Propust domaćih sudova da daju razloge za odbijanje tužbe za povredu autorskih prava protiv privatne strane koja je objavila digitalnu verziju knjige podnosioca predstavke na svojoj internetskoj stranici bez ovlaštenja ili plaćanja naknade • Povreda člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju

Činjenice i navodi podnosioca predstavke

Podnosilac predstavke je autor knjige „Promjene u etničkom sastavu naroda gubernije Irevan u devetnaestom i dvadesetom vijeku“, koja je objavljena 2009. godine. Nevladina organizacija mladih „Irali Public Union“ (u daljnjem tekstu: organizacija „Irali“) objavila je 2010. godine digitalnu verziju knjige na svojoj internetskoj stranici.

Podnosilac predstavke je saznao za objavljivanje svoje knjige. Na internetskoj stranici je navedeno da je knjiga bila preuzeta 417 puta. Organizacija „Irali“ je uklonila knjigu na zahtjev podnosioca predstavke, koji je nakon toga podnio građansku tužbu sudu. Pozivajući se, između ostalog, na Zakon o autorskim i srodnim pravima (u daljnjem tekstu: Zakon o autorskim pravima), podnosilac predstavke se žalio da je organizacija „Irali“ reproducirala digitalnu verziju njegove knjige i objavila je na svojoj internetskoj stranici bez njegovog odobrenja ili plaćanja bilo kakve naknade.

Prvostepeni sud je odbio tvrdnje podnosioca predstavke pozivajući se uglavnom na član 18.1 Zakona o autorskim pravima, te ističući da je knjiga uklonjena s internetske stranice na zahtjev podnosioca predstavke i da podnosilac predstavke nije dokazao da je pretrpio materijalnu ili nematerijalnu štetu. Drugostepeni sud je potvrdio presudu prvostepenog suda.

Vrhovni sud je odbio kasacionu žalbu podnosioca predstavke naglašavajući da je podnosilac predstavke objavljivanjem svoje knjige i stavljanjem na raspolaganje njenih primjeraka putem prodaje iskoristio svoje pravo da predstavi svoj rad, te da je cilj koji je organizacija „Irali“ željela postići objavljivanjem knjige bio da se pruže informacije o historiji Azerbejdžana.

Pozivajući se na član 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, podnosilac predstavke se žalio na propust države da zaštiti njegove interese intelektualnog vlasništva u vezi s kršenjem njegovih autorskih prava zbog nezakonitog umnožavanja i online objavljivanja njegove knjige.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je istakao da su reprodukcija knjige podnosioca predstavke i njeno objavljivanje na internetu, bez njegovog pristanka, utjecali na njegovo pravo na mirno uživanje imovine. Evropski sud je podsjetio da država ima pozitivnu obavezu da preduzme neophodne mjere za zaštitu prava na imovinu, posebno kada postoji direktna veza između mjera koje podnosilac predstavke može legitimno očekivati od vlasti i njegovog efektivnog uživanja imovine, čak i u slučajevima koji uključuju parnicu između privatnih strana.

Evropski sud je dalje primijetio da podnosilac predstavke nije tvrdio da prava autora nisu bila dovoljno zaštićena azerbejdžanskim zakonom, već da su sudovi u njegovom slučaju nezakonito i proizvoljno primijenili postojeći zakon. Prema domaćem zakonu, kao opće pravilo, bilo je potrebno odobrenje autora i plaćanje naknade da bi se koristio rad. Međutim, domaći sudovi su opravdali postupke organizacije „Irali“ pozivajući se na nekoliko članova Zakona o autorskim pravima koji su predviđali izuzetke od općeg pravila da je za reprodukciju potrebno autorovo odobrenje. Podnosilac predstavke je, međutim, tvrdio da se u okolnostima njegovog slučaja ne može primijeniti nijedan od izuzetaka.

Evropski sud je posebno naglasio da je članom 17.1 Zakona o autorskim pravima propisano da je bilo dozvoljeno da fizičko lice, bez saglasnosti autora ili plaćanja autorske naknade, umnoži jedan primjerak zakonito objavljenog djela isključivo u lične svrhe. Međutim, organizacija „Irali“ je bila pravno lice i knjigu podnosioca predstavke nije koristila „isključivo u lične svrhe“, već ju je na internetu učinila dostupnom neograničenom broju čitalaca. Pored toga, prema članu 17.2 Zakona o autorskim pravima, navedena odredba se nije odnosila na reprodukciju knjiga u cijelosti, a domaći sudovi ni u jednoj fazi postupka nisu utvrdili da knjiga podnosioca predstavke nije reproducirana u cijelosti.

Prema članu 18. Zakona o autorskim pravima, bibliotekama, arhivima i obrazovnim ustanovama bilo je dozvoljeno da u određenim slučajevima neovlašteno umnožavaju djela. Podnosilac predstavke je u svojoj žalbi pred domaćim sudovima tvrdio da organizacija „Irali“ ne pripada nijednoj od tih kategorija. Iako Vrhovni sud nije eksplicitno obrazložio taj argument, primijetio je da je knjiga podnosioca predstavke objavljena u dijelu internetske stranice pod nazivom Biblioteka i da je svrha bila da pruži informacije o historiji Azerbejdžana.

Evropski sud je zaključio da iako je nedostatak bilo kakve komercijalne svrhe bio relevantan za primjenu člana 18. Zakona o autorskim pravima, to nije bio jedini element koji je trebalo uzeti u obzir. Domaći sudovi su propustili da navedu koji konkretni slučaj predviđen podstavovima (a) i (b) člana 18. Zakona o autorskim pravima može opravdati umnožavanje knjige podnosioca predstavke bez njegovog odobrenja. Prema mišljenju Evropskog suda, s obzirom na to da je organizacija „Irali“ knjigu podnosioca predstavke postavila na internet i time je, potpuno besplatno, učinila dostupnom svima, a ne samo posjetiocima zgrade biblioteke, bilo je potrebno detaljno obrazloženje sudova kako bi se opravdala primjena člana 18. na predmet podnosioca predstavke.

Što se tiče člana 15.3 Zakona o autorskim pravima, na koji se poziva Vrhovni sud, Evropski sud je primijetio da se ta odredba odnosi na pravilo iscrpljivanja prava na distribuciju. Iako je podnosilac predstavke objavio svoju knjigu i iako su i odštampani primjerci bili dostupni na tržištu knjiga, ništa ne ukazuje na to da je on ikada odobrio njeno umnožavanje i predstavljanje javnosti u digitalnom obliku. Vrhovni sud nije objasnio zašto je ovu odredbu smatrao relevantnom za okolnosti ovog slučaja u kojem se spor nije ticao distribucije zakonito objavljenih primjeraka knjige podnosioca predstavke, već njene reprodukcije u novom, digitalnom obliku i njenog online objavljivanja bez njegovog pristanka.

Evropski sud je zaključio da su domaći sudovi propustili da navedu razloge kojim bi potkrijepili stav da odredbe Zakona o autorskim pravima, na koje su se pozvali, mogu predstavljati pravni osnov za konkretnu situaciju, te da tužena država stoga nije ispunila svoju pozitivnu obavezu prema članu 1. Protokola broj 1 da zaštiti intelektualno vlasništvo, posebno primjenom efikasnih korektivnih mjera. Utvrdio je da je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.