Neuspjeh policije u sprečavanju nasilja zasnovanog na spolu koje je kulminiralo ubistvom • Pasivan i popustljiv stav organa za provođenje zakona, koji pogoduje širenju nasilja nad ženama • Povreda člana 2. Konvencije u vezi sa članom 14. Konvencije

Činjenice i navodi podnosilaca predstavke

Podnosioci predstavke su majka i sin ubijene C., koju je ubio njen partner D. (otac podnosioca predstavke). Tokom 2011. godine sedamnaestogodišnju C. oteo je dvadesetdvogodišnji policajac D. radi braka. Par nikada nije registrirao brak. Zajednički život je bio obilježen sporovima potaknutim ljubomorom D., te se C., iscrpljena fizičkim i psihičkim uznemiravanjem, vratila u kuću svojih roditelja. U to vrijeme je bila trudna dva mjeseca. C. i njenu porodicu je verbalno i fizički zlostavljao D. Prijetio je da će ubiti C. i njene roditelje pozivajući se na svoj službeni status policajca i jake veze u policiji. Članovi porodice su se bojali prijaviti većinu incidenata policiji, ali su ipak uspjeli prijaviti neke od najnasilnijih.

D. je 31. augusta 2013. godine, nakon svađe oko plaćanja alimentacije, pretukao C. u kući njenih roditelja. Pozvana je policija. Policajci, koji su bili poznanici D., uzimali su izjave od C. u njegovom prisustvu. Bez ispitivanja navodnog zlostavljača, policajci su sastavili izvještaj navodeći da se radi o „manjoj porodičnoj svađi u vezi s plaćanjem alimentacije“. C. je u početku odbila da potpiše izvještaj, ali ju je D. prisilio, prijeteći da će je ubiti, što su policajci čuli.

Istog dana C. je podnijela krivičnu prijavu lokalnom javnom tužilaštvu protiv D. i trojice policajaca. Nakon krivične prijave D. je dao pismenu izjavu tužilaštvu da više nikada neće verbalno ili fizički zlostavljati ni C. ni članove njene porodice. Tužilaštvo je odlučilo da ne pokrene krivičnu istragu. C. se žalila Generalnom inspektoratu Ministarstva unutrašnjih poslova („Inspektorat“), Odjeljenju zaduženom za provođenje disciplinskih istraga protiv policajaca. Inspektorat je pozvao C. na razgovor u vezi s njenom pritužbom. Nakon što je C. završila razgovor, D. ju je pratio, te je u toku svađe D. izvukao službeni pištolj i ispalio pet hitaca iz neposredne blizine u C., od čega je preminula na mjestu.

Gradski sud u Kutaisiju proglasio je D. krivim za ubistvo s predumišljajem i osudio ga na jedanaest godina zatvora. Osuda se nije odnosila na moguću ulogu diskriminacije na osnovu spola u počinjenju zločina.

Podnosioci predstavke su podnijeli tužbu Glavnom javnom tužilaštvu tražeći pokretanje krivične istrage o propustu nadležnih policijskih službenika i javnih tužilaca da zaštite život C. i da pravilno razmotre ponovljene prijave o nasilju u porodici. Tvrdili su da je na nemarno ponašanje državnih službenika mogla utjecati diskriminacija na osnovu spola. Tužilaštvo je pokrenulo krivični postupak i ispitalo određeni broj svjedoka događaja od 31. augusta 2013. godine.

Podnositeljica predstavke se više puta raspitivala kod Glavnog javnog tužilaštva o napretku istrage. Dobila je odgovor da je pokrenuta krivična istraga zbog navodnog nemara policajaca, ali da ni protiv koga nije podignuta optužnica i da u tom trenutku nije bilo potrebno da joj se dodijeli status žrtve. Nije dobila odgovor na svoju tužbu protiv javnih tužilaca.

Podnosioci predstavke su tužili Ministarstvo unutrašnjih poslova i Glavno javno tužilaštvo zbog propusta da zaštite život C. tražeći naknadu nematerijalne štete u iznosu od 34.000 eura. Gradski sud u Tbilisiju djelimično je usvojio tužbu dosudivši naknadu nematerijalne štete u iznosu od približno 7.000 eura. Sud je utvrdio da postoji uzročno-posljedična veza između neaktivnosti nadležnih policijskih službenika i javnih tužilaca i ubistva C. U tom smislu, naglasio je da su javne vlasti bile obavezne da brzo i efikasno reagiraju na navode o diskriminaciji.

Pozivajući se na čl. 2. i 14. Evropske konvencije, podnosioci predstavke su se pred Evropskim sudom posebno žalili na propust vlasti da zaštite C. od porodičnog nasilja i provedu učinkovitu istragu.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je sa zabrinutošću primijetio da nadležni istražni organ nije ni pokušao utvrditi odgovornost policijskih službenika za njihov propust da pravilno reagiraju na višestruke incidente nasilja zasnovanog na spolu koji su se dogodili prije ubistva C., niti je smatrao potrebnim da podnosiocima predstavke dodijeli status žrtve. Nije čak ni pokrenuta disciplinska istraga o navodnoj neaktivnosti policije. Što se tiče dijela pritužbe podnosilaca predstavke koji dovodi u pitanje neaktivnost javnih tužilaca, Evropski sud je naveo da je postojala hitna potreba za provođenjem istrage o odgovoru organa za provođenje zakona i njihovoj neaktivnosti, koja je mogla biti motivirana diskriminacijom na osnovu spola. Evropski sud je naveo da suđenje i osuda D. nisu uključivali nikakvo ispitivanje moguće uloge diskriminacije na osnovu spola u počinjenju krivičnog djela.

Evropski sud je naglasio da iako je nesumnjivo pozitivno što su domaći sudovi priznali propust organa za provođenje zakona da preduzmu mjere usmjerene na okončanje diskriminacije na osnovu spola i zaštitu života C., ipak nisu proširili svoje ispitivanje na pitanje da li je zvanična tolerancija prema incidentima nasilja u porodici mogla biti uvjetovana istom rodnom predrasudom. Evropski sud je istakao da se sudovi nisu bavili ni pitanjem da li je bilo naznaka o prešutnom pristanku ili prešutnom učešću službenika za provođenje zakona u zlostavljanjima motiviranim spolom koja je počinio njihov kolega D. Evropski sud je zaključio da su, u posebnim okolnostima ovog predmeta i uzimajući u obzir prirodu i visinu novčane naknade, podnosioci predstavke zadržali svoj status žrtve u smislu člana 34. Konvencije i da je došlo do kršenja procesnog dijela člana 2. u vezi sa članom 14. Konvencije.

Evropski sud je također istakao da je očigledno postojala trajna situacija nasilja u porodici, što znači da nije moglo biti sumnje da je postojala neposredna opasnost za žrtvu, te da je policija znala ili je svakako trebala znati za prirodu te situacije. U vezi s tim, ponovio je da nedostaci u prikupljanju dokaza kao odgovor na prijavljeni incident nasilja u porodici mogu rezultirati potcjenjivanjem nivoa stvarno počinjenog nasilja, mogu imati štetne posljedice na izglede za pokretanje krivične istrage, pa čak i obeshrabriti žrtve nasilja u porodici, koje su često već pod pritiskom društva, da u budućnosti prijave nasilnog člana porodice vlastima. Evropski sud je primijetio da, iako je domaći zakonodavni okvir predviđao različite privremene restriktivne mjere u odnosu na navodne zlostavljače, nadležne domaće vlasti ih nisu primijenile, niti je policija ikada obavijestila žrtvu o procesnim pravima i o različitim zakonskim i administrativnim mjerama zaštite koje su joj dostupne.

Evropski sud je naglasio da je dodatno zabrinjavajuća neaktivnost domaćih organa za provođenje zakona kada se znalo da je zlostavljač i sam bio policajac. Evropski sud je istakao da, iako su organi za provođenje zakona bili savršeno svjesni da D. koristi različite pogodnosti svog službenog položaja kako bi zlostavljao C., policija ne samo da nije okončala tu demonstraciju krajnje nekažnjivosti i arbitrarnosti već je, naprotiv, dozvolila D. da učestvuje u ispitivanju svoje žrtve i ubrzo nakon toga unaprijedila zlostavljača u viši policijski čin.

Evropski sud je zaključio da je tužena država prekršila svoje pozitivne obaveze prema članu 2. Evropske konvencije u vezi sa članom 14.