Kaznena osuda osobe s intelektualnim invaliditetom na temelju izjava danih prije suđenja u odsustvu odvjetnika i protumačenih kao odricanje od prava na zastupanje • Šteta pretrpljena u fazi prije suđenja nije ispravljena u sudskom postupku • Nepravično suđenje u cjelini • Kršenje članka 6. Europske konvencije

Činjenice predmeta i navodi podnositelja predstavke

U konkretnom predmetu radi se o kaznenom postupku u kojem je podnositelj predstavke, koji ima blagi intelektualni invaliditet, uhapšen i saslušan bez prisustva odvjetnika. U izvješću o saslušanju zabilježeno je da je podnositelj predstavke dao izjašnjenje nakon što je obaviješten da ima pravo na pomoć odvjetnika i pravo da ne govori ništa. Na unaprijed otiskanom obrascu potvrdio je da je primio te informacije, da ne želi koristiti svoje pravo na šutnju te da je spreman svjedočiti. Tijekom saslušanja izjavio je da je dobrog zdravlja i da nije ni na kakvom liječenju, te priznao da je provalio u više zgrada u blizini i ukrao razne predmete. Nakon što je sud donio rješenje o pritvoru, podnositelj predstavke odrekao se prava na žalbu i zatražio pomoć odvjetnika kojeg bi imenovao sud. Okružni sud osudio je podnositelja predstavke na dvije godine zatvora. U obrazloženju suda navedeno je da je sud utvrdio da je ponovljeno priznanje podnositelja predstavke u pretkaznenom postupku, koje nije povukao čak ni u prisustvu svog odvjetnika, bilo prihvatljivo i pružilo dovoljnu osnovu za njegovu osudu. Ustavni sud odbacio je ustavnu žalbu podnositelja predstavke kao očigledno neutemeljenu jer je utvrdio da je priznanje podnositelja predstavke predstavljalo primarni dokaz njegove krivnje.

Podnositelj predstavke se žalio da je osuđen na temelju priznanja koje je dao u pretpretresnoj fazi postupka u odsustvu odvjetnika, iako je bio u ranjivom položaju zbog svog intelektualnog invaliditeta.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je istaknuo da je ključno pitanje u ovom predmetu bilo to je li kazneni postupak protiv podnositelja predstavke, koji je imao određenu razinu intelektualnog invaliditeta, proveden na način da se ispuni njegovo pravo na pravično suđenje, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi. Europski sud je posebno morao utvrditi je li se podnositelj predstavke valjano odrekao svog prava na pravnu pomoć u situaciji u kojoj je o svojim procesnim pravima obaviješten samo putem unaprijed otiskanih obrazaca. Također je morao utvrditi jesu li samooptužujuće izjave koje je podnositelj predstavke dao u odsutnosti odvjetnika, a na koje su se sudovi pozivali, dobivene kršenjem njegovih prava na pripremu i iznošenje obrane u pretprocesnoj fazi postupka.

Europski sud je naglasio da su u konkretnom slučaju nacionalne vlasti trebale poduzeti dodatne korake i podnositelju predstavke ponuditi odgovarajuće oblike pomoći. Svjesni činjenice da je podnositelj predstavke spadao u kategoriju ranjivih osoba, trebalo mu je omogućiti da razumije da može besplatno zatražiti odvjetnika ako je to potrebno; naprimjer tako što bi mu bila pružena lako čitljiva verzija informacija o njegovim pravima ili tako što bi mu bio osiguran posrednik i time olakšana komunikacija, a informacije učinjene dostupnim. Na taj način su se mogli uvjeriti da je on u stanju razumjeti pružene informacije i posljedice davanja izjave bez pravne pomoći ili, ako je bilo sumnje, organizirati da ga zastupa odvjetnik. U tom smislu Europski sud je primijetio da, izuzev jednog članka Zakona o kaznenom postupku, u domaćem pravu ne postoji odredba koja nudi druga procesna prilagođavanja za osobe s invaliditetom. Europski sud je zaključio da je pravo podnositelja predstavke na pravnu pomoć bilo nepropisno ograničeno u vrijeme kada je ispitivan u odsustvu odvjetnika i priznao da je počinio kazneno djelo.

Europski sud je dalje ispitao posljedice po ukupnu pravičnost kaznenog postupka zbog nedostatka odvjetnika obrane koji bi pomogao podnositelju predstavke. U svezi s tim naveo je da je, prije svega, na sudovima bilo da procijene je li pravno zastupanje bilo potrebno u skladu sa Zakonom o kaznenom postupku ili, ako nije, je li postojalo valjano odricanje podnositelja predstavke od pravne pomoći, kako je to navela Vlada. Ako nije postojalo valjano odricanje, dokazi pribavljeni u fazi prije suđenja u odsustvu odvjetnika trebali su biti isključeni jer su nedopustivi prema domaćem pravu.

Prvostupanjski sud je saslušao policijske službenike koji su bili u kontaktu s podnositeljem predstavke u pretpretresnoj fazi i naložio nekoliko stručnih izvješća, uključujući i sveukupni pregled koji se odnosio na prethodna izvješća za koja je utvrđeno da su neuravnotežena i neuvjerljiva. Oslanjajući se na taj pregled, prema kojem je podnositelj predstavke bio sposoban sudjelovati u kaznenom postupku, razumjeti njegovu svrhu i učinkovito se braniti, sud je utvrdio da pravna pomoć za podnositelja predstavke nije bila potrebna i da su dokazi prikupljeni u odsustvu odvjetnika podnositelja predstavke stoga bili prihvatljivi.

Europski sud je podsjetio da pravo optuženog na efikasno sudjelovanje u kaznenom postupku zahtijeva ne samo razumijevanje prirode i posljedica suđenja nego i sposobnost da dovoljno shvati prirodu svojih prava i da ih efikasno ostvaruje. Dalje je istaknuo da je priznanje dobiveno u odsustvu odvjetnika predstavljalo odlučujući element u osudi podnositelja predstavke. Štaviše, iz spisa se čini da u zapisnicima o njegovom prethodnom ispitivanju nisu izravno iznesene njegove izjave, već da su to bile izjave koje su formulirali policajci koji su ga ispitivali. Kako je dalje naglasio Europski sud, priznanje podnositelja predstavke pružilo je domaćim istražnim organima okvir oko kojeg su formirali slučaj i odredili fokus potrage za drugim potkrepljujućim dokazima kao što je posjet mjestu događaja. Stoga je to nesumnjivo nepovratno utjecalo na položaj podnositelja predstavke i znatno ometalo izglede za njegovu obranu na suđenju.

Prvostupanjski sud je naglasio da je podnositelj predstavke ponovio svoje priznanje i pred sudom na ročištu o pritvoru na kojem je bio prisutan njegov odvjetnik. Europski sud je ipak primijetio da se na tom ročištu podnositelj predstavke ograničio na izjavu da je već dao izjavu u policiji i da ne želi ništa mijenjati. S druge strane, podnositelj predstavke je više puta pred sudom izjavio da nije učinio ništa loše.

Europski sud je utvrdio da iako je podnositelj predstavke imao korist od kontradiktornog postupka u kojem ga je zastupao odvjetnik po službenoj dužnosti, šteta koju je pretrpio u pretpretresnoj fazi postupka nije ispravljena u naknadnom postupku u kojem je njegovo priznanje smatrano prihvatljivim kao dokaz. Europski sud je također utvrdio da su okolnosti koje se odnose na navodno odricanje podnositelja predstavke od prava na pravnu pomoć u pretpretresnoj fazi, nedovoljna kontrola tog odricanja od strane sudova i neuspjeh u otklanjanju tog nedostatka bilo kojim drugim proceduralnim zaštitama tijekom postupka, zajedno s korištenjem pretpretresnih izjava podnositelja predstavke od prvostupanjskog suda kako bi ga osudio, učinile suđenje u cjelini nepravičnim. Europski sud је zaključio da je došlo do kršenja članka 6. stavak 3. točka (c) u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.