Pravo podnositelja predstavki na slobodu izražavanja nije bilo proporcionalno legitimnim ciljevima koji su se željeli postići • Povreda članka 10. Europske konvencije
Činjenice predmeta i navodi podnositelja predstavki
Podnositelji predstavki su bili članovi opozicije i zastupnici u Parlamentu. Tijekom glasanja u Parlamentu o određenom prijedlogu zakona podnositelji predstavki su u znak protesta protiv tog prijedloga ometali sjednicu sprečavajući predsjednika Parlamenta da provede postupak glasanja. Predsjedatelj Parlamenta odlučio je, na temelju članka 49. stavak 4. Zakona o Parlamentu, da izrekne novčane kazne podnositeljima predstavki za njihovo ponašanje. Prema toj odluci, podnositelji predstavki izrazili su svoja mišljenja kršeći pravila parlamentarnog postupka, čime su ometali pravilan rad Parlamenta.
Parlament je potvrdio odluke predsjedatelja bez ikakve rasprave. U odlukama Parlamenta potvrđen je zaključak predsjedatelja da je cilj ponašanja podnositelja predstavki bio ometanje vođenja parlamentarne sjednice i rada Parlamenta.
Podnositelji predstavki se žale, na temelju članka 10. Europske konvencije, da novčane kazne koje su im izrečene nisu imale zakonsku osnovu, da su bile nerazmjerne i da su služile političkim ciljevima. Također se žale da nisu imali pravičan postupak u kojem bi osporili sankciju koja im je izrečena.
Ocjena Europskog suda
U konkretnom slučaju podnositelj predstavke broj 47436/19 tvrdio je da se članak 10. Europske konvencije ne primjenjuje samo na određene vrste informacija, ideja ili oblika izražavanja, već i na oblike ponašanja. Kako je on naveo, svrha i namjera njegovog ponašanja bila je protest, pri čemu on nije pribjegao nasilju. Ostali podnositelji predstavki također su negirali da su pribjegli nasilju ili da su onemogućili rad Parlamenta. Čak i ako je njihovo ponašanje bilo neuobičajeno, prema njihovom mišljenju, članak 10. štiti ideje koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju.
U svezi s tim, Europski sud je ukazao da članak 10. Europske konvencije štiti ne samo suštinu izraženih ideja i informacija već i oblik u kojem se prenose. U predmetima prema članku 10. moguće je proglasiti tužbu inkompatibilnom ratione materiae s odredbama Europske konvencije samo ako je odmah jasno da je sporno izražavanje nastojalo odvojiti članak 10. Europske konvencije od njegove stvarne svrhe, korištenjem prava na slobodu izražavanja u svrhe suprotne vrijednostima Konvencije.
Europski sud je primijetio da su podnositelji predstavki pred domaćim organima i pred Europskim sudom tvrdili da nisu pribjegli nasilju, niti da su ometali rad Parlamenta. U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da su podnositelji predstavki ometali rad Parlamenta, njihovi postupci ne izgledaju kao poticanje na uništavanje prava i sloboda zajamčenih Konvencijom. Također je jasno da su podnositelji predstavki namjeravali izraziti svoje protivljenje prijedlogu zakona i nastojali se uključiti u politički protest i „prenijeti“ svoje „ideje“ o tom prijedlogu. Stoga, u konkretnom slučaju podnositelji predstavki imaju pravo na zaštitu prava iz članka 10. Konvencije.
U kontekstu pritužbi sličnih kao i u predmetnim predstavkama, Europski sud je smatrao prikladnim da se pozabavi glavnim pitanjima prilikom ispitivanja, i to: je li sankcija bila „nužna u demokratskom društvu“ za postizanje legitimnog cilja, je li primjenjivi postupak bio praćen dovoljnim proceduralnim garancijama ili izricanje sankcije samo po sebi nije bilo srazmjerno i stoga nije bilo opravdano.
Što se tiče ex post facto disciplinskih sankcija, Europski sud je utvrdio da proceduralne garancije dostupne u tom smislu trebaju uključivati, kao minimum, pravo zastupnika da bude saslušan u parlamentarnom postupku prije izricanja sankcije. Europski sud je napomenuo da će se pravo na saslušanje sve više pojavljivati kao temeljno proceduralno pravilo u demokratskim državama i izvansudskim postupcima. Način ostvarivanja prava na saslušanje treba prilagoditi parlamentarnom kontekstu, imajući na umu da se mora postići ravnoteža koja osigurava pravičan i odgovarajući tretman parlamentarne manjine i sprečava zlouporabu dominantnog položaja većine.
Što se tiče pitanja je li primjenjivi postupak u ovom slučaju bio praćen dovoljnim proceduralnim zaštitama, treba napomenuti da je u relevantno vrijeme Zakon o Parlamentu predviđao mogućnost da kažnjeni zastupnik traži pravni lijek i podnese prigovore parlamentarnom Odboru za imunitet. Međutim, ta zakonska odredba nije imala utjecaja na situaciju podnositelja predstavki u konkretnom predmetu jer Odbor za imunitet nije održao saslušanje zbog neslaganja među svojim članovima oko dnevnog reda. U praksi, postupak u predmetu podnositelja predstavki sastojao se od pisanog prijedloga predsjedatelja za izricanje novčane kazne i njegovog naknadnog usvajanja na plenarnoj sjednici bez rasprave, ne nudeći nikakvu mogućnost da se zastupnici uključe u postupak, niti da budu saslušani.
Taj proceduralni nedostatak time je relevantniji jer su neki od podnositelja predstavki osporili činjenice utvrđene u odlukama predsjedatelja, posebno u svezi s uporabom fizičkog nasilja. Međutim, postupak u konkretnom slučaju nije im ponudio efikasno sredstvo za osporavanje zaključka predsjednika Parlamenta u tom pogledu.
Europski sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u pravo podnositelja predstavki na slobodu izražavanja nije bilo proporcionalno legitimnim ciljevima koji su se željeli postići budući da nije bilo praćeno odgovarajućim proceduralnim zaštitnim mjerama. Utvrdio je da je došlo do kršenja članka 10. Europske konvencije.
