Zloupotreba prava na podnošenje apelacije

Imajući u vidu da su apelanti propustili da protiv Rješenja Uprave carina 02/1-2 broj P/II-134/03 od 25. juna 2003. godine ulože zahtjev za sudsku zaštitu Vrhovnom sudu iako su prema dostavljenoj odluci Ustavnog suda U 19/00 imali saznanje da je to efektivan pravni lijek i da postoji obaveza Vrhovnog suda da o njemu odlučuje u skladu s odlukom Ustavnog suda, bez obzira na odgovarajuće odredbe Zakona o prekršajima, Ustavni sud je zaključio da su apelanti u okolnostima ovog slučaja zloupotrijebili pravo na podnošenje apelacije.
• Odluka o dopustivosti broj U 157/03 od 25. juna 2007. godine, stav 18

U konkretnom slučaju, apelant je, nakon donošenja presude Vrhovnog suda, ugovorom o poklonu, prenio pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti na svog oca, čime je nastojao, i uspio, otežati izvršenje presude Vrhovnog suda jer je Ustavni sud na osnovu činjenica koje je apelant zlonamjerno prećutio donio Odluku o privremenoj mjeri kojom je odložio izvršenje osporene presude. Stoga, proizlazi da je smisao i cilj podnošenja apelacije odugovlačenje postupaka pred, ne samo Ustavnim, nego i Osnovnim sudom u izvršnom postupku, a ne da se ospori ustavnost pobijane presude Vrhovnog suda i zaštite ustavnog prava apelanta što, svakako, predstavlja zloupotrebu prava na podnošenje apelacije. Imajući to u vidu, Ustavni sud podsjeća da njegov zadatak nije da meritorno razmatra apelacije kojima je zloupotrijebljeno pravo na njihovo podnošenje, stvarajući time nepotreban posao koji je inkompatibilan s njegovom stvarnom funkcijom (vidi, mutatis mutandis, odluka o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 13284/87 od 15. oktobra 1987. godine).
• Odluka o dopustivosti broj AP 1001/06 od 13. septembra 2007. godine, st. 12-14

Ustavni sud zapaža da je prvoapelant, kao notar koji je obrađivao isprave priložene uz prijedlog za upis promjene u sudski registar drugoapelanta, kao subjekta upisa, podnio najprije žalbu drugostepenom sudu, a onda i apelaciju Ustavnom sudu i u svoje ime, navodeći da su osporenim rješenjima povrijeđena i njegova ustavna prava. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvoapelant i ranije podnosio apelacije Ustavnom sudu u svoje ime u istim činjeničnim i pravnim situacijama, kada je kao notar obrađivao isprave u postupcima u kojim nije imao svojstvo stranke, nego je kao notar postupao u okviru svojih javnih ovlašćenja, sa zahtjevima za zaštitu svojih ustavnih prava. Budući da prvoapelant u predmetnim slučajevima nije bio stranka u postupcima pred redovnim sudovima, Ustavni sud je te apelacije odbacio kao apelacije koje je podnijelo neovlašćeno lice u skladu s odredbama člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 5 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP 413/12 od 23. februara 2012. godine i AP 4414/10 od 8. decembra 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ). Imajući u vidu da je prvoapelant upoznat s praksom Ustavnog suda i da očigledno ne podnosi apelacije u cilju zaštite sopstvenih ustavnih prava, apelantovo postupanje na navedeni način ne upućuje na postojanje stvarne namjere da u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom ostvarizaštitusvojihustavnihprava. Ustavnisudsmatradasetakvimponašanjem prvoapelanta Ustavnom sudu stvara nepotreban posao inkompatibilan s njegovom stvarnom funkcijom zaštite ustavnih prava apelanata (vidi, mutatis mutandis, odluka o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 13284/87 od 15. oktobra 1987. godine). Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je prvoapelant zloupotrijebio pravo na podnošenje apelacije.
• Odluka o dopustivosti broj AP 698/13 od 10. aprila 2014. godine, st. 6. i 7

Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, ukoliko podnosilac predstavke u svojoj prepisci sa Sudom koristi posebno uvredljiv, prijeteći ili provokativan jezik – bilo da je riječ o formulacijama koje se odnose na tuženu državu, njenog zastupnika, vlasti tužene države, sam Sud, njegove sudije, njegov sekretarijat ili njegove pripadnike – radi se o zloupotrebi prava na predstavku (vidi Evropski sud, Řehák protiv Češke Republike, odluka od 18. maja 2004. godine, aplikacija broj 67208/01; Duringer i Grunge protiv Francuske, odluka od 4. februara 2003. godine, aplikacije br. 61164/00 i 18589/02). Dovodeći u vezu navedeno sa apelantovim navodima iz podneska od 28. aprila 2019. godine, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju apelant zloupotrijebio pravo na podnošenje apelacije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 438/19 od 24. aprila 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www. ustavnisud.ba).
• Odluka o dopustivosti broj AP 378/19 od 11. juna 2019. godine, stav 7

Copyrights @ 2021 Ustavni sud BiH Sva prava zadržana.