Postoji spor o „pravu“ suca da bude zaštićen od proizvoljnog premještaja između dva odjeljenja istog suda • Narušena sama suština prava na pristup sudu • Utvrđeno kršenje članka 6. Europske konvencije
Činjenice predmeta i navodi podnositelja predstavke
Podnositelj predstavke je sudac Kaznenog odjeljenja Okružnog suda, koje se bavilo isključivo upravnim prekršajima. Podnositelj predstavke je tražio od predsjednika Okružnog suda da ga premjesti u drugo kazneno odjeljenje tog suda kako bi mu se omogućilo da se bavi predmetima koji nisu upravni prekršaji, s ciljem unapređenja njegovih kvalifikacija i profesionalnog iskustva. Njegov zahtjev nije odobren. Nakon toga, podnositelj predstavke je odlukom predsjednika Suda premješten u Odjel za obiteljske i maloljetničke sporove. Podnositelj predstavke se žalio Nacionalnom vijeću za pravosuđe (u daljnjem tekstu: Vijeće). U međuvremenu je poništena odluka o njegovom premještaju. Vijeće je, zanemarivši da je odluka o premještaju podnositelja predstavke poništena, odbilo žalbu podnositelja predstavke, pri tome ne navodeći razloge za donošenje odluke, niti informacije o sastavu vijeća koje je donijelo rješenje.
Podnositelj predstavke se, na temelju članka 6. stavak 1. Europske konvencije, žalio da njegovo pravo na zaštitu i poštovanje neovisnosti od državnih vlasti i pravo da odluku o njegovom premještaju preispita neovisno i nepristrano tijelo nisu poštovani u postupku koji se odnosi na njegov premještaj, kako u pogledu postupka vođenog pred Vijećem tako i u mjeri u kojoj nije bilo sudske revizije odluke Vijeća.
Primjenjivost članka 6. Europske konvencije
S ciljem utvrđivanja primjenjivosti članka 6. Europske konvencije na postupak koji se odnosi na premještaj podnositelja predstavke, Europski sud je razmatrao sljedeća pitanja: (a) postojanje prava za koje se može reći, barem na temelju argumentiranih razloga, da je priznato prema domaćem pravu i (b) je li dotično pravo bilo „građansko“ u smislu te odredbe Europske konvencije.
a) Prilikom utvrđivanja je li se podnositelj predstavke mogao pozvati na „pravo“ kako bi se primijenio članak 6. Europske konvencije pitanje nije je li u poljskom pravnom sustavu postojalo pravo na garanciju posebne nadležnosti, već je sporno postoji li osnova prema kojoj bi se moglo zahtijevati pravo na zaštitu od proizvoljnog premještaja između dva odjeljenja jednog suda, od kojih se svako bavi drugom oblašću prava.
Pozivajući se na vlastite nalaze u predmetu Bilgen i na nalaze Suda pravde EU, Europski sud je smatrao da zaštita sudske neovisnosti zahtijeva da se ista razina zaštitnih mjera protiv prisilnih premještaja članova pravosuđa primjenjuje na premještaje između dva odjeljenja istog suda koja se bave različitim pravnim područjem, kao i na premještaje između različitih sudova. Podnositelj predstavke se, dakle, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta mogao pozvati na pravo na zaštitu od proizvoljnog premještaja između dva odjeljenja Okružnog suda i da se u tom slučaju može reći da je postojao spor oko „prava“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
b) U svezi s pitanjem je li priroda konkretnog prava bila građanska, Europski sud je podsjetio da Eskelinen test, čiji je cilj utvrđivanje prirode spornog prava, obuhvaća dva kumulativna uvjeta koja moraju biti ispunjena da bi se država pred Sudom pozvala na status podnositelja predstavke kao državnog službenika kako bi isključila zaštitu utjelovljenu u članku 6. Prvo, država u domaćem pravu mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i utemeljeno na objektivnim razlozima koji proizlaze iz interesa države. Europski sud je istaknuo da su se stranke složile da je domaće pravo, primjenjivo u relevantno vrijeme, izričito isključivalo sudsku reviziju odluka o prisilnom premještaju suca između odjeljenja istog suda. Stoga je prvi uvjet testa ispunjen. Međutim, Europski sud nije prihvatio prigovor Vlade da se isključenje sudske revizije odluke o premještaju podnositelja predstavke može opravdati objektivnim razlozima u interesu države. U tom pogledu, istaknuo je da nisu dani razlozi za osporenu odluku kojom se nalaže premještaj podnositelja predstavke te stoga nije dokazano da je predmet spora bio povezan s vršenjem državne vlasti. Zaključak Europskog suda je da je članak 6. Europske konvencije ratione materiae prihvatljiv.
Meritum
Europski sud je istaknuo da je glavno pitanje to što odluku o premještaju podnositelja predstavke nije preispitalo neovisno i nepristrano tijelo. Stoga je Europski sud smatrao da je potrebno ispitati cijeli postupak usmjeren na preispitivanje premještaja podnositelja predstavke kako bi se odgovorilo na pitanje je li imao priliku da premještaj podvrgne preispitivanju koje ispunjava zahtjeve članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Vlada je tvrdila da Vijeće nije sudsko tijelo i da uživa poseban status unutar sustava podjele vlasti. Europski sud je prihvatio da i takva tijela, iako nisu redovni sudovi, mogu u određenim okolnostima zadovoljiti standarde iz članka 6. Europske konvencije. Međutim, naglasio je da je potrebno razlikovati način rada Vijeća kakav je zamišljen Ustavom Poljske i način na koji je Vijeće funkcioniralo nakon reforme iz 2017. godine. Europski sud je istaknuo da je već ranije utvrdio da je nakon tih reformi Vijeće izgubilo potrebnu neovisnost. Europski sud je zaključio da se Vijeće ne može smatrati neovisnim i nepristranim tribunalom. Čak i kada bi se prihvatilo da Vijeće može obavljati funkciju suda, njegov nedostatak neovisnosti bio je dovoljan razlog da postupak ne ispuni zahtjeve pravičnog suđenja.
Europski sud je dodatno ukazao na ozbiljne proceduralne nedostatke u postupku pred Vijećem. Podnositelj predstavke nije imao mogućnost da bude saslušan niti da sudjeluje u sjednici na kojoj se odlučivalo o njegovom predmetu, bilo osobno ili posredstvom zastupnika. Osim toga, Vijeće nije dalo nikakvo obrazloženje svoje odluke, pa podnositelj predstavke nije mogao saznati razloge zbog kojih je njegov premještaj potvrđen. Europski sud je smatrao posebno zabrinjavajućim to što nije uzeto u obzir da je prvobitnu odluku o premještaju predsjednik Okružnog suda već poništio. Također je naglasio da su izmjene zakona iz 2018. godine dodatno smanjile procesne garancije dostupne sucima u takvim situacijama.
Europski sud je podsjetio na svoje ustaljeno pravilo da nedostaci postupka pred jednim tijelom mogu biti otklonjeni ako postoji mogućnost naknadne kontrole pred neovisnim sudom pune nadležnosti. Međutim, u konkretnom slučaju domaće pravo je izričito isključivalo mogućnost sudskog preispitivanja odluka Vijeća koje se odnose na premještaj sudaca. Dakle, nije postojao nijedan sud ili drugo neovisno tijelo koje bi moglo ispitati zakonitost i opravdanost premještaja.
Europski sud je zaključio da odluka o premještaju suca između odjeljenja istog suda koja se bave različitim pravnim područjem nije bila predmet kontrole neovisnog i nepristranog suda. Time je, prema ocjeni Europskog suda, povrijeđena sama suština prava podnositelja predstavke na pristup sudu.
Europski sud je utvrdio povredu prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer podnositelj predstavke nije imao mogućnost odluku o svom premještaju osporiti pred tribunalom koji bi ispunjavao standarde neovisnosti i pravičnosti.
