Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana III tač. 1, 3. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ničeg što bi ukazivalo da je Sud BiH proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tužiteljica (država BiH) titular prava vlasništva na predmetnim nekretninama (vojna imovina koja je prije 1992. godine bila nekretnina u državnom vlasništvu SFRJ − JNA), jer ih je stekla na osnovu sporazuma kao država sukcesor, a u međuvremenu nije postignut dogovor o raspodjeli imovine stečene sukcesijom između različitih nivoa vlasti u BiH.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-548/17 od 6. jula 2017. godine, stav 38, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 57/17, imovinski spor između države i entiteta, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH

Dovodeći u vezu određene odredbe Zakona o igrama na sreću sa odredbama člana 8. Zakona o federalnim ministarstvima, Ustavni sud zapaža da iz njih proizlazi da je Federalno ministarstvo nadležno da vrši nadzor nad provođenjem odredbi Zakona o igrama na sreću, te da inspekcijski nadzor vrši ovlašteni službenik tog ministarstva. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka (prema kojima nadležnost za obavljanje inspekcijskog nadzora spada u nadležnost Porezne uprave) proizvoljno primijenili odredbe člana 87. ZOIS-a, što je nesumnjivo utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetnoj pravnoj stvari.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4017/14 od 28. septembra 2017. godine, stav 31, nadležnost za obavljanje inspekcijskog nadzora u kontekstu Zakona o igrama na sreću, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu osporene odluke o izricanju kazne kada su redovni sudovi odluku o kazni donijeli proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa na način da su uzeli u obzir raniju osudu apelanta koja je trebalo da bude brisana iz evidencije, pa se apelant imao smatrati neosuđivanim licem.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3967/15 od 6. decembra 2017. godine, stav 53, krivični postupak, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada sud proizvoljno derogira odredbe krivičnog zakona koje su značajne za jasnu definiciju bitnih elemenata bića krivičnog djela i neposredno primijeni odredbe Konvencije o pravima djeteta, čime drastično pomjeri i granicu kažnjivosti, za šta nije dao razumno obrazloženje izuzev paušalnog navoda o supremaciji Konvencije o pravima djeteta nad domaćim zakonom, što u konkretnom slučaju nije dovoljno i ne proizlazi iz samih odredbi Konvencije o pravima djeteta, jer ona nije regulirala ovu posebnu oblast koja je u sferi domaćeg zakonodavstva.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2524/15 od 15. februara 2018. godine, stav 53, krivični postupak, krivična djela: spolni odnos s djetetom, zadovoljavanje pohote pred djetetom i upoznavanje djeteta s pornografijom, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Kantonalni sud, u konačnici, obustavio predmetni izvršni postupak jer je zaključio da u rješenju Službe kojim je apelantici priznato pravo na invalidninu nije navedeno ko ima izvršiti utvrđenu obavezu niti je navedeno iz kojih sredstava se isplaćuje iznos utvrđene lične invalidnine, zbog čega predmetna izvršna isprava nije podobna za izvršenje prema članu 27. stav 1. ZIP-a. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su odredbama čl. 59, 83. i 86. Zakona o osnovama socijalne zaštite utvrđena sredstva za isplatu invalidnina (koja uključuju i budžetska sredstva Kantona), zatim nadležni kantonalni organ uprave koji vrši isplate te način usklađivanja invalidnina s primanjima vojnih invalida. Također, Ustavni sud zapaža da je članom 30. stav 2. ZIP-a određeno da se izvršenje može odrediti i protiv lica koje u izvršnoj ispravi nije određeno kao izvršenik ako ono, prema zakonu, ima obavezu izvršenja. Ustavni sud smatra, podržavajući pri tome praksu u predmetu broj AP-1472/07, da se Kanton, koji pri tome osigurava dio budžetskih sredstava, ne može oglušiti o ishod konkretnog spora ako je njegova intervencija neophodna da bi se zaštitila prava utvrđena u izvršnoj ispravi organa uprave. U tom kontekstu Ustavni sud posebno ukazuje da iz odredbi člana 83. Zakona o osnovama socijalne zaštite proizlazi da isplate prema ovom zakonu za civilne žrtve rata vrši nadležni kantonalni organ uprave, te da će se, prema stavu 2. navedenog člana, sredstva koja se korisnicima isplaćuju iz federalnog budžeta doznačiti nadležnom kantonalnom organu uprave na osnovu zahtjeva tog organa koji se podnosi Federalnom ministarstvu. Iz navedenog, po mišljenju Ustavnog suda, kao nesporno proizlazi obaveza Kantona, odnosno nadležnog kantonalnog organa uprave, da preduzme neophodne korake, odnosno da podnese zahtjev za doznačavanje neophodnih sredstava za realizaciju potraživanja koja imaju lica prema Zakonu o osnovama socijalne zaštite, a što je kategorija, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, u koju ulazi i apelantica. Imajući u vidu citirane odredbe Zakona o osnovama socijalne zaštite, te odredbe čl. 27. stav 1. i 30. stav 2. ZIP-a, Ustavni sud smatra apelanticine navode osnovanim, pa zaključuje da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, čime je učinjeno iluzornim izvršenje izvršne odluke organa uprave, koje predstavlja integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4039/17 od 23. aprila 2018. godine, st. 32. i 33, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/18, izvršni postupak, izvršna isprava, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH, u postupku donošenja rješenja o propasti jamstva, primjenu prava zasnovao na nesporno utvrđenoj odlučnoj činjenici apelantovog bjekstva i u vezi s tim dao obrazloženje koje se ne može smatrati arbitrarnim.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4921/17 od 23. aprila 2018. godine, stav 57, ekstradicijski postupak, jamstvo, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH

Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke o neosnovanosti dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tužena naknadi plaću za period u kojem je apelant bio zaposlen kod drugog poslodavca i primao plaću kod njega a da pritom apelant nije dokazao da je ta plaća bila u manjem iznosu od onoga koji bi primao kod tužene i kada je apelantovo pozivanje na praksu Ustavnog suda neosnovano jer se radi o različitom činjeničnom i pravnom pitanju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1023/16 od 11. maja 2018. godine, stav 33, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 47/18, pitanje apelantovog prava na naknadu neisplaćenih plaća u vrijeme kada mu je bio izrečen otkaz ugovora o radu rješenjem koje je sudskim odlukama poništeno, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH

Prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno je da se odredbama člana 114. KZFBiH ostvaruje princip da niko ne može zadržati imovinsku korist stečenu krivičnim djelom, te da se bez oduzimanja imovinske koristi ne može ostvariti djelotvorna represija i prevencija. S druge strane, iz obrazloženja osporenih presuda nespornim proizlazi da je apelantica izmirila štetu oštećenom u cjelokupnom iznosu, odnosno da je imovinsku korist stečenu krivičnim djelom vratila oštećenom. Stoga se čini da su redovni sudovi u potpunosti zanemarili relevantne odredbe Zakona, konkretno člana 413. ZKP-a, kojima je propisano oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, pri čemu je u stavu (1) propisano da se imovinska korist pribavljena krivičnim djelom utvrđuje u krivičnom postupku po službenoj dužnosti, a u stavu (3) istog člana izričito je propisano: „Ako je oštećenik podnio imovinskopravni zahtjev glede povrata predmeta pribavljenih krivičnim djelom, odnosno glede novčanog iznosa koji odgovara vrijednosti stvari, imovinska korist će se utvrđivati samo u onom dijelu koji nije obuhvaćen imovinskopravnim zahtjevom.“ U konkretnom slučaju redovni sudovi su nesporno utvrdili iznos imovinske koristi koji je identičan imovinskopravnom zahtjevu koji je postavio oštećeni u krivičnom postupku, za koji su redovni sudovi utvrdili da ga je apelantica u cijelosti isplatila oštećenom. Stoga proizlazi da je u konkretnom slučaju oduzimanje imovinske koristi učinjeno na arbitraran način, suprotno članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije. U svjetlu navedenog treba posmatrati i odluku redovnih sudova o upućivanju oštećenog da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1551/16 od 11. oktobra 2018. godine, stav 46, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 80/18, oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je, u postupku u kojem je kao osnovan usvojen apelantov zahtjev za povrat naplaćene posebne takse za uvezenu robu i određeno da mu se isplati određeni novčani iznos po tom osnovu, osporenim odlukama odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnog duga (odnosno na iznos naplaćene posebne takse), te kada ništa ne ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, pri čemu su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju odluka za svoje stavove dali dovoljno jasne i logične razloge.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5007/16 od 11. oktobra 2018. godine, stav 40, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 83/18, isplata zatezne kamate u vezi s povratom neosnovano naplaćenih carinskih dažbina, primjena Zakona o carinskoj politici kao lex specialis zakona u odnosu na ZOO, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH

U apelacijom osporenoj presudi redovni sud je obrazložio da se sporno pravno pitanje (postojanje pravnog osnova i visina naknade za gubitak nekretnina apelanata i u vezi s tim početak toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni novčani iznos naknade) ne rješava institutom naknade štete, već kao naknada za izvršenu faktičku eksproprijaciju nekretnina apelanata, pa zakonska zatezna kamata na dosuđenu novčanu naknadu teče od dana donošenja prvostepene presude kojom je prvi put utvrđena novčana obaveza tuženog. Ustavni sud je zaključio da u obrazloženju osporene odluke nema ničeg što ukazuje na arbitrarnu primjenu materijalnog prava na štetu apelanata, pa nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1013/16 od 29. novembra 2018. godine, stav 43, de facto eksproprijacija, početak toka zatezne kamate na dosuđenu novčanu naknadu, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH, te člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su organi uprave i nadležni sud, proizvoljno primijenivši odredbe Zakona o PIO, apelantu priznali pravo na starosnu penziju od momenta kada su Fondu PIOFBiH uplaćeni doprinosi na ime apelanta, a ne od dana podnošenja zahtjeva, kada je apelant zapravo i ispunio uvjete za stjecanje prava na penziju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1086/17 od 13. februara 2019. godine, stav 27, penzija, doprinosi, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Ustavni sud nalazi da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je preinačeno prvostepeno rješenje kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanata pozivanjem na odredbu Zakona o prekršajima FBiH, koja nije primjenjiva na navedeni slučaj, bez mogućnosti da apelant iznese svoju odbranu i dokaze na usmenom pretresu, koja bi im eventualno pripala da je sud primijenio odgovarajuću odredbu spomenutog zakona.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-108/17 od 13. februara 2019. godine, stav 33.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-902/17 od 10. aprila 2019. godine, stav 26.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-905/17 od 10. aprila 2019. godine, prekršajni postupak, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je, uprkos činjenici da su anuiteti čija se isplata traži prema odredbama ugovora dospijevali mjesečno a da ugovor nije bio raskinut, te da je kasnije otkazan, Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo potvrđujući prvostepenu presudu kojom je utvrđeno da je u okolnostima konkretnog slučaja potraživanje dospjelo na naplatu istekom ugovorenog roka kredita od kojeg, prema članu 371. ZOO-a, treba računati zastarjelost.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-452/17 od 10. aprila 2019. godine, stav 42, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 32/19, zastara potraživanja, gotovinski kredit, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Kantonalni sud jasno obrazložio da u okolnostima kada tuženi nije imao saznanje o apelantovom potraživanju sve do podnošenja tužbe nije bilo moguće primijeniti član 390. stav 1. ZPP-a, odnosno kada je prepoznao ratio legis navedene odredbe.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1559/17 od 10. aprila 2019. godine, stav 32, naknada troškova postupka u situaciji kad je tužilac povukao tužbu, a povlačenje je uslijedilo nakon što je tuženi po prijemu tužbe u cijelosti ispunio obavezu prema tužiocu, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi u osporenim odlukama svoj pravni zaključak o nemogućnosti izvršenja (postojanju razloga koji sprečavaju izvršenje) zasnovali na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredbi ZIP-a i ZPP-a zanemarujući kontekst i cilj principa izvršnog postupka.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1614/17 od 17. jula 2019. godine, stav 42, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 53/19, osporenim odlukama odbačen je prijedlog apelanta kao tražioca izvršenja za promjenu predmeta i sredstva izvršenja, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Imajući u vidu dato obrazloženje Kantonalnog suda (da odlukom krivičnog suda nije utvrđivana krivična odgovornost tuženog) i da zbog toga taj sud nije vezan za takvu odluku, Ustavnom sudu se takvo obrazloženje, koje u potpunosti isključuje odluku krivičnog suda kao dokaz u parnici, čini proizvoljnim. Ustavni sud smatra da okolnost da se rješenjem krivičnog suda nije utvrđivala krivična odgovornost tuženog, per se, nije mogla isključiti rješenje krivičnog suda kao validnog dokaza u ovom parničnom postupku. Činjenica krivične odgovornosti se nije mogla utvrđivati po sili zakona jer je tuženi bio maloljetan u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela. Na način kako to smatra Kantonalni sud, maloljetnici za koje se rješenjem utvrdi da su učestvovali u tuči bili bi privilegirani u postupcima radi naknade štete jer za njih ne bi važila odluka krivičnog suda. Takav stav Ustavni sud ne može podržati. Prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji niti jedan razlog da se činjenica koju je utvrdio krivični sud, da je tuženi učestvovao u tuči, ne uzme u obzir kao dokaz u postupku radi naknade štete samo zbog toga što je tuženi u vrijeme izvršenja bio maloljetan, te u odnosu na njega iz zakonom propisanih razloga nije bilo moguće utvrditi postojanje krivične odgovornosti. Prema ocjeni Ustavnog suda, Kantonalni sud je na ovaj način iskazao pretjeran formalizam u primjeni člana 12. stav (3) ZPP-a stavljajući na apelanta nepotreban teret da dokazuje činjenicu da je tuženi učestvovao u tuči, a koja proizlazi iz rješenja krivičnog suda. Ustavni sud smatra da iz citirane odredbe explicite ne proizlazi da se odluka krivičnog suda neće koristiti kao dokaz u parnici u slučaju da odlukom krivičnog suda nije utvrđivana nečija krivična odgovornost.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3358/17 od 10. septembra 2019. godine, stav 40, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 66/19, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ničega što bi ukazivalo da je Viši privredni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je preinačio prvostepeno rješenje i odbio apelantov zahtjev za donošenje mjere osiguranja u situaciji kada apelant nije dokazao da kod tuženog postoji namjera da će spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja prema odredbama člana 269. ZPP-a.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5095/17 od 15. oktobra 2019. godine, stav 34, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo u situaciji kada su zaključili da apelant, koji je s prvotuženim zaključio ugovor o jamstvu, nema pravo namiriti se iz dijela predmetne nekretnine na kojoj je tužiteljica (supruga prvotuženog) ex lege stekla pravo zajedničkog vlasništva, a na kojoj apelant nije imao založno pravo.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2189/18 od 15. oktobra 2019. godine, stav 35, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH, u konkretnom parničnom postupku sporno pravno pitanje je bilo ima li zakonska pretpostavka zajedničkog vlasništva bračnih partnera, in concreto na nekretnini koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice, jaču pravnu snagu od principa povjerenja u istinitost sadržaja podataka iz zemljišnih knjiga

Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ničeg što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo kada su usvojili tužiočev tužbeni zahtjev i obavezali apelanticu da mu izvrši povrat zakonskih zateznih kamata na iznos uplaćenog neindirektnog poreza nakon što su rješenja o njegovom razrezu poništena i tužiocu izvršen povrat uplaćenog iznosa na ime tog poreza, a što je u skladu s odredbama člana 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, te kada je nadležnost Suda BiH u konkretnom slučaju predviđena članom 1. ZPP-a.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-362/18 od 27. novembra 2019. godine, stav 30, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 84/19, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH

Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je redovni sud pri donošenju osporene odluke proizvoljno utvrdio svojstvo advokata koji je učestvovao u postupku, a od čijeg jasnog i zakonom propisanog utvrđenja zavisi i daljnja primjena zakonskih odredbi, kao i odlučenje o samom apelantovom pravu na naknadu troškova postupka.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-754/18 od 17. decembra 2019. godine, stav 35, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Došlo je do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud apelantu stavio na teret nezakonito korištenje stana, iako je za primjenu člana 30. ZSO-a nezakonito useljenje u stan u društvenom vlasništvu neophodan uvjet za primjenu citiranog člana i kada obrazloženje osporene presude da je za stjecanje prava i obaveza iz člana 30. ZSO-a bila potrebna i poslovna sposobnost ne proizlazi iz citirane odredbe, niti je Kantonalni sud takvo obrazloženje doveo u vezu s drugim relevantnim odredbama ZSO-a na kojim bi ono bilo zasnovano, te kada je član 12. ZSO-a primijenjen bez uvažavanja relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, i to da sporni stan i stan apelantovog oca čine jednu cjelinu i da je apelantov otac status nosioca stanarskog prava na stanu od 28 m² stekao 15. novembra 2000. godine, kada je zaključio ugovor o korištenju, budući da citirana odredba ima u vidu nosioca stanarskog prava, a sve navedeno ukazuje da obrazloženje Kantonalnog suda ostavlja utisak proizvoljnosti.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-750/18 od 15. januara 2020. godine, stav 46, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 8/20, sustanarski odnosi, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH

Postoji kršenje ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer redovni sud nije razmotrio važno pitanje, a to je da li se u konkretnom slučaju radi o državnoj imovini u smislu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja, te je arbitrarno primijenio materijalno pravo smatrajući da Zakon o stvarnim pravima kao lex posterior derogira Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1080/18 od 28. januara 2020. godine, stav 36, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 12/20, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH; apelantica (Bosna i Hercegovina) osporila je odluke redovnih sudova donesene u postupku radi uspostavljanja novog zk. uloška i uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na nekretninama u tom zk. ulošku u korist Općine Bihać s dijelom 1/1, tvrdeći da predmetna nekretnina predstavlja državno vlasništvo, te da, u skladu s tim, na istoj nekretnini, prema odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja BiH, nije moglo biti uknjiženo pravo vlasništva Općine Bihać

Nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je, u postupku u kojem je usvojen kao osnovan apelantov zahtjev za povrat naplaćenih dažbina – PDV-a i putarine za uvezenu robu i određeno da mu se isplati određeni novčani iznos po tom osnovu, osporenim odlukama odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate te kada ništa ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju odluka za svoje stavove dali dovoljno jasne i logične razloge.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1889/18 od 19. februara 2020. godine, stav 43, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 18/20, zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznose indirektnih poreza koji su vraćeni rješenjem organa uprave

Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, uprkos za njega nespornoj činjenici da je apelantica kod tužene radila neprekidno duže od dvije godine, apelanticin tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim obrazlažući svoj stav time da ugovori o radu koje je apelantica zaključivala s tuženom nisu imali uporište u konkursu kao zakonskom osnovu zasnivanja radnog odnosa nastavnika. Međutim, Ustavni sud zapaža da odredba člana 39. ZOR-a, koja je bila relevantna u konkretnoj pravnoj stvari, ima gotovo identičan sadržaj kao odredba člana 19. stav 4, koja je bila relevantna u predmetu broj AP-561/14. Naime, odredbom stava 2. člana 39. kojom je reguliran radni odnos na određeno vrijeme propisano je: „Poslodavac i radnik mogu zaključiti jedan ili više ugovora o radu iz stava 1. ovog člana za period koji „s prekidima ili bez prekida ne može biti duži od ukupno 24 mjeseca“. Nadalje, stavom 5. navedenog člana propisano je: „Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama ovog zakona ili ako radnik ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatra se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme.“ Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da je za njenu primjenu ključno da je zaposlenik radio kod poslodavca po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme duže od 24 mjeseca, pri čemu je dakle irelevantno je li radni odnos zasnovan na ugovoru o radu na određeno vrijeme zaključenom suprotno odredbama ZOR-a. S obzirom na navedeno, imajući u vidu činjenicu koju ne spori ni Okružni sud, da je apelantica kod tužene radila „ukupno dvije godine i sedam dana“, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u okolnostima apelanticinog slučaja proizvoljno primijenio odredbu člana 39. ZOR-a odbivši njen tužbeni zahtjev. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je proizvoljno pozivanje Okružnog suda na odredbu člana 114. Zakona o osnovnom obrazovanju, budući da ova odredba, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, nije relevantna za rješavanje konkretne pravne stvari. To tim prije što član 1. ZOR-a eksplicitno propisuje: „Ovim zakonom uređuju se radni odnosi, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada u Republici Srpskoj, ako posebnim zakonima nije drugačije određeno.“ Imajući u vidu sadržaj odredbi Zakona o osnovnom obrazovanju, iz navedenog proizlazi da se i na zaposlenike tužene odnose odredbe ZOR-a kojim su regulirani radni odnos, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada. Uostalom, zato se tužena i pozivala na član 39. stav 6. ZOR-a.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2516/18 od 11. marta 2020. godine, stav 31.

Prekršeno je pravo na pravično suđenje kada je redovni sud arbitrarno tumačio relevantne odredbe Zakona o zemljišnim knjigama i zaključio da u pogledu zahtjeva apelantice (države BiH) za upis promjene prava vlasništva u zemljišnoknjižnim ulošcima SP Orašje − Područna jedinica Doboj ne postoji identičnost podataka iz zemljišne knjige i zahtjeva koji je apelantica podnijela organu uprave.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1634/18 od 22. aprila 2020. godine, stav 46, državno vlasništvo, postupak radi uknjižbe promjene prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na predmetnim nekretninama u korist BiH s dijelom 1/1

U predmetnom postupku radi isplate duga nije došlo do povrede apelantovog prava  na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi dali jasno, precizno i detaljno obrazloženje za zaključak da je apelant (Grad Široki Brijeg), prema odredbama člana 43. st. 1. i 4. i člana 45. stav 2. Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji BiH i člana 50. Zakona o zaduživanju, dugu i garancijama BiH, u obavezi isplatiti tužiocu utuženi novčani iznos, kao pripadajući dio vanjskog duga, uprkos činjenici da u konkretnom slučaju nije zaključen podugovor, niti je španski izvođač radova povučena novčana sredstva iskoristio za ispunjenje obaveza preuzetih ugovorom zaključenim s apelantom, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4146/18 od 22. aprila 2020. godine, stav 30, isplata duga (vanjski dug)

U postupku vođenom radi upisa prava svojine te radi promjene posjednika u katastarskom operatu na predmetnim nekretninama u korist apelantice – države BiH s dijelom 1/1, u kojem je apelantica tvrdila da predmetne nekretnine predstavljaju državno vlasništvo (perspektivnu vojnu imovinu), redovni sud je arbitrarno tumačio relevantne odredbe Zakona o održavanju premjera i katastra Republike Srpske i Pravilnika te zaključio da apelantica nije ispunila zakonski osnov za upis promjene prava u katastarskom operatu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2004/18 od 20. maja 2020. godine, st. 48−50, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 32/20, upis promjene prava u katastarskom operatu, apelantica država BiH, državno vlasništvo

Ustavni sud smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo pri odmjeravanju kazne apelantu računajući njegovu raniju osuđivanost kao otežavajuću okolnost a ne nudeći pritom bilo kakve razloge i obrazloženja da li su u konkretnom slučaju postojale okolnosti zbog kojih neka od ranijih presuda ne bi mogla biti brisana u smislu člana 125. stav 5. KZFBiH. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o kazni proizvoljnom primjenom materijalnog prava povrijedili apelanovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-7172/18 od 23. juna 2020. godine, st. 44. i 45, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 43/20, krivični postupak

Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je osporenom odlukom Okružnog suda zbog načina tumačenja odredbi ZIP-a i Zakona o notarima koji se odnose na izvršne notarske isprave, a koje nema eksplicitan osnov u navedenim zakonima, apelantima odbijen prijedlog za izvršenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5252/18 od 2. jula 2020. godine, stav 43, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 45/20, naplata novčanog potraživanja, izvršnost notarske isprave

Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je Apelacioni sud iskazao pretjerani formalizam u primjeni odredbe člana 557. ZOO-a smatrajući da tuženi nije dužan apelantici vratiti pozajmljeni novac, jer apelantica taj novac nije predala direktno tuženom, a zanemarujući sve naročite okolnosti ovog predmeta, čime je narušena suština apelanticinog prava na pravično suđenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-6875/18 od 9. septembra 2020. godine, stav 35, isplata duga, ugovor o kratkoročnoj pozajmici u svrhu plaćanja obaveza po osnovu doprinosa PIO na ime apelantice

Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi osporenim odlukama (kojima su odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Zavod zdravstvenog osiguranja isplati razliku između iznosa koji je isplatio zaposleniku u skladu s odredbom člana 47. stav 1. ZZO-a i iznosa koji mu je Zavod refundirao u skladu s Odlukom o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plaća) povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su primijenili Odluku o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plaća bez ispitivanja njene materijalnopravne saglasnosti sa ZZO-om, uprkos apelantovim prigovorima u tom pravcu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-120/19 od 9. septembra 2020. godine, stav 32, isplata duga

Redovni sudovi dali su detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca (apelanta) kojim je tražio da sud obaveže tuženu banku („Hypo Group Hypo-Alpe-Adria Bank“ d.d. Mostar) da mu nadoknadi štetu prilikom obračuna zakonske zatezne kamate. U presudi Kantonalnog suda u Mostaru koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda je, između ostalog, navedeno kako je tužena, pri obračunu zakonske zatezne kamate na potraživanje utvrđeno pravomoćnom presudom, primijenila odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je primila nalog suda da izvrši obračun, te je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan, pa je uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio. Raspravljajući o navodima apelacije, Ustavni sud je naveo da su Kantonalni i Vrhovni sud smatrali da nema odgovornosti tužene koja je prilikom obračuna zakonske zatezne kamate na potraživanje utvrđeno pravomoćnom presudom primijenila odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je primila nalog suda da izvrši obračun, te je zaključio da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su u predmetnom postupku redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5497/18 od 9. septembra 2020. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 59/20, naknada štete, obračun zakonske zatezne kamate, Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja; slično pravno i činjenično pitanje razmatrano je u Odluci broj AP-158/20 od 20. oktobra 2021. godine

U okolnostima kada su se organi uprave i redovni sudovi u postupku povodom zahtjeva člana porodičnog domaćinstva prijeratnog korisnika stana upustili u raspravu o zahtjevu za povrat stana, zanemarivši okolnost da je apelant ranije zaključio kupoprodajni ugovor kojim je predmetni stan otkupio kao vlasnik, došlo je do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2892/18 od 24. septembra 2020. godine, stav 38, upravni postupak u okviru kojeg se raspravljalo o pitanju povrata stana članu porodičnog domaćinstva prijeratnog korisnika i iseljenju apelanta kao vlasnika stana

Osporenim presudama u dijelu kojim je odlučeno da se maloljetna djeca povjere na brigu i odgoj tuženom prekršeno je apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Općinski sud obavio neformalni razgovor s maloljetnom I. S. bez posredovanja nadležnog organa starateljstva, što nije u saglasnosti s proceduralnim pravilima člana 271. stav (2) Porodičnog zakona koji obavezuju sud da neformalni razgovor s djetetom obavi uz posredovanje organa starateljstva, pa na taj način redovni sudovi nisu primijenili citirani član u najboljem interesu maloljetne djece.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3564/20 od 27. novembra 2020. godine, stav 46, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 82/20

Došlo je do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u situaciji kada je osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen apelanticin zahtjev za preispitivanje presude Kantonalnog suda kojom je odbijena apelanticina žalba protiv odluke Zavoda PIO koji, prilikom utvrđivanja apelanticinog penzijskog osnova, proizvoljnom primjenom materijalnog prava ne upuštajući se u ratio legis relevantnih propisa nije uzeo u obzir plaće odnosno doprinose koje je apelantica ostvarila kod nosioca osiguranja Republike Srpske, čime je i visinu penzije, suprotno članu 7. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, utvrdio srazmjerno a ne kumulativno, a nakon toga posljedično od te srazmjerno utvrđene visine penzije utvrdio apelanticinu srazmjernu penziju koja pada na teret Fonda PIO u iznosu manjem od propisanog.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3493/20 od 17. februara 2021. godine, stav 40, ostvarivanje prava na srazmjernu starosnu penziju, Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2815/20 od 9. juna 2021. godine. U predmetu broj AP-3493/20 radilo se o efektivnom penzijskom stažu, odnosno o stažu osiguranja, za razliku od predmeta broj AP-2815/20 u kojem je riječ o posebnom stažu koji priznaje samo nosilac osiguranja kod kojeg je taj staž ostvaren, odnosno ne može ga priznati Zavod PIO FBiH jer nije kod njega ostvaren.)

Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Sud BiH prilikom uračunavanja izdržane kazne zatvora izrečene od MKSJ u jedinstvenu kaznu zatvora prekršio materijalno pravo na način koji bi doveo u pitanje pravičnost postupka protiv apelanta. U konkretnom slučaju nije sporno da je apelantu presudom MKSJ izrečena kazna zatvora i da je na njeno izdržavanje upućen u Španiju. U tom smislu primjereno je bilo da se pri uračunavanju izdržane kazne Sud BiH pozove na član 57, a ne na član 56. KZBiH. Međutim, propust da to i učini u apelantovom slučaju očigledno ne predstavlja proizvoljnost koja bi dovela u pitanje pravičnost postupka protiv njega.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3634/19 od 16. marta 2021. godine, st. 40-44, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 23/21, krivični postupak, uračunavanje kazne zatvora koju je izrekao MKSJ u jedinstvenu kaznu zatvora

Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 162. Zakona o privrednim društvima koje se tiču pitanja razrješenja direktora društva s ograničenom odgovornošću a da pritom nisu izvršili analizu konkretnog predmeta u odnosu na odredbe čl. 131, 152, 162. i 317. istog zakona kojim je regulirano pitanje sastava i funkcioniranja skupštine društva s ograničenom odgovornošću, prijenosa ovlaštenja direktora na druga lica i ostavke direktora društva s ograničenom odgovornošću i posljedica koje iz ostavke proizlaze a koje su vezane i za obavezu brisanja lica ovlaštenog za zastupanje iz registra poslovnih subjekata, kako je to propisano članom 52. stav 5. Zakona  o registraciji privrednih društava.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4430/19 od 5. maja 2021. godine, stav 35, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 39/21, postupak za utvrđivanje prestanka prava i obaveza obavljanja poslova direktora kao lica ovlaštenog za zastupanje društva s ograničenom odgovornošću

Ustavni sud zapaža da je u provedenom upravnom postupku, kao i postupku upravnog spora i preispitivanja sudske odluke konačnom presudom apelacionog vijeća odbijen apelantov zahtjev za vraćanje određenog iznosa novčanih sredstava koja je tužena naplatila iz bankarskih garancija kojima je apelant garantirao naplatu za treće lice kao dužnika. Ustavni sud zapaža da su se organi uprave, vijeće za upravne sporove i apelaciono vijeće u obrazloženju odluka pozvali na odredbe ZOO-a kojim je propisan institut bankarske garancije, kao i na odredbe Zakona o carinskoj politici i odredbe Uputstva. Imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi i činjenice konkretnog predmeta o kojem su sudovi odlučivali, Ustavni sud u datim obrazloženjima presuda ne nalazi elemente proizvoljne primjene prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant dao sveobuhvatnu garanciju s klauzulom „na prvi poziv“ kao sredstvo osiguranja za dugove drugog privrednog subjekta, te je, prema članu 1083. stav 1. i članu 1087. st. 1. i 2. ZOO-a, banka tuženoj kao korisniku garancije obavezna izmiriti dospjelu obavezu bez isticanja prigovora. Također, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sudovi imali u vidu i odredbe člana 15. Uputstva prema kojim je organ uprave dužan uz nalog za naplatu priložiti i dokaz o dugu (npr. carinska prijava, rješenje ili drugi odgovarajući carinski dokument). U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnog zaključivanja. Također, suprotno apelantovom mišljenju da njegovi žalbeni navodi i razlozi koje je dao u tužbi za pokretanje upravnog spora nisu ispitani, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i vijeće za upravne sporove i apelaciono vijeće cijenili istaknute apelantove navode i dali obrazloženje zašto oni u datoj konkretnoj situaciji ne mogu dovesti do drugačije odluke suda, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da su osporenom odlukom data obrazloženja zašto u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na „jednakost oružja“ imajući u vidu institut bankarske garancije „na prvi poziv“.  U odnosu na apelantove navode da u konkretnom slučaju nije utvrđen stvarni dug privrednog društva za čiji je dug izdata bankarska garancija imajući u vidu da je otvoren postupak restrukturiranja tog privrednog društva, kao i da je ono vršilo određene uplate PDV-a i drugih dažbina, Ustavni sud zapaža da su istaknuti navodi cijenjeni u provedenom postupku i da su data detaljna i jasna obrazloženja zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke. Zaključak apelacionog vijeća da zahtjevu za povrat sredstava mora prethoditi postupak u kojem će se utvrditi da je realizacijom bankarskih garancija naplaćen iznos veći od stvarnog iznosa potraživanja prema dužniku, u konkretnom slučaju Unis − fabrika cijevi Derventa, i da u tom smislu zahtjev mora sadržavati dokaze, što nije u konkretnom slučaju ispunjeno, prema ocjeni Ustavnog suda nije proizvoljan.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4403/19 od 23. juna 2021. godine, stav 33, bankarska garancija, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.е) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi odluku o odbijanju da nakon prodaje izvršenikovih nekretnina apelantu nastave izvršenje radi naplate zakonske zatezne kamate na iznos ostatka glavnog duga za period nakon prodaje izvršenikovih nekretnina apelantu pa sve do isplate glavnog duga u cijelosti, kako je to određeno izvršnom ispravom i rješenjem o izvršenju, zasnovali na arbitrarnoj primjeni odredbi ZIP-a.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-984/20 od 8. septembra 2021. godine, stav 37, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 61/21, izvršni postupak koji je apelant, kao tražilac izvršenja, pokrenuo na osnovu izvršne isprave protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja

Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer u vrijeme kada je apelant u prekršajnom postupku proglašen odgovornim i kada mu je izrečena prekršajna sankcija, relevantne norme materijalnog prava nisu bile dovoljno precizno formulirane kako bi apelantu omogućile da, ako je potrebno i uz odgovarajuću pomoć, svoje ponašanje uskladi s njima, odnosno da predvidi da nepoštovanje mjere zabrane kretanja za posljedicu može imati pokretanje prekršajnog postupka izdavanjem prekršajnog naloga od ovlaštenih službenih lica kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova, utvrđivanje prekršajne odgovornosti zbog narušavanja javnog reda i mira i izricanje prekršajne sankcije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3166/20 od 8. septembra 2021. godine, stav 63, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 59/21, prekršajni postupak pokrenut zbog kršenja mjera zabrane kretanja tokom pandemije bolesti COVID-19

Sagledavajući obrazloženje Kantonalnog suda u kontekstu relevantnih zakonskih odredbi te standarda ustanovljenih članom 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, prilikom odlučivanja, bio obavezan da daje jasne i nedvosmislene odgovore na pitanja koja su se otvorila u trenutku kada je apelant tražio da kao treće lice, odnosno kao umješač stupi u predmetni izvršni postupak tvrdeći da su bračna stečevina nekretnine koje čine osnivački udjel izvršenika na kojem se provodi izvršenje, da on ima pravo suvlasništva nad njima, te slijedom toga i pravo preče kupovine. Ustavni sud, naime, zapaža da je Kantonalni sud, potvrđujući prvostepeno rješenje kojim je odbijen apelantov prijedlog, ukazao da ZIP-om nije propisana mogućnost stupanja umješača u izvršni postupak, već da su prava trećeg lica, što apelant i jest, propisana odredbama čl. 51, 52. i 53. ZIP-a. Navedenim obrazloženjem drugostepenog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, uopće nije odgovoreno na apelantove navode, nego je samo formalno odbijen prijedlog, bez davanja odgovora na suštinska pitanja koja su postavljena takvim prijedlogom. Pritom, Kantonalni sud je zauzeo stav da se izvršenje na osnivačkom udjelu mora provesti prema odredbama glave XIV ZIP-a i odredbama koje reguliraju izvršenje na pokretnim stvarima. Međutim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja odluke morao uzeti u obzir činjenicu da se osnivački udjel izvršenika u „Interkeramika-Euro“ odnosi na nekretnine, te da se radi o nekretninama za koje je isti Kantonalni sud, prilikom donošenja mjere osiguranja, ocijenio da je apelant učinio vjerovatnim pravo na njima po osnovu bračne stečevine. Osim toga, Kantonalni sud je morao uzeti u obzir i odredbu člana 252. stav 1. Porodičnog zakona, kojom je propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili. Ustavni sud također zapaža da Kantonalni sud nije imao u vidu ni relevantne odredbe ZIP-a koje se odnose na izvršenje na nekretninama, a naročito na nekretninama u suvlasništvu i koje, između ostalog, sadrže i odredbe koje se tiču prava preče kupovine na čijoj primjeni insistira apelant (odredbe čl. 83. i 192. ZIP-a koje apelant u apelaciji dovodi u vezu sa članom 252. st. (1) i (3) Porodičnog zakona i član 27. st. (1), (2) i (3) Zakona o stvarnim pravima). Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja arbitrarno tumačio relevantne odredbe ZIP-a u predmetnom slučaju, te je na taj način narušena suština apelantovog prava na pravično suđenje zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2279/21 od 20. oktobra 2021. godine, st. 49−53, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 67/21, odluka Ustavnog suda BiH broj U-10/19, poslovni udjeli, bračna stečevina, pravo preče kupovine, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.е) Ustava BiH

U konkretnom slučaju, apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje povodom konačnog i izvršnog prekršajnog naloga koji je blagovremeno podnesen prvostepeni sud je rješenjem ocijenio osnovanim i prekršajni nalog stavio van snage, zaključivši da su apelantove tvrdnje da mu prekršajni nalog nije uručen objektivne. U tom smislu prekršajni postupak protiv apelanta vraćen je na početak, tj. na usmeni pretres koji je prvostepeni sud trebao da zakaže u skladu sa zakonom, a apelant i ovlašteni organ imali bi mogućnost da iznose svoje argumente i osporavaju tvrdnje suprotne strane. Međutim, osporenim rješenjima, kojim se ne dovodi u pitanje ni blagovremenost prijedloga niti apelantove tvrdnje da mu prekršajni nalog nije uručen prije nego što je postao konačan i izvršan, redovni sudovi su apelantov prijedlog odbili i ostavili na snazi prekršajni nalog, pogrešno zaključivši da je apelant plaćanjem novčane kazne i troškova postupka prihvatio odgovornost za prekršaj u smislu člana 57. ZOP-a i tako se odrekao prava da osporava odgovornost i izrečenu sankciju, odnosno da se odrekao i mogućnosti da uloži prijedlog za povrat u prijašnje stanje. Redovni sudovi su pritom potpuno zanemarili da je prihvatanje odgovornosti plaćanjem novčane kazne, u smislu člana 57. ZOP-a, moguće samo u slučaju kada je to učinjeno u roku određenom prekršajnim nalogom koji je okrivljenom uredno dostavljen, odnosno da propust da se to i učini u ostavljenom roku za posljedicu ima to da prekršajni nalog postaje konačan i izvršan. Nakon toga, plaćanje izrečene kazne više ne može imati učinak prihvatanja odgovornosti u smislu člana 57. ZOP-a jer postoji konačna i izvršna odluka kojom su postojanje prekršaja, prekršajna odgovornost i sankcija već utvrđeni. Slijedeći navedeno, proizlazi da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili član 57. ZOP-a kada su zaključili da je apelant plaćanjem novčane kazne prihvatio odgovornost za prekršaj te se tako odrekao prava da o postojanju prekršaja te njegove prekršajne odgovornosti i sankciji odluči sud nakon održanog usmenog pretresa. Time su u datim okolnostima sudovi, zapravo, prekršili apelantovo pravo na pristup sudu kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje budući da su načinom primjene navedenih odredbi ZOP-a onemogućili apelanta da dođe do meritorne odluke o svojoj prekršajnoj odgovornosti.  
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4328/20 od 3. novembra 2021. godine, st. 77. i 78, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 70/21, prekršajni postupak, povrat u prijašnje stanje

Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud Republike Srpske, u prilog zaključku da apelanti predstavljaju formalne suparničare, naveo da su apelanti suvlasnici na spornim nekretninama (prvoapelant sa 2/4, a apelantice sa po ½) odnosno da se radi o djeljivoj obavezi više povjerilaca u smislu odredbe člana 412. ZOO-a. Takav stav Vrhovnog suda, bez davanja drugih jasnih razloga koji se tiču kvaliteta i intenziteta stvarne i pravne veze parničnih stranaka s obzirom na činjenični i pravni predmet spora, u suštini upućuje na to da su suvlasnici u svakom slučaju formalni suparničari jer su u svakom slučaju njihova prava i obaveze djeljive prirode. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, osim podjele suparničara na formalne i materijalne, iz odredbi procesnog zakona proizlazi i podjela suparničara na obične suparničare iz člana 365. ZPP-a te jedinstvene suparničare iz člana 366. ZPP-a. Jedinstveni suparničari mogu samo zajednički priznati tužbeni zahtjev, odnosno ne mogu samostalno priznati tužbeni zahtjev niti se pak mogu samostalno i odvojeno odreći tužbenog zahtjeva, dok obični suparničari nastupaju nezavisno. Obični suparničari mogu odvojeno učestvovati u postupku, priznati neke činjenice, odvojeno osporavati neke činjenice, mogu predlagati različite dokaze itd. Pri tome, Ustavni sud zapaža da materijalni suparničari mogu biti obični i jedinstveni, dok su formalni suparničari u svakom slučaju obični. Prema tome, činjenica da je potraživanje apelanata kao suvlasnika djeljivo i da su apelanti u procesnom smislu imali nezavisnost nije mogla biti od odlučujućeg značaja za njihovo tretiranje kao formalnih suparničara, što također upućuje na proizvoljnost Vrhovnog suda u primjeni procesnog prava. Stoga, imajući u vidu činjenicu da je proizvoljno utvrđenje Vrhovnog suda da su apelanti formalni suparničari bilo od odlučujućeg značaja prilikom utvrđivanja nedopustivosti njihove revizije, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud očigledno proizvoljno primijenio odredbu člana 237. stav 2. u vezi sa članom 362. stav 1. tač. 1) i 2) ZPP-a. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je važno naglasiti da se ovim zaključkom ni na koji način ne dovodi u pitanje dužnost Vrhovnog suda da u okolnostima svakog konkretnog slučaja procijeni da li vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude prelazi iznos iz člana 237. stav 2. ZPP-a. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da zaključak u ovom predmetu ne sugerira da se kod materijalnih suparničara ili eventualno kod nekog drugog oblika suparničarstva vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude, u svakom slučaju, mora utvrđivati s obzirom na ukupan iznos pobijanog dijela prvostepene presude, pa se prema tome tom odlukom ne prejudicira pitanje hoće li revizija apelanata i u takvim okolnostima biti dozvoljena, što su pitanja koja Vrhovni sud treba utvrditi dajući jasne i razumljive razloge u vezi s primjenom člana 237. stav 2. ZPP-a.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-800/20 od 16. novembra 2021. godine, st. 39−41, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 74/21, građanski postupak, naknada štete, suparničari

U odnosu na odluku o kazni apelantu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovoj kazni zatvora proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava (član 50. stav (1) Krivičnog zakona Republike Srpske – Opći dio). Redovni sudovi su propustili da u kaznu zatvora izrečenu apelantu uračunaju vrijeme koje je on proveo u zdravstvenim ustanovama radi utvrđivanja njegove procesne sposobnosti da učestvuje u daljnjem toku predmetnog krivičnog postupka.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2621/20 od 16. decembra 2021. godine, stav 59.

Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi s dijelom koji se odnosi na odlučenje o naknadi regresa za godišnji odmor u situaciji kada su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravila o teretu dokazivanja jer su zaključili da apelant kao zaposlenik treba da dokaže da je koristio godišnji odmor kako bi mu pripala naknada za regres.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1007/21 od 8. juna 2022. godine, stav 57.