Odloženo ispitivanje žalbe podnosioca predstavke na krivičnu osudu nakon što je odslužio minimalni iznos kazne, uvjetno otpušten i protjeran iz zemlje • Žalba bez suspenzivnog djelovanja na izvršenje zatvorske kazne • Hitno protjerivanje podnosioca predstavke • Povreda člana 2. Protokola broj 7

Činjenice i navodi podnosioca predstavke

Podnosilac predstavke je državljanin Tunisa rođen 1973. godine. Živio je u Grčkoj od 1996. godine i imao boravišnu dozvolu. Godine 2009. uhapšen je zbog sumnje na krađu stoke te je 2010. godine osuđen na 17 godina zatvora i novčanu kaznu, uz odluku o deportaciji nakon odsluženja kazne. Prvostepeni sud je također odlučio da žalba podnosioca predstavke neće imati suspenzivno djelovanje te nije naveo razloge za svoju odluku da ne obustavi izvršenje kazne.

Podnosilac predstavke je izjavio žalbu, ali su ročišta više puta odgađana – jednom zbog izostanka svjedoka, a potom zbog toga što podnosilac predstavke nije uspio kontaktirati advokata. Iako je u međuvremenu, u februaru 2015. godine, uvjetno pušten na slobodu, odmah je pritvoren kao neregularni migrant te deportiran u Tunis u aprilu 2015. godine, uz zabranu ulaska u prostor Šengena.

Kad je žalbeno ročište zakazano za novembar 2015. godine, sud nije mogao kontaktirati podnosioca predstavke jer nije imenovao novog zastupnika ni dao potpunu adresu. Sud je stoga odbacio žalbu zbog njegova nepojavljivanja.

Podnosilac predstavke se pred Evropskim sudom žalio na povredu svog prava na žalbu prema članu 2. Protokola broj 7 uz Konvenciju. Tvrdio je da je odgođeno ispitivanje njegove žalbe učinilo žalbu nedjelotvornom u smislu da nije mogla utjecati na ishod postupka protiv njega. Također je tvrdio da je njegova kazna zatvora izvršena odmah, bez razmatranja njegovog porodičnog života i činjenice da je legalno u Grčkoj. Ročište po žalbi odgađano je godinama, na period koji je trajao duže od trajanja kazne, a njegovo prisustvo na ročištu postalo je nemoguće zbog protjerivanja iz Grčke i naknadne zabrane ulaska u prostor Šengena.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je naglasio da član 2. Protokola broj 7 priznaje pravo svakome koga je sud osudio za krivično djelo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ponovio je svoj dobro utvrđeni princip da pravo na pristup sudu zahtijeva da tamo gdje postoji pravo na preispitivanje prema članu 2. Protokola broj 7, ono mora biti djelotvorno na isti način kao i pravo na pristup sudu utvrđeno članom 6. stav 1. Konvencije. U ovom slučaju žalba podnosioca predstavke na presudu iz  2010. godine nije imala suspenzivni učinak i prvostepeni sud nije dao razloge za tu odluku. Shodno tome, kazna zatvora izrečena podnosiocu predstavke odmah je izvršena. Sud je istakao da odsustvo opravdanja za nesuspendiranje kazne do žalbe može izazvati zabrinutost, ali ta mjera, sama po sebi, ne može se smatrati kršenjem prava na žalbu.

Međutim, Evropski sud je naveo da je u slučaju podnosioca predstavke prvo ročište po žalbi zakazano za 30. januar 2014. godine, odnosno skoro četiri godine nakon osude. Podnosilac predstavke se pojavio na tom ročištu, ali je ono odgođeno za 13. novembar 2014. godine zbog odsustva ključnih svjedoka optužbe. Evropski sud je istakao da se navedeno odgađanje isključivo može pripisati vlastima.

S obzirom na predugo trajanje te faze postupka i odsustvo suspenzivnog efekta na izvršenje zatvorske kazne, Evropski sud je odbacio prigovor Vlade u vezi s nedostatkom statusa žrtve podnosioca predstavke. Dalje, Evropski sud je naglasio da je sljedeće ročište odgođeno zbog nemogućnosti podnosioca predstavke da kontaktira svog advokata. Međutim, Evropski sud je istakao da se cjelokupno zakazivanje ročišta pretjerano dugo odlagalo, te je ročište po žalbi konačno održano 1.  novembra 2015. godine, otprilike sedam mjeseci nakon uvjetnog otpusta podnosioca predstavke 6. marta 2015. godine.

Evropski sud je zaključio da nacionalne vlasti nisu održale ročište po žalbi skoro šest godina, od 17. februara 2010. do 1. novembra 2015. godine, a u tom periodu je podnosilac predstavke već odslužio minimalni iznos kazne, tri petine, i odobren mu je uvjetni otpust. Budući da je Evropska konvencija namijenjena zaštiti prava koja su praktična i djelotvorna, a ne teorijska ili iluzorna, Evropski sud je zaključio da u toj fazi, nakon što je podnosilac predstavke već odslužio tri petine kazne i odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu, revizija nije mogla na efikasan način riješiti bilo kakve nedostatke u odluci nižeg suda.

U svjetlu tog zaključka, Evropski sud je smatrao da je bilo nepotrebno dalje ispitivati dodatne poteškoće s kojima se podnosilac predstavke suočavao, uključujući i njegovo protjerivanje nakon puštanja na slobodu koje se dogodilo bez odgovarajućeg razmatranja činjenice da je njegovo saslušanje po žalbi još bilo u toku, ili naknadno odbijanje žalbe zbog njegovog prisilnog odsustva. Evropski sud je zaključio da je došlo do kršenja člana 2. Protokola broj 7.