Nema diskriminacije korisnika invalidskih kolica koji ne može pristupiti dvjema lokalnim javnim zgradama s obzirom na druge značajne mjere koje su poduzete radi postupnog postizanja univerzalne pristupačnosti • Nema povrede članka 14. u svezi sa člankom 8. Europske konvencije

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Podnositelj predstavke je paralizirana osoba koja za kretanje koristi invalidska kolica. Zajedno s udruženjem osoba s ozljedama kralježnice pokrenuo je građanski postupak zbog nedostatka pristupa invalidskim kolicima dvjema zgradama u kojima su smješteni umjetnički i kulturni centri, a kojima upravlja općina. Tužbom su tražili da se tuženi Reykjanesbær, općina u kojoj podnositelj predstavke živi, i holding tvrtka Reykjanesbæra, F., koja je bila vlasnik jedne od predmetnih zgrada, obvežu da poboljšaju pristup spornim zgradama na nekoliko specifičnih načina. Osim toga, podnositelj predstavke je zahtijevao da se tuženi obvežu da mu plate 1.000.000 islandskih kruna (približno 7.300 eura) za nematerijalnu štetu koju je pretrpio zbog nedostatka pristupa.

Tužitelji su tvrdili da predmetne zgrade nisu bile izgrađene u skladu s važećim građevinskim propisima i da je taj nedostatak pristupa ometao podnositelja predstavke i druge korisnike invalidskih kolica da uživaju u svom privatnom životu ravnopravno s drugima, što je predstavljalo kršenje Ustava, Europske konvencije i Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom (Konvencija UN-a).  

Okružni sud u Reykjanesbæru donio je presudu u korist tuženih, te je utvrdio da je pristup dvjema zgradama potrebno poboljšati, ali da nisu prekršeni trenutno važeći građevinski propisi jer su obje zgrade izgrađene prije stupanja na snagu tih propisa. Ipak, Općina Reykjanesbær je imala zakonsku obvezu da radi na poboljšanju pristupa invalidskim kolicima javnim zgradama i institucijama koje pružaju javne usluge, a sud je napomenuo da je Općina pokrenula inicijativu za poboljšanje tog pristupa.

Tužitelji su izjavili žalbu Vrhovnom sudu u kojoj se nisu eksplicitno pozivali na Konvenciju UN-a, ali su se eksplicitno pozvali na načelo jednakosti i nediskriminacije. Vrhovni sud je potvrdio presudu Okružnog suda te napomenuo da je Konvencija UN-a ratificirana, ali da nije ugrađena u domaće pravo, te da se stoga tužitelji ne mogu izravno pozivati na njezine odredbe, iako se domaće pravo mora tumačiti u skladu s međunarodnim pravnim obvezama države u najvećoj mogućoj mjeri.

Vrhovni sud je utvrdio da je Općina ispunila svoju zakonsku obvezu da osmisli strategiju za poboljšanje pristupa javnim zgradama i ustanovama javnih službi u skladu s važećim zakonodavstvom koje je doneseno uzimajući u obzir međunarodne obveze države u svezi s ljudskim pravima, uključujući i one prema Konvenciji UN-a. Dalje, utvrdio je da je tu strategiju provela Općina Reykjanesbær, koja je poduzela korake za poboljšanje pristupa određenim javnim zgradama. Vrhovni sud je istaknuo da je odgovornost za pitanja koja se odnose na osobe s invaliditetom prenesena s države na općine 2010. godine, te da su općine stoga bile jedini subjekti nadležni za odlučivanje o vrstama poboljšanja koje su tužitelji tražili i imale su široku slobodu procjene u tome kako odrediti prioritete u raspodjeli sredstava koja su im dostupna u ostvarivanju tog poboljšanja pristupa. U obrazloženju Vrhovnog suda nije razmatrana Konvencija UN-a niti argumenti tužitelja da je nedostatak pristupa prekršio načelo jednakosti i nediskriminacije.

Podnositelj predstavke je pred Europskim sudom prigovorio zbog navodne diskriminacije u pogledu pristupa i sudjelovanja u glavnim kulturnim i društvenim događajima koji se odvijaju u dvjema javnim zagradama u njegovoj općini, a čime je ograničen njegov osobni razvoj i pravo da ostvari i razvija odnose u zajednici u kojoj živi. Svoj zahtjev utemeljio je na članku 14. u svezi sa člankom 8. Europske konvencije.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je naglasio da je predmet podnositelja predstavke prvo razmotrio u pogledu toga jesu li nacionalne vlasti ispunile svoju pozitivnu obvezu da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi podnositelju predstavke, čija je pokretljivost otežana zbog invaliditeta, omogućile da ostvari svoje pravo na privatni život ravnopravno s drugima. Europski sud je naveo da je nedostatak pristupa predmetnim zgradama mogao utjecati na pravo podnositelja predstavke na osobni razvoj i pravo na uspostavljanje i razvoj odnosa s drugim ljudima i izvanjskim svijetom.

Europski sud je istaknuo da domaći sudovi nisu eksplicitno priznali i procijenili prava i interese podnositelja predstavke, već su odlučivali o predmetu prvenstveno na temelju diskrecijskog prava danog općinama u raspodjeli njihovih sredstava i određivanju prioriteta njihovih projekata. Kao rezultat toga, Europski sud je naglasio da u ispitivanju merituma slučaja nije imao koristi od prethodne procjene nacionalnih sudova u svrhu vaganja suprotstavljenih interesa i pokazivanja je li poduzeto dovoljno koraka da bi se zadovoljile potrebe pristupa javnim zgradama i ustanovama javnih službi kada je riječ o osobama s invaliditetom. Ipak, uzimajući u obzir prirodu i ograničen opseg svoje procjene te široku slobodu procjene države, Europski sud je naveo da nije uvjeren da je nedostatak pristupa predmetnim zgradama predstavljao diskriminatorni propust tužene države da poduzme dovoljno mjera kako bi se podnositelju predstavke omogućilo da ostvari svoje pravo na privatni život ravnopravno s drugima. Također je naglasio da su uloženi znatni napori u poboljšanju pristupa javnim zgradama i zgradama s javnim funkcijama u Reykjanesbæru nakon parlamentarne rezolucije iz 2011. godine. Prilikom odlučivanja o tim poboljšanjima Općina je dala prioritet poboljšanju pristupa obrazovnim i sportskim objektima, što nije ni proizvoljna ni nerazumna strategija određivanja prioriteta, uzimajući u obzir i naglasak koji je Europski sud stavio na pristup obrazovanju i obrazovnim objektima u svojoj sudskoj praksi.

Europski sud je istaknuo da bi, u okolnostima ovog predmeta, nametanje državi zahtjeva prema Konvenciji UN-a da uvede daljnje mjere predstavljalo nametanje „nerazmjernog ili prekomjernog tereta“ u kontekstu njezinih pozitivnih obveza da razumno udovolji podnositelju predstavke.  

Europski sud je naveo da su tužena država i Općina Reykjanesbær poduzele značajne mjere za procjenu i rješavanje potreba u pogledu pristupa javnim zgradama u okviru raspoloživog proračuna i uzimajući u obzir zaštitu kulturne baštine predmetnih zgrada. Europski sud je ponovio da je opseg njegove procjene bio ograničen na to je li tužena država ispunila svoje pozitivne obveze poduzimanjem dovoljno mjera koje utječu na jednako uživanje podnositelja predstavke u njegovom pravu na privatni život. U svjetlu navedenog i uzimajući u obzir već poduzete mjere, Europski sud je zaključio da podnositelj predstavke nije bio diskriminiran u uživanju svog prava na poštovanje privatnog života, te da nije bilo kršenja članka 14. u svezi sa člankom 8. Europske konvencije.