Uvođenje potpune zabrane pušenja u zatvorima • Nema procjene važnosti i utjecaja zabrane iz perspektive osobne autonomije zatvorenika koji puše • Prekoračenje slobode procjene • Povreda članka 8. Europske konvencije • Članak 3. Europske konvencije ratione materiae nedopustiv

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Podnositelji predstavke, njih četvorica, tadašnji zatvorenici zatvora Viru, žalili su se na potpunu zabranu pušenja u zatvorima u Estoniji, kao i na simptome odvikavanja koje su imali. Prvi, treći i četvrti podnositelj predstavke žalili su se da su potpunom zabranom pušenja u zatvorima prekršena njihova prava prema članku 3. Europske konvencije. Drugi podnositelj predstavke žalio se da su zabranom prekršena njegova prava prema čl. 3. i 8. Europske konvencije. Svi podnositelji predstavke žalili su se na zdravstvene (psihičke i fizičke) probleme koji su se javili kao posljedica zabrane. Treći i četvrti podnositelj predstavke dodali su da nisu primili odgovarajući tretman za suzbijanje tih negativnih učinaka te da im zatvor nije ponudio terapiju zamjene nikotina kako bi ublažio njihove simptome.

Ocjena Europskog suda

Dopustivost u odnosu na članak 3. Europske konvencije i status žrtve podnositelja predstavke

Da bi postupanje koje je žrtva pretrpjela potpalo pod zabranu sadržanu u članku 3. Europske konvencije mora dostići minimalnu razinu ozbiljnosti. Procjena te minimalne razine ozbiljnosti je relativna i ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su trajanje postupanja, njegovi fizički i mentalni učinci i, u nekim slučajevima, spol, dob i zdravstveno stanje žrtve.

Osvrćući se na činjenice ovog slučaja, Europski sud je napomenuo da su se podnositelji predstavke žalili i na samu zabranu pušenja i na simptome odvikavanja, a treći i četvrti podnositelj predstavke dodali su da nisu primili odgovarajući tretman za suzbijanje tih negativnih učinaka. Međutim, u svezi s tim, Europski sud je primijetio da je Vlada dostavila potvrde zatvorskog liječnika koje ukazuju da se nijedan od podnositelja predstavke nije žalio ni na kakve simptome odvikavanja.

Europski sud je naveo da smatra da se, čak i ako je prestanak pušenja podnositeljima predstavke uzrokovao određenu razinu stresa i patnje, u ovom slučaju ne može zaključiti da je moguća patnja dostigla minimalnu razinu ozbiljnosti. Dalje, da podnositelji predstavke u domaćim postupcima nisu tvrdili da nisu primili odgovarajući tretman za rješavanje simptoma odvikavanja, niti su u postupku pred Europskim sudom dostavili dokaze da su tražili takav tretman ili savjetovanje, što im je prema domaćem pravu bilo dostupno.

Uzimajući u obzir navedeno, Europski sud je naveo da ne postoji dovoljna osnova za zaključak da su podnositelji predstavke tretirani na način koji bi dostigao prag članka 3. Europske konvencije, te je njihova tužba inkompatibilna ratione materiae u odnosu na članak 3. Europske konvencije.

Članak 8. Europske konvencije – privatni život

Europski sud je istaknuo da je ovo prvi put da je pozvan da procijeni pitanje pušenja u zatvorima iz suprotnog ugla, odnosno da iz perspektive Konvencije analizira utjecaj potpune zabrane pušenja u zatvoru na zatvorenike s dugotrajnom pušačkom navikom.

Na temelju činjenica slučaja Europski sud je utvrdio da je došlo do miješanja u pravo podnositelja predstavke na poštovanje njihovog privatnog života, da stranke nisu osporavale da je zabrana pušenja bila „u skladu sa zakonom“ u smislu članka 8. stavak 2. Konvencije, te da je zabrana pušenja služila legitimnom cilju zaštite zdravlja zatvorenika koji ne puše i zatvorskog osoblja od štetnih učinaka pasivnog pušenja.

Europski sud je naglasio da se zabrana pušenja ne može smatrati inherentnim dijelom kaznenog elementa kazne zatvora. Također je naveo da su, prema informacijama iz komparativnog prava koje su mu dostupne, gotovo sve anketirane države članice poduzele korake da ograniče pušenje u zatvorima i obično ga dozvoljavaju samo u posebno određenim prostorima. Istodobno, komparativna studija je također otkrila da se u velikoj većini država članica zaštita pojedinaca od izloženosti duhanskom dimu u zatvoru ne smatra potrebom za potpunom zabranom pušenja.

Europski sud je naveo da ciljevi kontrole duhana u zatvoru moraju biti uravnoteženi sa standardima utvrđenim u „Pravilima Nelsona Mandele“ i Europskim zatvorskim pravilima, koja naglašavaju da zatvorski režimi trebaju nastojati minimizirati razlike između zatvorskog života i života na slobodi, te da ograničenja prava iz Konvencije za zatvorenike moraju biti opravdana pozivanjem na sigurnosne aspekte ili druge neophodne i neizbježne posljedice zatvora ili proizaći iz adekvatne veze između ograničenja i okolnosti dotičnog zatvorenika. Europski sud je naglasio da je u srži ovog slučaja pravo podnositelja predstavke na poštovanje njihovog privatnog života.

U tom kontekstu, Europski sud je ispitao jesu li usvajanjem potpune zabrane pušenja u zatvorima estonske vlasti ostale unutar polja procjene koje im je dano. U ovom slučaju zabrana pušenja uvedena je izmjenama i dopunama Internog zatvorskog reda, nakon čega su uslijedile izmjene kućnog reda zatvora Viru. Zabrana je usvojena putem općih mjera, koje nisu bile posebno upućene podnositeljima predstavke. Europski sud je naglasio da navedenu zabranu nije usvojio Parlament, već je proizašla iz kombiniranog djelovanja propisa ministarstva i kućnog reda zatvora Viru.

Društveni i ekonomski utjecaji zabrane pušenja, kao i njezina ustavnost, analizirani su (prije njezinog usvajanja) u obrazloženju koje prati Nacrt izmjena Internog zatvorskog reda i kućnog reda zatvora Viru, a potom i od Vrhovnog suda u kontekstu postupka ustavne ocjene. U tom smislu, Europski sud je primijetio da se čini da je procjena proporcionalnosti domaćih vlasti bila usmjerena na to kako je potpuna zabrana pušenja, uz miješanje u pravo na imovinu i pravo na slobodno samoostvarenje, doprinijela ciljevima zaštite zdravlja i sigurnosti zatvora. Osim toga, utvrđeno je da manje restriktivna sredstva nisu bila izvodljiva ili da ne bi bila toliko učinkovita u postizanju navedenog cilja kao potpuna zabrana.

Europski sud je naveo da je iz domaće diskusije u potpunosti izostalo razumijevanje osobne autonomije, zajedno sa slobodom izbora zatvorenika da odlučuju o pitanjima koja se tiču vlastitog tijela i zdravlja.

Europski sud je utvrdio da prilikom nametanja potpune zabrane pušenja u zatvorima bez procjene njezinog značaja i utjecaja iz perspektive osobne autonomije zatvorenika koji puše nacionalne vlasti nisu pružile relevantne i dovoljne razloge za tu dalekosežnu i apsolutnu zabranu, te su time prekoračile slobodu procjene koju im daje Europska konvencija. S obzirom na navedeno, Europski sud je zaključio da je došlo do kršenja članka 8. Europske konvencije.