pravilan rad Parlamenta.
Parlament je potvrdio odluke predsjedavajućeg bez ikakve rasprave. U odlukama Parlamenta potvrđen je zaključak predsjedavajućeg da je cilj ponašanja podnosilaca predstavki bio ometanje vođenja parlamentarne sjednice i rada Parlamenta.
Podnosioci predstavki se žale, na osnovu člana 10. Evropske konvencije, da novčane kazne koje su im izrečene nisu imale zakonski osnov, da su bile nesrazmjerne i da su služile političkim ciljevima. Također se žale da nisu imali pravičan postupak u kojem bi osporili sankciju koja im je izrečena.
Ocjena Evropskog suda
U konkretnom slučaju podnosilac predstavke broj 47436/19 tvrdio je da se član 10. Evropske konvencije ne primjenjuje samo na određene vrste informacija, ideja ili oblika izražavanja, već i na oblike ponašanja. Kako je on naveo, svrha i namjera njegovog ponašanja bila je protest, pri čemu on nije pribjegao nasilju. Ostali podnosioci predstavki također su negirali da su pribjegli nasilju ili da su onemogućili rad Parlamenta. Čak i ako je njihovo ponašanje bilo neuobičajeno, prema njihovom mišljenju, član 10. štiti ideje koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju.
U vezi s tim, Evropski sud je ukazao da član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu izraženih ideja i informacija već i oblik u kojem se prenose. U predmetima prema članu 10. moguće je proglasiti tužbu inkompatibilnom ratione materiae s odredbama Evropske konvencije samo ako je odmah jasno da je sporno izražavanje nastojalo odvojiti član 10. Evropske konvencije od njegove stvarne svrhe, korištenjem prava na slobodu izražavanja u svrhe suprotne vrijednostima Konvencije.
Evropski sud je primijetio da su podnosioci predstavki pred domaćim organima i pred Evropskim sudom tvrdili da nisu pribjegli nasilju, niti da su ometali rad Parlamenta. U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da su podnosioci predstavki ometali rad Parlamenta, njihovi postupci ne izgledaju kao podsticanje na uništavanje prava i sloboda zajamčenih Konvencijom. Također je jasno da su podnosioci predstavki namjeravali da izraze svoje protivljenje prijedlogu zakona i nastojali da se uključe u politički protest i „prenesu“ svoje „ideje“ o tom prijedlogu. Stoga, u konkretnom slučaju podnosioci predstavki imaju pravo na zaštitu prava iz člana 10. Konvencije.
U kontekstu pritužbi sličnih kao i u predmetnim predstavkama, Evropski sud je smatrao prikladnim da se pozabavi glavnim pitanjima prilikom ispitivanja, i to: da li je sankcija bila „neophodna u demokratskom društvu“ za postizanje legitimnog cilja, da li je primjenjivi postupak bio praćen dovoljnim proceduralnim garancijama ili izricanje sankcije samo po sebi nije bilo srazmjerno i stoga nije bilo opravdano.
Što se tiče ex post facto disciplinskih sankcija, Evropski sud je utvrdio da proceduralne garancije dostupne u tom smislu trebaju uključivati, kao minimum, pravo zastupnika da bude saslušan u parlamentarnom postupku prije izricanja sankcije. Evropski sud je napomenuo da će se pravo na saslušanje sve više pojavljivati kao osnovno proceduralno pravilo u demokratskim državama i vansudskim postupcima. Način ostvarivanja prava na saslušanje treba prilagoditi parlamentarnom kontekstu, imajući na umu da se mora postići ravnoteža koja osigurava pravičan i odgovarajući tretman parlamentarne manjine i sprečava zloupotrebu dominantnog položaja većine.
Što se tiče pitanja da li je primjenjivi postupak u ovom slučaju bio praćen dovoljnim proceduralnim zaštitama, treba napomenuti da je u relevantno vrijeme Zakon o Parlamentu predviđao mogućnost da kažnjeni zastupnik traži pravni lijek i podnese prigovore parlamentarnom Odboru za imunitet. Međutim, ta zakonska odredba nije imala utjecaja na situaciju podnosilaca predstavki u konkretnom predmetu jer Odbor za imunitet nije održao saslušanje zbog neslaganja među svojim članovima oko dnevnog reda. U praksi, postupak u predmetu podnosilaca predstavki sastojao se od pisanog prijedloga predsjedavajućeg za izricanje novčane kazne i njegovog naknadnog usvajanja na plenarnoj sjednici bez rasprave, ne nudeći nikakvu mogućnost da se zastupnici uključe u postupak, niti da budu saslušani.
Taj proceduralni nedostatak time je relevantniji jer su neki od podnosilaca predstavki osporili činjenice utvrđene u odlukama predsjedavajućeg, posebno u vezi s upotrebom fizičkog nasilja. Međutim, postupak u konkretnom slučaju nije im ponudio efikasno sredstvo za osporavanje zaključka predsjednika Parlamenta u tom pogledu.
Evropski sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u pravo podnosilaca predstavki na slobodu izražavanja nije bilo proporcionalno legitimnim ciljevima koji su se željeli postići budući da nije bilo praćeno odgovarajućim proceduralnim zaštitnim mjerama. Utvrdio je da je došlo do kršenja člana 10. Evropske konvencije.
