Propust domaćih organa da podnosiocima predstavke, koji su se nalazili u pritvoru, odnosno na prisilnom psihijatrijskom liječenju, omoguće meritornu ocjenu osnovanosti njihovih pritužbi u vezi s pristupom veganskoj ishrani u skladu s njihovim etičkim uvjerenjima • Pozitivna obaveza koja proizlazi iz člana 9. Evropske konvencije da se zahtjevi podnosilaca predstavke razmotre suštinski • Propust da se uspostavi pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa • Povreda čl. 9. i 13. Evropske konvencije
Činjenice i navodi podnosilaca predstavke
Podnosioci predstavke su se žalili na nemogućnost pristupa nutritivno uravnoteženoj i potpuno veganskoj ishrani u pritvoru (prvoapelant), odnosno na prisilnom psihijatrijskom liječenju (drugoapelant). U oba slučaja nadležne uprave su na pritužbe odgovorile dopisima, a ne formalnim odlukama. Pokušaji oba podnosioca predstavke da ospore te dopise pred Upravnim odjelom, odnosno Kantonalnim sudom bili su neuspješni. Žalbe oba podnosioca predstavke proglašene su nedopuštenim zbog nepostojanja odluke protiv koje se može izjaviti žalba, u smislu relevantnih odredbi zakona o upravnom postupku u svakom kantonu. Njihovi pokušaji da ospore te odluke pred Federalnim vrhovnim sudom također su bili bezuspješni.
Pozivajući se na član 9 (sloboda misli i savjesti) i član 13 (pravo na djelotvoran pravni lijek), podnosioci predstavke su se žalili da im nadležni organi, dok su bili pod staranjem švicarske države, nisu osigurali isključivo vegansku ishranu u skladu s njihovim etičkim uvjerenjima te da nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni put za svoje pritužbe.
Ocjena Evropskog suda
Član 13 (pravo na djelotvoran pravni lijek)
Kako bi utvrdio da li je član 13. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni predmet, Evropski sud je najprije morao utvrditi da li su podnosioci predstavke iznijeli osnovan zahtjev na osnovu člana 9. Evropske konvencije.
Evropski sud je u vezi s tim primijetio da pojmovi „sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti“ nisu definirani u članu 9. Evropske konvencije, niti u sudskoj praksi Evropskog suda. Iako je ranije utvrdio da poštovanje pravila ishrane naloženih vjerskim uvjerenjima spada u domen vjerske prakse zaštićene članom 9. Evropske konvencije, to je bio prvi put da se Evropski sud bavio pitanjem da li je i pridržavanje pravila ishrane povezanih s uvjerenjem kao što je veganstvo obuhvaćeno zaštitom navedene odredbe Evropske konvencije. Stoga, u konkretnom slučaju nije u pitanju vjerska sloboda podnosilaca predstavke, već potencijalno njihova sloboda misli i savjesti.
Evropski sud je smatrao da su ta uvjerenja ispunjavala potreban nivo uvjerljivosti, ozbiljnosti, koherentnosti i važnosti da bi potpadala pod zaštitu člana 9. Evropske konvencije. Shodno tome, postojala je dokaziva tvrdnja u smislu člana 9. Evropske konvencije, te je, posljedično, primjenjiv član 13.
Evropski sud je dalje konstatirao da su se oba podnosioca predstavke žalila upravama ustanova u kojima su boravili zbog nedostatka pristupa nutritivno uravnoteženoj i potpuno veganskoj ishrani. U oba slučaja uprave su na žalbe podnosilaca predstavke odgovorile dopisima, a ne formalnim odlukama. Pokušaji oba podnosioca predstavke da ospore te dopise pred Upravnim vijećem, odnosno Kantonalnim sudom bili su bezuspješni. Njihove žalbe proglašene su nedopuštenim zbog nepostojanja odluke, u smislu relevantnih odredbi zakona o upravnom postupku u svakom kantonu, na koju bi se mogla podnijeti žalba. Njihovi pokušaji da te odluke ospore pred Federalnim vrhovnim sudom također su ostali bezuspješni.
Evropski sud je u takvim okolnostima smatrao da je način na koji su domaći organi primijenili domaće pravo u ovom predmetu, počevši od praktične nemogućnosti da podnosioci predstavke pribave upravne odluke neophodne da bi se njihovi zahtjevi razmotrili u meritumu, učinio pravno sredstvo kojem su oba podnosioca predstavke pribjegla nedjelotvornim u praksi, uslijed čega njihovi zahtjevi koji se tiču uvažavanja njihovih veganskih prehrambenih potreba dok su bili pod nadzorom i kontrolom državnih organa, u kontekstu člana 9. Evropske konvencije, nikada nisu razmotreni u meritumu na nacionalnom nivou. Stoga je pristup domaćih organa, kako upravnih tako i sudskih, bio pretjerano formalistički i pokazao je da pritužbe podnosilaca predstavke nisu shvaćene ozbiljno, čime je prekršen član 13. Evropske konvencije.
Član 9 (sloboda misli i savjesti)
Evropski sud je, prije svega, istakao da podnosiocima predstavke nisu redovno osiguravani veganski obroci. Iako je komparativnopravno istraživanje provedeno među 46 država potpisnica Konvencije ukazalo na različite pristupe, pri čemu ti pristupi variraju od izričitog zakonskog priznanja, obaveze razumnog prilagođavanja, administrativne diskrecije i mehanizama samostalnog osiguravanja hrane pa sve do odsustva bilo kakve zakonske ili administrativne regulative, postojalo je zajedničko stajalište da se zahtjevi za vegansku ishranu moraju uzeti u obzir.
Stoga je država, suočena s dosljednim i iskrenim veganskim uvjerenjima podnosilaca predstavke, kao i s njihovim zahtjevima za vegansku ishranu tokom lišenja slobode, imala pozitivnu obavezu, proisteklu iz člana 9. Evropske konvencije, da te zahtjeve razmotri suštinski i u okviru jasnog domaćeg pravnog sistema. U suprotnom, teško je smatrati da su vlasti učinile ono što je bilo neophodno za postizanje pravične ravnoteže između suprotstavljenih interesa, uzimajući u obzir ciljeve navedene u drugom stavu tog člana. Što se tiče faktora koje treba uzeti u obzir prilikom razmatranja takvih zahtjeva, oni uključuju interes podnosilaca predstavke, ali i sva moguća organizaciona, finansijska ili praktična ograničenja s kojima se vlasti suočavaju.
Međutim, nalazi švicarskih sudova odnosili su se samo na tehnička pitanja, bez donošenja bilo kakve odluke o suštini navoda podnosilaca predstavke.
U vezi s tim, Evropski sud je podsjetio da mehanizam nadzora uspostavljen Konvencijom ima suštinski supsidijarnu ulogu i da su nacionalni organi zbog svog direktnog i stalnog kontakta s vitalnim snagama svoje zemlje u principu u boljem položaju od međunarodnog sudije da procijene lokalne potrebe i uvjete, te daju mišljenje o tome kako najbolje osigurati poštovanje ljudskih prava unutar domaćeg pravnog poretka.
Imajući u vidu navedeno, Evropski sud je smatrao da je propust domaćih organa da suštinski razmotre ozbiljne i dokazive pritužbe podnosilaca predstavke u vezi s pristupom veganskoj ishrani u skladu s njihovim etičkim uvjerenjima dok su se nalazili pod nadzorom i kontrolom državnih organa predstavljao povredu člana 9. Evropske konvencije.
