Odbijanje zahtjeva podnositeljice predstavke za promjenu imena koje joj je dato pri rođenju u ime koje je neslužbeno koristila • U datim okolnostima nije stvorena pozitivna obaveza vlasti da registriraju ime koje nije u skladu s nacionalnim zakonom i praksom države • Nije utvrđeno kršenje člana 8. Evropske konvencije

Činjenice predmeta i navodi podnositeljice predstavke

Podnositeljica predstavke podnijela je zahtjev upravnom tijelu za promjenu svog imena iz „Özlem“ u „Lemilia“. Okružni upravni organ obavijestio je podnositeljicu predstavke da se ime „Lemilia“ ne može pronaći u bazama podataka austrijskih matičara, uključujući i enciklopediju i bazu podataka imena i popis svih imena registriranih od 1984. godine. Okružni upravni organ odbio je zahtjev podnositeljice predstavke pozivajući se na Zakon o promjeni imena. Regionalni upravni sud odbacio je žalbu i potvrdio zaključak okružnog upravnog organa da „Lemilia“ nije uobičajeno ime. Ustavni sud odbio je da razmatra žalbu podnositeljice predstavke. Vrhovni upravni sud odbacio je žalbu podnositeljice predstavke po pitanju revizije, potvrđujući obrazloženje Regionalnog upravnog suda.

Podnositeljica predstavke se žali da je došlo do miješanja u njeno pravo na privatni i porodični život kao rezultat odbijanja vlasti da odobre promjenu njenog imena iz „Özlem“ u „Lemilia“.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je u konkretnom slučaju ukazao da mora utvrditi koji su interesi podnositeljice predstavke u pitanju i da li su nacionalne vlasti postigle pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa, te da li je proces donošenja odluke bio pravičan i takav da poštuje interese zaštićene članom 8. Evropske konvencije.

Evropski sud je prvo primijetio da je okružni upravni organ odbio zahtjev podnositeljice predstavke za promjenu imena jer ime nije bilo „uobičajeno“ prema Zakonu o promjeni imena. Evropski sud je prihvatio da, u principu, zahtjev da ime mora biti uobičajeno služi javnom interesu, odnosno očuvanju prepoznatljive nacionalne prakse davanja imena koja ne dozvoljava registraciju slobodno izmišljenih imena. Evropski sud je smatrao da ovaj zahtjev može spadati među ograničenja koja država može legitimno uvesti radi reguliranja promjene imena, odnosno u sferu u kojoj uživa široko polje slobodne procjene.

Što se tiče privatnih interesa koje je navela podnositeljica predstavke, Evropski sud je primijetio da su postojala dva različita aspekta njenog zahtjeva za promjenu imena. Prvi je bila želja podnositeljice predstavke da službeno nosi ime „Lemilia“, koje je neslužbeno koristila od rođenja, koje je bilo poznato porodici i prijateljima i s kojim se identificirala. Drugi aspekt se odnosio na njenu želju da više ne nosi ime „Özlem“, koje joj je odabrao otac, s kojim je u prošlosti imala težak odnos i od kojeg se željela distancirati. Evropski sud je također primijetio da vlasti nisu osporile taj drugi interes podnositeljice predstavke, već ime koje je odabrala umjesto „Özlem“, jer nije ispunjavalo uvjete propisane zakonom.

U pogledu prvog interesa na koji se podnositeljica predstavke pozvala, tj. da nosi ime „Lemilia“ s kojim se identificirala, okružni upravni organ, Regionalni upravni sud i Vrhovni upravni sud obrazložili su da odabrano ime ne ispunjava uvjete propisane zakonom. Predmet podnositeljice predstavke zasniva se na očekivanju da će ime koje nije bilo u skladu sa Zakonom o promjeni imena sada biti službeno registrirano kao njeno ime isključivo na osnovu njene neslužbene upotrebe tog imena godinama. Evropski sud nije bio uvjeren da je u ovom predmetu član 8. Evropske konvencije stvorio pozitivnu obavezu austrijskim vlastima da registriraju ime koje nije u skladu s njihovom nacionalnom praksom davanja imena na osnovu neslužbene upotrebe tog imena od podnositeljice predstavke.

Evropski sud nije smatrao da posebne okolnosti predmeta podnositeljice predstavke pokreću pitanje nepoštovanja privatnog života prema članu 8. Evropske konvencije. Evropski sud je smatrao da su razmatranja javnog interesa na koja se Vlada pozvala nadmašila interese na koje se pozvala podnositeljica predstavke i da je stoga u ovom predmetu postignuta pravična ravnoteža.

Evropski sud je također ukazao da, iako je podnositeljica predstavke navela okružnom upravnom organu da bi odbijanje njenog zahtjeva predstavljalo kršenje njenog prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, okružni upravni organ nije ispitao usklađenost odbijanja s tim pravom ili članom 8. Konvencije, već se isključivo fokusirao na pitanje da li ime koje je podnositeljica predstavke odabrala ispunjava uvjete za „uobičajeno“ kako je propisano Zakonom o promjeni imena.

U ovom predmetu vlasti su se pozvale na neuobičajenost imena „Lemilia“, što je bio osnovni zakonski uvjet i uzrok odbijanja zahtjeva podnositeljice predstavke od samog početka. Organi vlasti konsultirali su baze podataka kako bi utvrdili da li je ime uobičajeno u Austriji i nisu ograničili svoje istraživanje na Austriju, već su ga proširili i na druge zemlje konsultirajući lingvističke stručnjake za italijanski i španski jezik. Evropski sud je dalje dao posebnu težinu činjenici da je i Ustavni sud u svojoj sudskoj praksi naglasio da domaći sudovi, prilikom primjene uvjeta Zakona o promjeni imena, moraju te uvjete tumačiti u skladu s Evropskom konvencijom i uzeti u obzir značaj imena za formiranje identiteta osobe.

Evropski sud je zaključio da, uzimajući u obzir široku slobodu procjene koju države uživaju u ovoj oblasti i pravičnu ravnotežu koju je tužena država postigla u slučaju podnositeljice predstavke, okolnosti ovog predmeta nisu bile takve da bi dovele do nepoštovanja privatnog života prema članu 8. Evropske konvencije. Utvrđeno je da nije došlo do kršenja člana 8. Konvencije.