Nedostatak nezavisne efikasne istrage tvrdnji o rasnom profiliranju prilikom policijske provjere identiteta u vozu • Postignut prag ozbiljnosti da bi provjera potpadala pod djelokrug člana 8 • Kršenje člana 14. u vezi sa članom 8.
Činjenice
Podnosilac predstavke je Biplab Basu, njemački državljanin indijskog porijekla.
Dva policajca izvršila su provjeru identiteta podnosioca predstavke i njegove kćerke u vozu 2012. godine.
Podnosilac predstavke je podnio tužbu Upravnom sudu za utvrđivanje zakonitosti provjere identiteta. Naveo je da su među osobama koje su bile prisutne u različitim dijelovima vagona, dva policajca provjerila samo njegove lične isprave i lične isprave njegove kćerke, pri čemu je podnosilac predstavke tvrdio da su on i njegova kćerka bili izdvojeni jer su bili jedina lica s tamnom bojom kože, što je, prema njegovom mišljenju, bilo diskriminatorno.
Nakon što je saslušao samo podnosioca predstavke, ali ne i ostale učesnike navedene provjere, Ustavni sud je odbacio tužbu kao nedopuštenu. Utvrdio je da podnosilac predstavke nije imao legitiman interes u presudi o zakonitosti provjere identiteta prema članu 23(1)(3) Zakona o federalnoj policiji nakon što je predmetni čin okončan.
Upravni apelacioni sud, podržavajući razloge koje je dao Upravni sud, odbio je dozvoliti podnosiocu predstavke da uloži žalbu. Potvrdio je da podnosilac predstavke nije imao neophodan legitimni interes za utvrđivanje nezakonitosti predmetnog djela nakon njegovog okončanja. Provjera identiteta bez pohranjivanja ikakvih podataka predstavljala je samo manje miješanje u pravo podnosioca predstavke na samoopredjeljenje u sferi informacija. Takva provjera, posebno u blizini granica, nije bila neobična niti stigmatizirajuća. Provjera je trajala svega nekoliko minuta, a policija ju je obavila na objektivan način. Kako je tužba bila nedopuštena zbog nedostatka legitimnog interesa za odluku o zakonitosti provjere identiteta, sud nije morao odlučivati je li tom provjerom podnosilac predstavke tretiran na diskriminatoran način.
Savezni ustavni sud odbio je razmatrati ustavnu žalbu podnosioca predstavke.
Navodi podnosioca predstavke
Pozivajući se na član 14. Konvencije, podnosilac predstavke se žalio da je bio podvrgnut provjeri identiteta samo zbog boje kože i da su domaći sudovi odbili da istraže to kršenje zabrane diskriminacije. Kao gospodar karakterizacije koja se u pravu daje činjenicama predmeta, Evropski sud je smatrao da zahtjeve podnosioca predstavke treba ispitati na osnovu člana 14. u vezi sa članom 8. Konvencije.
Ocjena Evropskog suda
Evropski sud je prije svega zaključio da je podnosilac predstavke potkrijepio svoj argument da je policijska provjera identiteta pod ovim posebnim okolnostima imala dovoljno ozbiljne posljedice po njegovo pravo na poštovanje njegovog privatnog života, te stoga predmetna provjera identiteta spada u djelokrug člana 8. Konvencije.
Evropski sud je ponovio da dužnost vlasti da istraže moguće rasističke stavove može biti obuhvaćena njihovim odgovornostima na osnovu člana 14. Konvencije u određenim okolnostima. U svojoj praksi vezanoj za navodna kršenja člana 14. u vezi sa članom 3, Evropski sud je utvrdio da državni organi imaju obavezu preduzeti sve razumne mjere kako bi ustanovili jesu li postojali rasistički motivi te jesu li etnička mržnja ili predrasude možda imale utjecaja u određenim događajima. Vlasti moraju učiniti ono što je razumno u datim okolnostima kako bi prikupile i osigurale dokaze, istražile sva praktična sredstva za otkrivanje istine i donijele potpuno obrazložene, nepristrasne i objektivne odluke, ne izostavljajući sumnjive činjenice koje mogu ukazivati na rasno izazvano nasilje. Da bi istraga bila djelotvorna, Evropski sud je dalje naveo da institucije i lica koji su odgovorni za njeno provođenje moraju biti nezavisni od onih na koje se ona odnosi. To ne znači samo nepostojanje bilo kakve hijerarhijske ili institucionalne veze nego i praktičnu nezavisnost. Odgovornost da se osigura poštovanje osnovnih vrijednosti bez diskriminacije, koju imaju vlasti na osnovu člana 14. Konvencije, može se primjenjivati i kada su one dovedene u pitanje u kontekstu člana 8. mogućim rasističkim stavovima koji su rezultirali stigmatizacijom određenog lica.
Evropski sud je dalje istakao da je rasna diskriminacija posebna vrsta diskriminacije i da, s obzirom na svoje opasne posljedice, zahtijeva od vlasti posebnu budnost i reakciju.
Evropski sud je naglasio da kada postoji dokaziva tvrdnja da je određeno lice možda bilo meta na osnovu rasnih karakteristika te da su sporna djela dosegla određeni prag i da su zbog toga obuhvaćena primjenom člana 8. Konvencije, dužnost vlasti da istraže postoji li veza između rasističkih stavova i djela državnog agenta proizlazi iz odgovornosti na osnovu člana 14. u vezi sa članom 8. Konvencije. Ovo je neophodno kako zaštita od rasne diskriminacije ne bi postala teoretska i iluzorna u kontekstu nenasilnih radnji koje se ispituju u okviru člana 8, te kako bi se osigurala zaštita od stigmatizacije dotičnih lica i spriječilo širenje ksenofobičnih stavova.
Prilikom utvrđivanja da li su u ovom slučaju državni organi ispoštovali svoju obavezu da preduzmu sve razumne mjere da utvrde jesu li za provjeru identiteta postojali rasistički motivi, Evropski sud je istakao da je, prema Vladinom podnesku, policijski organ nadređen Uredu Federalne policije, za koju je radio policijski službenik koji je vršio provjeru, izvršio internu istragu o incidentu. Međutim, s obzirom na hijerarhijske i institucionalne veze između istražnog organa i službenika koji je izvršio predmetnu radnju, istraga u ovom pogledu ne može se smatrati nezavisnom.
Evropski sud je posebno primijetio da su sudovi odbili ispitati osnovanost pritužbe podnosioca predstavke da je provjerom identiteta podnosilac predstavke tretiran na diskriminatoran način. Oni su propustili da uzmu u obzir neophodne dokaze te nisu saslušali svjedoke koji su bili prisutni tokom provjere identiteta. Odbacili su tužbu podnosioca predstavke iz formalnih razloga, smatrajući da podnosilac predstavke nije imao legitiman interes za odluku o zakonitosti provjere njegovog identiteta.
Konačno, Evropski sud je zaključio da su državni organi propustili ispoštovati svoju dužnost da preduzmu sve razumne mjere da putem nezavisnog tijela utvrde da li je diskriminatorski stav imao ulogu u provjeri identiteta ili nije, te su stoga propustili provesti efikasnu istragu u tom pogledu. Stoga, Evropski sud nije u mogućnosti da donese zaključak o tome je li podnosilac predstavke bio podvrgnut provjeri identiteta zbog njegovog etničkog porijekla.
Evropski sud je zaključio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 8. Konvencije.
