Pozitivne obveze • Privatni život • Nedostatak zaštite države pred sudskim tijelom u svezi s obradom podataka s poslovnog mobilnog telefona podnositelja predstavke od njegovog poslodavca • Neuspjeh domaćih sudova u izvršenju potpune procjene o tome jesu li ispunjeni kriteriji glede praćenja komunikacije podnositelja predstavke na radnom mjestu • Kršenje članka 8. Europske konvencije

Činjenice predmeta i navodi podnositelja predstavke

Kompanija P. (u daljnjem tekstu: poslodavac) i operater mobilne telefonije sklopili su ugovor o pružanju mobilnih usluga. Između ostalih usluga, ugovor je uključivao mobilne usluge za telefon podnositelja predstavke. Poslodavac je donio naredbu o uvođenju ograničenja korištenja mobilnih usluga kojom je precizirano koje će se telefonske komunikacije smatrati poslovnim, te da će ih poslodavac plaćati u okviru utvrđenog limita samo ako je telefonski broj korišten na službenom putovanju. U suprotnom, troškovi međunarodnih usluga roaminga i komunikacija koji prelaze limit bit će odbijeni od plaće uposlenika. U veljači 2015. godine poslodavac je pokrenuo internu istragu zbog činjenice da su telefonski računi podnositelja predstavke ukazivali na to da je koristio međunarodne usluge roaminga na svom poslovnom telefonu u razdoblju u kojem je, prema evidenciji o prisutnosti osoblja, bio prisutan na svom radnom mjestu.

Poslodavac je od mobilnog operatera zatražio detaljne informacije o relevantnim pozivima s mobilnog telefona podnositelja predstavke i naznaku zemalja u kojima su usluge roaminga korištene između siječnja 2014. godine i 2015. godine. Operater je dostavio tražene informacije.

Podnositelj predstavke je protiv poslodavca podnio tužbu Okružnom sudu. Žalio se da je njegov poslodavac prikupljao informacije osobne prirode o njemu i da je odbio njegov zahtjev za pristup podacima koje je tako prikupio kršeći time Zakon o zaštiti osobnih podataka. U listopadu 2015. godine podnositelj predstavke je otpušten s radnog mjesta zbog odsustva bez valjanog razloga. Nakon toga, prvostupanjski sud je presudio protiv podnositelja predstavke. Apelacijski sud u Poltavi potvrdio je odluku prvostupanjskog suda. Vrhovni sud je potvrdio odluke nižih sudova da informacije o međunarodnim uslugama roaminga koje je koristio podnositelj predstavke ne predstavljaju njegove osobne podatke.

Podnositelj predstavke se žalio da su domaći sudovi propustili zaštititi njegovo pravo na privatnost, što je suprotno članku 8. Europske konvencije.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je ukazao da pojam „privatnog života“ uključuje, između ostalog, informacije o lokaciji osobe u danom trenutku. 

U tom predmetu, informacije koje je o podnositelju predstavke od operatera mobilne telefonije tražio poslodavac odnosile su se na korištenje usluga roaminga putem mobilnog telefona koji je podnositelju predstavke pojedinačno dodijeljen u poslovne svrhe. Iz naredbe se čini da je podnositelju predstavke bilo dozvoljeno da koristi poslovni telefonski broj koji mu je dodijeljen za obavljanje privatnih poziva, uključujući i pozive iz inozemstva, pod uvjetom da nadoknadi troškove tih poziva. Također, poslodavac je mogao dobiti takve informacije od mobilnog operatera i prikupljati ih i obrađivati u određene svrhe. Međutim, to podatke kao što je lokacija podnositelja predstavke u određenoj zemlji na određeni datum nije lišilo osobnog karaktera. Takve informacije, kao i informacije o primateljima njegovih komunikacija, mogle bi se okarakterizirati kao njegovi osobni podaci. Europski sud je smatrao da je članak 8. Europske konvencije primjenljiv u tom slučaju.

Europski sud je dalje istaknuo da iz naredbe i relevantnog ugovora s mobilnim operaterom proizlazi da je poslodavac imao pravo primati informacije od mobilnog operatera radi utvrđivanja toga koji pozivi i poruke spadaju u kategoriju poslovne komunikacije i, sukladno tome, treba li njihove troškove snositi kompanija ili podnositelj predstavke. Međutim, zahtjevi poslodavca u veljači 2015. godine podneseni su mobilnom operateru s vrlo različitom i nepovezanom svrhom prikupljanja i obrade podataka koji bi mogli otkriti lokaciju podnositelja predstavke u inozemstvu na određene datume.

Dalje, predmetni podaci uključivali su informacije o telefonskim brojevima osoba s kojima je podnositelj predstavke bio u kontaktu i zemljama u kojima su pružane usluge roaminga, iako, prema vlastitom priznanju, te informacije nisu bile potrebne za utvrđivanje je li podnositelj predstavke bio na svom radnom mjestu. Europski sud je smatrao da su prikupljanje i obrada podataka na takav način utjecali na privatnost podnositelja predstavke. Jesu li takvo prikupljanje i obrada bili opravdani u svjetlu kriterija iz predmeta Bărbulescu protiv Rumunjske, prvenstveno je bilo pitanje na koje su trebale odgovoriti domaće vlasti. Međutim, domaća sudska tijela nisu izvršila potpunu procjenu tog pitanja, već su umjesto toga zaključila da se informacije koje je poslodavac dobio od mobilnog operatera nisu odnosile na osobne podatke podnositelja predstavke.

S obzirom na prethodno navedeno, Europski sud je zaključio da je podnositelju predstavke uskraćena zaštita države pred sudskim tijelom koje bi utvrdilo jesu li ispunjeni kriteriji glede praćenja njegove komunikacije na radnom mjestu. Iz toga slijedi da država nije ispunila svoje pozitivne obveze prema članku 8. Europske konvencije. Utvrđeno je da je došlo do kršenja tog članka.