Pozitivne obaveze • Privatni život • Nedostatak zaštite države pred sudskim tijelom u vezi s obradom podataka s poslovnog mobilnog telefona podnosioca predstavke od njegovog poslodavca • Neuspjeh domaćih sudova u izvršenju potpune procjene o tome da li su ispunjeni kriteriji u pogledu praćenja komunikacije podnosioca predstavke na radnom mjestu • Kršenje člana 8. Evropske konvencije

Činjenice predmeta i navodi podnosioca predstavke

Kompanija P. (u daljnjem tekstu: poslodavac) i operater mobilne telefonije sklopili su ugovor o pružanju mobilnih usluga. Između ostalih usluga, ugovor je uključivao mobilne usluge za telefon podnosioca predstavke. Poslodavac je donio naredbu o uvođenju ograničenja korištenja mobilnih usluga kojom je precizirano koje će se telefonske komunikacije smatrati poslovnim, te da će ih poslodavac plaćati u okviru utvrđenog limita samo ako je telefonski broj korišten na službenom putovanju. U suprotnom, troškovi međunarodnih usluga roaminga i komunikacija koji prelaze limit bit će odbijeni od plaće zaposlenika. U februaru 2015. godine poslodavac je pokrenuo internu istragu zbog činjenice da su telefonski računi podnosioca predstavke ukazivali na to da je koristio međunarodne usluge roaminga na svom poslovnom telefonu u periodu u kojem je, prema evidenciji o prisutnosti osoblja, bio prisutan na svom radnom mjestu.

Poslodavac je od mobilnog operatera zatražio detaljne informacije o relevantnim pozivima s mobilnog telefona podnosioca predstavke i naznaku zemalja u kojima su usluge roaminga korištene između januara 2014. godine i 2015. godine. Operater je dostavio tražene informacije.

Podnosilac predstavke je protiv poslodavca podnio tužbu Okružnom sudu. Žalio se da je njegov poslodavac prikupljao informacije lične prirode o njemu i da je odbio njegov zahtjev za pristup podacima koje je tako prikupio kršeći time Zakon o zaštiti ličnih podataka. U oktobru 2015. godine podnosilac predstavke je otpušten s radnog mjesta zbog odsustva bez valjanog razloga. Nakon toga, prvostepeni sud je presudio protiv podnosioca predstavke. Apelacioni sud u Poltavi potvrdio je odluku prvostepenog suda. Vrhovni sud je potvrdio odluke nižih sudova da informacije o međunarodnim uslugama roaminga koje je koristio podnosilac predstavke ne predstavljaju njegove lične podatke.

Podnosilac predstavke se žalio da su domaći sudovi propustili da zaštite njegovo pravo na privatnost, što je suprotno članu 8. Evropske konvencije.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je ukazao da pojam „privatnog života“ uključuje, između ostalog, informacije o lokaciji osobe u datom trenutku. 

U tom predmetu, informacije koje je o podnosiocu predstavke od operatera mobilne telefonije tražio poslodavac odnosile su se na korištenje usluga roaminga putem mobilnog telefona koji je podnosiocu predstavke pojedinačno dodijeljen u poslovne svrhe. Iz naredbe se čini da je podnosiocu predstavke bilo dozvoljeno da koristi poslovni telefonski broj koji mu je dodijeljen za obavljanje privatnih poziva, uključujući i pozive iz inozemstva, pod uvjetom da nadoknadi troškove tih poziva. Također, poslodavac je mogao dobiti takve informacije od mobilnog operatera i prikupljati ih i obrađivati  u određene svrhe. Međutim, to podatke kao što je lokacija podnosioca predstavke u određenoj zemlji na određeni datum nije lišilo ličnog karaktera. Takve informacije, kao i informacije o primaocima njegovih komunikacija, mogle bi se okarakterizirati kao njegovi lični podaci. Evropski sud je smatrao da je član 8. Evropske konvencije primjenjiv u tom slučaju.

Evropski sud je dalje istakao da iz naredbe i relevantnog ugovora s mobilnim operaterom proizlazi da je poslodavac imao pravo primati informacije od mobilnog operatera radi utvrđivanja toga koji pozivi i poruke spadaju u kategoriju poslovne komunikacije i, shodno tome, da li njihove troškove treba snositi kompanija ili podnosilac predstavke. Međutim, zahtjevi poslodavca u februaru 2015. godine podneseni su mobilnom operateru s vrlo različitom i nepovezanom svrhom prikupljanja i obrade podataka koji bi mogli otkriti lokaciju podnosioca predstavke u inozemstvu na određene datume.

Dalje, predmetni podaci uključivali su informacije o telefonskim brojevima osoba s kojima je podnosilac predstavke bio u kontaktu i zemljama u kojima su pružane usluge roaminga, iako, prema vlastitom priznanju, te informacije nisu bile potrebne za utvrđivanje da li je podnosilac predstavke bio na svom radnom mjestu. Evropski sud je smatrao da su prikupljanje i obrada podataka na takav način utjecali na privatnost podnosioca predstavke. Da li su takvo prikupljanje i obrada bili opravdani u svjetlu kriterija iz predmeta Bărbulescu protiv Rumunije, prvenstveno je bilo pitanje na koje je trebalo da odgovore domaće vlasti. Međutim, domaća sudska tijela nisu izvršila potpunu procjenu tog pitanja, već su umjesto toga zaključila da se informacije koje je poslodavac dobio od mobilnog operatera nisu odnosile na lične podatke podnosioca predstavke.

S obzirom na prethodno navedeno, Evropski sud je zaključio da je podnosiocu predstavke uskraćena zaštita države pred sudskim tijelom koje bi utvrdilo da li su ispunjeni kriteriji u pogledu praćenja njegove komunikacije na radnom mjestu. Iz toga slijedi da država nije ispunila svoje pozitivne obaveze prema članu 8. Evropske konvencije. Utvrđeno je da je došlo do kršenja tog člana.