Odloženo ispitivanje žalbe podnositelja predstavke na kaznenu osudu nakon što je odslužio minimalni iznos kazne, uvjetno otpušten i protjeran iz zemlje • Žalba bez suspenzivnog učinka na izvršenje zatvorske kazne • Hitno protjerivanje podnositelja predstavke • Povreda članka 2. Protokola broj 7

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Podnositelj predstavke je državljanin Tunisa rođen 1973. godine. Živio je u Grčkoj od 1996. godine i imao boravišnu dozvolu. Godine 2009. uhapšen je zbog sumnje na krađu stoke, te je 2010. godine osuđen na 17 godina zatvora i novčanu kaznu, uz odluku o deportaciji nakon odsluženja kazne. Prvostupanjski sud je također odlučio da žalba podnositelja predstavke neće imati suspenzivan učinak te nije naveo razloge za svoju odluku da ne obustavi izvršenje kazne.

Podnositelj predstavke je izjavio žalbu, ali su ročišta više puta odgađana – jednom zbog izostanka svjedoka, a potom zbog toga što podnositelj predstavke nije uspio kontaktirati odvjetnika. Iako je u međuvremenu, u veljači 2015. godine, uvjetno pušten na slobodu, odmah je pritvoren kao neregularni migrant te deportiran u Tunis u travnju 2015. godine, uz zabranu ulaska u prostor Šengena.

Kad je žalbeno ročište zakazano za studeni 2015. godine, sud nije mogao kontaktirati podnositelja predstavke jer nije imenovao novog zastupnika ni dao potpunu adresu. Sud je stoga odbacio žalbu zbog njegova nepojavljivanja.

Podnositelj predstavke se pred Europskim sudom žalio na povredu svog prava na žalbu prema članku 2. Protokola broj 7 uz Konvenciju. Tvrdio je da je odgođeno ispitivanje njegove žalbe učinilo žalbu neučinkovitom u smislu da nije mogla utjecati na ishod postupka protiv njega. Također je tvrdio da je njegova kazna zatvora izvršena odmah, bez razmatranja njegovog obiteljskog života i činjenice da je legalno u Grčkoj. Ročište po žalbi odgađano je godinama, na razdoblje koje je trajalo dulje od trajanja kazne, a njegovo prisustvo na ročištu postalo je nemoguće zbog protjerivanja iz Grčke i naknadne zabrane ulaska u prostor Šengena.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je naglasio da članak 2. Protokola broj 7 priznaje pravo svakome koga je sud osudio za kazneno djelo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ponovio je svojo dobro utvrđeno načelo da pravo na pristup sudu zahtijeva da tamo gdje postoji pravo na preispitivanje prema članku 2. Protokola broj 7, ono mora biti učinkovito na isti način kao i pravo na pristup sudu utvrđeno člankom 6. stavak 1. Konvencije. U ovom slučaju žalba podnositelja predstavke na presudu iz 2010. godine nije imala suspenzivni učinak i prvostupanjski sud nije dao razloge za tu odluku. Sukladno tome, kazna zatvora izrečena podnositelju predstavke odmah je izvršena. Sud je istaknuo da odsustvo opravdanja za nesuspendiranje kazne do žalbe može izazvati zabrinutost, ali ta mjera, sama po sebi, ne može se smatrati kršenjem prava na žalbu.

Međutim, Europski sud je naveo da je u slučaju podnositelja predstavke prvo ročište po žalbi zakazano za 30. siječnja 2014. godine, odnosno skoro četiri godine nakon osude. Podnositelj predstavke se pojavio na tom ročištu, ali je ono odgođeno za 13. studenog 2014. godine zbog odsustva ključnih svjedoka optužbe. Europski sud je istaknuo da se navedeno odgađanje isključivo može pripisati vlastima.

S obzirom na predugo trajanje te faze postupka i odsustvo suspenzivnog efekta na izvršenje zatvorske kazne, Europski sud je odbacio prigovor Vlade u svezi s nedostatkom statusa žrtve podnositelja predstavke. Dalje, Europski sud je naglasio da je sljedeće ročište odgođeno zbog nemogućnosti podnositelja predstavke da kontaktira svog odvjetnika. Međutim, Europski sud je istaknuo da se cjelokupno zakazivanje ročišta pretjerano dugo odlagalo, te je ročište po žalbi konačno održano 1. studenog 2015. godine, otprilike sedam mjeseci nakon uvjetnog otpusta podnositelja predstavke 6. ožujka 2015. godine.

Europski sud je zaključio da nacionalne vlasti nisu održale ročište po žalbi skoro šest godina, od 17. veljače 2010. do 1. studenog 2015. godine, a u tom periodu je podnositelj predstavke već odslužio minimalni iznos kazne, tri petine, i odobren mu je uvjetni otpust. S obzirom na to da je Europska konvencija namijenjena zaštiti prava koja su praktična i učinkovita, a ne teorijska ili iluzorna, Europski sud je zaključio da u toj fazi, nakon što je podnositelj predstavke već odslužio tri petine kazne i odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu, revizija nije mogla na efikasan način riješiti bilo kakve nedostatke u odluci nižeg suda.

U svjetlu tog zaključka, Europski sud je smatrao da je bilo nepotrebno dalje ispitivati dodatne poteškoće s kojima se podnositelj predstavke suočavao, uključujući i njegovo protjerivanje nakon puštanja na slobodu koje se dogodilo bez odgovarajućeg razmatranja činjenice da je njegovo saslušanje po žalbi još bilo u tijeku, ili naknadno odbijanje žalbe zbog njegovog prisilnog odsustva. Europski sud je zaključio da je došlo do kršenja članka 2. Protokola broj 7.