Pravo na amnestiju nije obuhvaćeno „popisom“ prava iz članka II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, koja su garantirana svim osobama u Bosni i Hercegovini, niti je odlučivanje o amnestiji obuhvaćeno odredbama članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine o „pravu na pravično suđenje“. Pravo na amnestiju kao takvo nije predviđeno ni Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezinim protokolima.
• Rješenje broj U-44/03 od 23. rujna 2003. godine, stavak 14., objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 39/03

U konkretnom slučaju, apelant nije prezentirao ni naveo niti jedan dokaz o tome u čemu se ogleda navodna povreda ustavnih prava koju su učinili nižestupanjski sudovi, osim što se na njih paušalno pozvao. Ustavni sud ne ispituje povrede ustavnih prava ex officio.
• Odluka o dopustivosti broj AP-589/03 od 11. veljače 2004. godine

Apelacija je očigledno neutemeljena ako ne sadrži bilo koju prima facie osnovu o povredi Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenog prava ili slobode. To je slučaj ako, na primjer, apelant nije dostavio dokaze na kojima se temelji apelacija ili ako iz činjeničnog stanja apelacije jasno proizlazi da nije došlo do povrede.
• Odluka o dopustivosti broj U-9/03 od 23. travnja 2004. godine, stavak 13., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/04

Apelacija je očigledno (prima facie) neutemeljena kada se navodi o diskriminaciji ne odnose na apelanta nego na druge osobe.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-531/04 od 27. svibnja 2005. godine, stavak 21., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 67/05, devizna štednja

Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjka dokaza koji, s dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda za uspjeh.
• Odluka o dopustivosti broj AP-700/04 od 15. lipnja 2005. godine, stavak 13., apelantica se žali na povredu članka 3. Europske konvencije vezano za odluku VSTV-a o prestanku mandata suca

Zaključeno je da je apelacija prima facie neutemeljena u postupku u kojem suština ustavnopravnog spora leži u odgovoru na pitanje je li se u konkretnom slučaju u rješavanju pitanja postojanja, odnosno ukidanja imuniteta apelantu mogao primijeniti Zakon o visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine.
• Odluka o dopustivosti broj AP-68/03 od 22. srpnja 2005. godine

U konkretnom slučaju apelant osporava rješenje o produljenju pritvora i poziva se na pravo iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom iz članka 5. Europske konvencije, ističući da mu je osporenim rješenjem „uskraćeno pravo na pravni lijek“. Međutim, apelant je propustio izjaviti žalbu na prvostupanjsko rješenje koje osporava, što znači da je u zakonu predviđeno pravno sredstvo za ispitivanje zakonitosti pritvora, ali da ga apelant, iako je o tome bio poučen, nije koristio. Zbog toga, Ustavni sud je apelantove navode o kršenju prava na efektivan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije odbacio kao očigledno (prima facie) neutemeljene.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1346/05 od 13. srpnja 2005. godine, stavak 5.

Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
• Odluka o dopustivosti broj AP-808/04 od 17. studenog 2005. godine, stavak 10., apelant se poziva na povredu prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na proceduru koja se tiče preuzimanja istrage, apelacija očigledno neutemeljena

Apelant nema „opravdan zahtjev“ u odnosu na članak 6. stavak 1. Europske konvencije ukoliko se poziva na povredu procedure u kojoj nije utvrđivana utemeljenost kaznene optužbe protiv njega.
• Odluka o dopustivosti broj AP-808/04 od 17. studenog 2005. godine, stavak 12., apelant se poziva na povredu prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na proceduru koja se tiče preuzimanja istrage, apelacija očigledno neutemeljena

U konkretnom slučaju odluka koju je apelant osporio nema karakter upravnog akta protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor, a kojim bi državni organ u vršenju javnih ovlasti riješio o izvjesnom pravu ili obvezi određenog pojedinca u kakvoj upravnoj stvari. Stoga, osporena odluka očigledno ne  predstavlja  kršenje  prava  koje  apelant  navodi,  odnosno  da  apelant  nema „opravdan zahtjev“.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2099/05 od 17. studenog 2005. godine, stavak 8.

U slučaju kada apelant, osim paušalnog navoda, ne ponudi niti jedan argument ili dokaz da se u konkretnom slučaju radi o povredi prava na zabranu diskriminacije, a iz apelacije i dostavljenih dokumenata nije očigledno da postoji nešto što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje povrede navedenog prava, proizlazi da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neutemeljeni.
• Odluka o meritumu broj AP-257/05 od 20. prosinca 2005. godine, stavak 17., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/06

Apsolutno je nemoguće ograničiti slobodu misli u smislu članka 9. Europske konvencije i, prema tome, načiniti povredu ovog prava u slučaju prekoračenja ovih ograničenja. S druge strane, kada su misli izražene, odnosno kada su napustile čovjekov interni svijet, moguće je ograničiti pravo na slobodu misli, u kojem slučaju, prema tome, dolazi do ograničavanja prava na slobodu izražavanja koje je, međutim, zaštićeno člankom 10. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-913/04 od 20. prosinca 2005. godine, st. 21. i 23., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 41/06

U konkretnom slučaju, apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugerira zaključke suprotne od onih za koje se sud opredijelio. Međutim, apelant ne nudi dokaze ili činjenice iz kojih bi s dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerojatno, zbog čega je apelacija očigledno neutemeljena.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1114/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 13.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1079/05 od 13. lipnja 2006. godine, stavak 8.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1138/05 od 27. lipnja 2006. godine, st. 11. i 12.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1126/05 od 12. rujna 2006. godine, st. 10. i 11.

Imajući u vidu da je nesporno da u predmetnom stanu apelant nikad nije živio, odnosno da taj stan nije bio njegov dom niti njegova imovina, apelant nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu prava na povratak izbjeglica i raseljenih osoba u odnosu na onemogućavanje da se useli u predmetni stan i da zaključi ugovor o njegovom korištenju s obzirom na to da Ustav Bosne i Hercegovine to pravo garantira samo onim izbjeglim i raseljenim osobama koje se vraćaju u svoje domove, odnosno koje traže povrat svoje imovine.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1035/05 od 12. travnja 2006. godine, stavak 14.

U konkretnom slučaju nesporno je da apelant nije postupio po nalogu Osnovnog suda, te uredio predmetnu tužbu u skladu s odredbama članka 53. Zakona o parničnom postupku, što je predstavljalo preduvjet za daljnje vođenje postupka. Stoga, apelant nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu prava na imovinu s obzirom na to da je svojim propustom da uredi predmetnu tužbu u skladu s relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku uzrokovao da Osnovni sud donese rješenje kojim se smatra da je njegova tužba povučena.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1063/05 od 12. travnja 2006. godine, stavak 7.

Kada apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava i prava iz Europske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, apelaciju treba odbaciti kao očigledno neutemeljenu.
• Odluka o dopustivosti broj AP-949/05 od 9. svibnja 2006. godine, stavak 17.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1067/05 od 20. listopada 2006. godine, stavak 10.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1918/05 od 13. listopada 2005. godine, stavak 10.

Prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava se moraju bar u svojoj suštinskoj formi pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom. S obzirom na to da u konkretnom slučaju apelant navedene prigovore prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom, takvi prigovori su očigledno prima facie neutemeljeni, te se neće ulaziti u njihovo daljnje ispitivanje.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1244/05 od 9. svibnja 2006. godine, stavak 8.

Povodom navodnog kršenja prava na imovinu apelantica se ne poziva ni na jedan od načela iz ovih članaka, niti navodi u čemu se sastoji povreda prava na imovinu. Paušalne izjave da se radi o povredi prava na imovinu nisu ni na koji način potkrijepljene činjenicama ili dokazima i na taj način učinjene vjerojatnim, pa je apelacija u odnosu na te navode očigledno neutemeljena.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1048/05 od 9. svibnja 2006. godine, stavak 12.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-968/05 od 13. lipnja 2006. godine, stavak 9.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1055/05 od 20. rujna 2006. godine, stavak 12.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1130/05 od 9. svibnja 2006. godine, st. 7. i 8.

Razdoblje od jedanaest mjeseci u kojem Osnovni sud nije donio odluku o apelantovoj tužbi, pogotovo što se ne radi o predmetu koji je po samom zakonu hitan, nije nerazumno dugo razdoblje, tako da apelant u ovom slučaju nema „opravdan zahtjev“ jer ne postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava na suđenje u razumnom roku.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1081/05 od 27. lipnja 2006. godine, stavak 11.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1120/05 od 9. svibnja 2006. godine, stavak 9.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1553/05 od 12. travnja 2006. godine, stavak 7.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-1997/05 od 16. siječnja 2007. godine, stavak 8.

Zastupanje apelanta u svojstvu oštećenog u kaznenom postupku po izabranom punomoćniku je isključivo bila njegova dispozicija, a nikako obveza, zbog čega ne postoji obveza redovnog suda da zahtjev u pogledu troškova koji nisu nužni izdaci unosi u izreku rješenja. Sud je o njima raspravio u obrazloženju rješenja, naveo razloge zbog kojih troškovi u vidu nagrade apelantovom punomoćniku nisu dosuđeni, čime nije umanjen značaj postavljenog zahtjeva jer je o njemu riješeno sudskom odlukom. Stoga, nema ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, te su očigledno (prima facie) neutemeljeni.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1110/05 od 13. lipnja 2006. godine, st. 9. i 10.

Nepodnošenjem prijedloga za izvršenje u skladu sa člankom 36. Zakona o izvršnom postupku (uz prijedlog nije dostavljena izvršna isprava, prijedlog nije podnesen u dovoljnom broju primjeraka i prijedlog nije sadržavao način naplate duga od izvršenika) apelantica je doprinijela tome da, prema stanju spisa apelacije, predmetno izvršenje još uvijek nije okončano. Stoga, apelantica nema „opravdan zahtjev“, odnosno nije učinila vjerojatnim na bilo koji način da je Općinski sud odbijao postupiti po njezinom prijedlogu za izvršenje i da nije u mogućnosti izvršiti pravomoćnu presudu kojom su utvrđena njezina građanska prava, te je stoga i njezina apelacija očigledno (prima facie) neutemeljena u dijelu koji se odnosi na neizvršenje presude.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1344/05 od 12. rujna 2006. godine, st. 11. i 12.

U konkretnom slučaju ne postoji ništa što pokazuje da su zatvorske vlasti propustile provesti rutinsko nadgledanje zatvora i stanja zatvorenika. Ništa u ovom predmetu ne ukazuje da su zatvorske vlasti znale da postoji rizik za život zatvorenika i da ga je, prema tome, trebalo nadgledati više nego druge zatvorenike. Isto tako, ništa nije ukazivalo da zatvorenik ima mentalne  probleme koji mogu eskalirati do toga da uzima prevelike doze lijekova, što će dovesti do zatvorenikove kome i, najzad, do njegove smrti. Konačno, zatvorske vlasti su hitno reagirale kada su se ti rizici pokazali, pa su ga uputili u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. I najzad, sve te činjenice ukazuju da srodnici imenovanog, dakle apelant, nisu naveli drugačije dokaze i navode koji opovrgavaju nalaze do kojih je došao Ustavni sud.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2171/05 od 21. prosinca 2006. godine, stavak 11.

Iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari bio u ulozi tužitelja koji je tražio zaštitu od navodne klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta zbog nekog njegovog izražavanja. Kako članak 10. Europske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stavak 2. tog članka regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelant nije bio „žrtva“ kršenja članka 10. Europske konvencije, zbog čega je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neutemeljena.
• Odluka o dopustivosti broj AP-95/06 od 6. ožujka 2007. godine, stavak 21.

Razmatrajući apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud je utvrdio da je apelant osporio rješenje Okružnog suda kojim je utvrđeno da se postupak prekida zbog otvaranja stečajnog postupka nad tuženim. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da je Okružni sud u konkretnom slučaju prekinuo postupak primjenjujući svoje ovlasti iz članka 378. stavak 1. točka 4. Zakona o parničnom postupku u kojem je propisano: „Postupak se prekida [...] kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka [...]" i članka 55. stavak 1. Zakona o stečajnom postupku Republike Srpske kojim je propisano da se otvaranjem stečajnog postupka prekidaju sudski postupci i postupci pred arbitražama, ukoliko se odnose na stečajnu masu. U suštini navoda Ustavni sud primjećuje da je apelant nezadovoljan odlukom suda o prekidu postupka. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo odlukom o prekidu postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02).
• Odluka o dopustivosti broj AP-377/06 od 18. listopada 2007. godine, stavak 9., stečajni postupak

U konkretnom slučaju apelant je propustio pokrenuti parnični postupak pred nadležnim sudovima u svezi s poništenjem izvršene transakcije vrijednosnim papirima. Komisija za vrijednosne papire i Vrhovni sud nisu nadležni za to pitanje. Drugim riječima, Komisija i Vrhovni sud nisu arbitrarnim tumačenjem propisa uskratili apelantu mogućnost da dođe do meritorne odluke kojom bi se poništila sporna transakcija vrijednosnim papirima. Shodno tome, apelant nije došao do „konačne“ meritorne odluke u smislu načela iscrpljivanja pravnih lijekova.
• Odluka o dopustivosti broj AP-989/06 od 27. veljače 2008. godine, stavak 18., tumačenje relevantnih propisa, apelacija je razmatrana u odnosu na apelantove navode i odbačena kao očigledno neutemeljena iako se čini da je riječ o nedopustivoj apelaciji zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova

Apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava BiH u slučaju kada je propustio u roku predviđenom Carinskim zakonom tražiti ostvarenje prava na povrat plaćene posebne pristojbe.
• Odluka o dopustivosti broj AP-59/07 od 11. ožujka 2008. godine, st. 11. i 12., povrat posebnih pristojbi, apelacija očigledno neutemeljena

Ustavni sud konstatira da u postupanju Općinskog suda nije došlo do zlouporabe ili proizvoljne primjene materijalnog prava, niti da su postojali drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Naprotiv, Općinski sud je postupao u skladu s pozitivnopravnim propisima, a tumačenje tih propisa, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. Naime, odredbom članka 1. stavak 2. ZIP-a propisano je da se odredbe tog zakona ne primjenjuju na postupak izvršenja propisan posebnim zakonom. S obzirom na to da se Zakonom o stečajnom postupku uređuju „uvjeti za otvaranje stečajnog postupka, stečajni postupak, pravne posljedice njegovog otvaranja i provođenja“, te „reorganizacija stečajnog dužnika nesposobnog za plaćanje na temelju stečajnog plana“ (članak 1. Zakona), nesporno je da taj Zakon, u smislu članka 1. stavak 2. ZIP-a, predstavlja „poseban zakon“, odnosno lex specialis. Dakle, u situaciji kada je sud utvrdio da je nad izvršenikom otvoren stečajni  postupak  nesporno  je  da  se  na  apelantova  potraživanja  primjenjuju odredbe Zakona o stečajnom postupku, a s ciljem namirenja njegovog potraživanja ravnomjerno s ostalim povjeriteljima, jer je ravnomjerno namirenje povjeritelja legitiman cilj koji se želi postići i koji je usko povezan s načelom pravičnosti. Dakle, apelantovo građansko pravo, pravomoćno utvrđeno u sudskom postupku, bit će realizirano u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku.
• Odluka o dopustivosti broj AP-316/06 od 13. svibnja 2008. godine, stavak 5., prekid izvršnog postupka prema izvršeniku zbog pokretanja stečajnog postupka

U konkretnom slučaju Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog, našao da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo u pogledu sporazuma o izvansudskoj nagodbi koji je apelant zaključio s tuženim. Vrhovni sud je utvrdio da zaključeni sporazum o izvansudskoj nagodbi predstavlja otpuštanje duga u smislu odredbi članka 344. stavak 1. i članka 347. ZOO-a i da je njegovim zaključenjem prestala svaka obveza tuženog prema tužiteljima koji su zaključili navedeni sporazum s tuženim. Ustavni sud se neće upustiti u ispitivanje apelantovih navoda o tome da navedeni sporazum nije pravno valjan s obzirom na to da apelant taj navod nije isticao pred redovnim sudovima. Osim svojih tvrdnji u apelaciji o tome da su neki od tužitelja navedeno isticali tijekom prvostupanjskog postupka, ničim ne dokazuje da je konkretno on tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka tražio od suda da utvrdi pravnu valjanost navedenog sporazuma, a iz razloga koje ističe u apelaciji. I u odnosu na druge apelantove navode, Ustavni sud iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da je Vrhovni sud proizvoljno ili nepravično primijenio materijalnopravne propise na apelantovu štetu. Pri tome, Ustavni sud utvrđuje da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Na temelju navedenog, a s obzirom na to da apelacija u odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ne sadrži prima facie dokaze koji, s dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno neutemeljena.
• Odluka o dopustivosti broj AP-3389/06 od 15. siječnja 2009. godine, stavak 13.

Redovni sudovi su na tri instance naveli jasne i detaljne razloge zbog kojih su apelantov zahtjev odbili kao neutemeljen jer su utvrdili da svi materijalni dokazi, računi na kojima je apelant utemeljio svoj zahtjev, predstavljaju račune njegove tvrtke, da ih je potpisao apelant kao direktor i da su ovjereni pečatom tvrtke. S obzirom na tu činjenicu, redovni sudovi su utvrdili da se radi o prihodu poduzeća, a ne o apelantovom osobnom prihodu, te kako u postupku apelant nije dokazao da je ostvarivao poseban osobni prihod koji bi predstavljao njegovu izgubljenu zaradu u smislu odredaba iz čl. 155. i 189. ZOO-a, to je njegov zahtjev odbijen. To dalje znači da apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-3126/06 od 28. listopada 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
• Odluka o dopustivosti broj AP-35/07 od 15. travnja 2009. godine, stavak 9., naknada štete u vidu izgubljene dobiti

Ustavni sud zapaža da je Zakon o izvršnom postupku, propisujući da se računi ili izvodi iz poslovnih knjiga mogu smatrati vjerodostojnim ispravama samo ukoliko se radi o komunalnim uslugama isporuke vode, toplotne energije i odvoza smeća, suzio krug subjekata koji mogu na temelju tih isprava podnijeti prijedlog za izvršenje, odnosno na čiji prijedlog sud može odrediti izvršenje na temelju navedenih isprava. U takvoj situaciji pojedini subjekti su stavljeni u poziciju da prinudnu naplatu svojih potraživanja ne mogu ostvariti putem izvršnog postupka nego ih moraju prvo dokazati u parničnom postupku. Iako uviđa da za takve subjekte to može predstavljati pretjeran teret, Ustavni sud je u konkretnom slučaju, rješavajući predmet u okviru svoje apelacijske nadležnosti, ograničen u odlučivanju na način kako je to navedeno u točki 9. ove odluke. U situaciji kada su sudovi donijeli svoje odluke jasno ih temeljeći na relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku u kojima nije propisana mogućnost da vjerodostojnu ispravu u smislu tog zakona predstavlja isprava koja se drugim zakonom određuje kao vjerodostojna isprava, Ustavni sud smatra da apelantovi argumenti o utemeljenosti njihovih navoda s obzirom na članak 25. Zakona o javnom RTV servisu nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja te pravne stvari.
• Odluka o dopustivosti broj AP-3742/08 od 29. travnja 2009. godine, stavak 11., računi kao vjerodostojne isprave

Apelantovo ukazivanje na propuste njegovog odvjetnika ne pokreće pitanje prava na pravično suđenje budući da je apelant mogao otkazati punomoć odvjetniku i angažirati drugog odvjetnika kada je uočio propuste u njegovom postupanju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljeni.
• Odluka o dopustivosti broj AP-451/07 od 15. travnja 2009. godine, stavak 10.

Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi osporene odluke temeljili na činjenici da apelantica nije dokazala da su njezin pokojni muž ili ona zaključili ugovor o korištenju spornog stana na temelju odluke tuženog prema odredbi članka 11. Zakona o stambenim odnosima. Također, sudovi su nesumnjivo utvrdili da je sporni stan bio tuženikov poslovni prostor koji je preuređen u stambeni prostor i dodijeljen apelantičinom suprugu radi privremenog smještaja, te da nikada nije postao „stan“ u smislu Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud zapaža da su sudovi, primjenom relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, donijeli osporene odluke, o čemu su dali dovoljna i jasna obrazloženja. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu, niti apelantica nudi dokaze i argumente koji bi ukazali na procesnu nepravičnost u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a njezino nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi s pravom na pravično suđenje.
• Odluka o dopustivosti broj AP-2746/06 od 29. travnja 2009. godine, stavak 11.

Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, potvrđujući pravilnost odlučenja prvostupanjskog suda o primjeni materijalnog prava, a na okolnost žalbenog navoda koji se odnosio na prekid zastare, istaknuo da se izvod iz spiska koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obvezu ne može smatrati priznanjem duga u smislu članka 387. Zakona o obligacijskim odnosima jer taj izvod predstavlja konstataciju da nije izvršena isplata naknade, a ne priznanje duga koji je dan u obliku propisanom u spomenutom članku.
• Odluka o dopustivosti broj AP-884/07 od 22. listopada 2009. godine, stavak 9., izvod iz poslovnih knjiga, priznanje duga;
• Odluka o dopustivosti broj AP-3815/08 od 21. srpnja 2010. godine, stavak 16.

U svezi s navodima apelacije o povredi prava na rad, Ustavni sud zapaža da je ovo pravo garantirano člankom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996.), koji se prema Aneksu I. na Ustav Bosne i Hercegovine primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud ukazuje na to da je navedenim odredbama regulirana „mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad“. U svezi s apelantovim navodima o povredi ovog prava, Ustavni sud zapaža da je apelant pravna osoba i da se kao takav ne može pozvati na povredu prava na rad koje po svojoj suštini i odredbama Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima predstavlja osobno pravo na koje se mogu pozivati isključivo fizičke osobe. Takav zaključak proistječe iz odredbe članka 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kojim je garantirano da će prava formulirana tim paktom biti ostvarivana bez ikakve diskriminacije utemeljene na rasi, boji, spolu, jeziku, vjeri, političkom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovinskom stanju, rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti. Navedeno proizlazi i iz odredbe članka 3. tog pakta kojim je propisano: „Države članice ovog pakta obvezuju se osigurati jednako pravo muškarcima i ženama da uživaju sva ekonomska, socijalna i kulturna prava koja su nabrojana u ovom paktu.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne može tvrditi da je u konkretnom postupku „žrtva“ kršenja prava na rad garantiranog člankom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996.).
• Odluka o dopustivosti broj AP-3356/08 od 21. prosinca 2010. godine, stavak 10., pozivanje pravne osobe na povredu prava na rad

Ustavni sud zapaža da ne može razmatrati navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba pokrenuti, što ovdje nije slučaj. S druge strane, u takvim predmetima bi se moglo postaviti pitanje prava na pristup sudu budući da su odluke pred kantonalnim komisijama prema članku 143. Zakona o radu uvjet da se može pokrenuti parnični postupak. Dakle, konačna odluka kantonalne komisije može biti predmet preispitivanja u parničnom postupku pred redovnim sudom ako je stranka takav postupak pokrenula. U konkretnom slučaju, Odlukom Kantonalne komisije broj 06-1981/00 od 4. rujna 2008. godine apelantičin zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa zbog nepostojanja uvjeta je odbijen, a Odlukom broj 06-1981/00 od 11. studenog 2008. godine njezina žalba odbačena zbog nepravovremenosti. Apelantica ova rješenja nije osporavala pred nadležnom Federalnom komisijom, pa samim tim nije ni ostvarila uvjete da vodi sudski postupak, čime se sama lišila mogućnosti da Ustavni sud razmotri pitanje eventualnog kršenja prava na pristup sudu zbog duljine postupka pred nadležnim komisijama. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno (prima facie) neutemeljena.
• Odluka o dopustivosti broj AP-1295/08 od 11. siječnja 2011. godine, stavak 9.;
• Odluka o dopustivosti broj AP-382/08 od 11. siječnja 2011. godine, stavak 10., duljina postupka pred Komisijom za implementaciju članka 143.

U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su osporenim odlukama redovnih sudova odbijeni apelantovi zahtjevi kojima je tražio da se na iznos nagrade za zastupanje obračuna i isplati PDV uz obrazloženje da Odlukom o naknadi troškova kaznenog postupka nije predviđena mogućnost da se branitelju odredi i isplati PDV na cjelokupan iznos koji potražuje iz proračuna kao branitelj po službenoj dužnosti. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 1. Odluke o naknadi troškova kaznenog postupka propisano, između ostalog, da se tom odlukom uređuje način isplate naknade troškova kaznenog postupka, od njegovog pokretanja do njegovog završetka, koji pripadaju branitelju po službenoj dužnosti, svjedocima, tumačima, stručnim i drugim osobama kad po pozivu suda ili na temelju odluke suda sudjeluju u sudskom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da navedenom odlukom nije propisano da se na iznos nagrade koja pripada branitelju po službenoj dužnosti obračunava i isplaćuje PDV, kako su to jasno ukazali redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka. Dovodeći u svezu Odluku o naknadi troškova kaznenog postupka s odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u svezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Također, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u obrazloženju koje je drugostupanjski sud dao u pogledu apelantovog pozivanja na Zakon o porezu na dodanu vrijednost Bosne i Hercegovine.
• Odluka o dopustivosti broj AP-3262/13 od 28. travnja 2016. godine, stavak 13., troškovi zastupanja po službenoj dužnosti uvećani za PDV