Korištenje izvoda iz transkripata presretnutih telefonskih poziva je bilo u skladu s domaćim pravom • Nema povrede članka 6. Konvencije

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Podnositelj predstavke je bio osumnjičen za nekoliko kaznenih djela. Tijekom kaznene istrage telefon mu je prisluškivan i snimani su njegovi razgovori s drugim osobama (u daljnjem tekstu: „tajni nadzor“). Tijekom ročišta 21. rujna 2020. godine Okružni sud je proglasio neprihvatljivim dokaze pribavljene tajnim nadzorom jer nisu sadržavali dovoljne razloge glede ultima ratio prirode te mjere. Okružni sud je na tužiteljev zahtjev dozvolio korištenje nekoliko izvoda iz transkripata prisluškivanih telefonskih poziva kako bi tijekom unakrsnog ispitivanja podnositelja predstavke procijenio vjerodostojnost njegovih izjava.

Okružni sud Viru je 19. travnja 2021. godine osudio podnositelja predstavke za niz kaznenih djela i oslobodio ga za nekoliko drugih.

U kontekstu preispitivanja zakonitosti tajnog nadzora, Sud je zaključio da odluke kojima je sudac za prethodni istražni postupak odobrio prisluškivanje nisu sadržavale dovoljne razloge glede ultima ratio prirode te mjere, te je stoga tajni nadzor bio u suprotnosti sa Zakonom o kaznenom postupku. Shodno tome, Sud je dokaze dobivene prisluškivanjem proglasio nedopustivim.

Što se tiče korištenja izvoda iz transkripata presretnutih telefonskih poziva radi procjene vjerodostojnosti izjava podnositelja predstavke, Okružni sud je obrazložio da se, prema obrazloženju koje prati Nacrt zakona o članku 289. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku, dokumenti ili snimci podataka mogu koristiti radi procjene vjerodostojnosti izjava svjedoka, bez obzira na njihovu prihvatljivost kao dokaza. Sud je naglasio da se prilikom procjene vjerodostojnosti izjava svjedoka na takav način ne ispituje sadržaj presretnutih telefonskih poziva, već samo je li svjedok dao dosljedne i koherentne izjave o relevantnim okolnostima. Okružni sud je zaključio da podnositelj predstavke nije vjerodostojno objasnio nedosljednosti između svojih izjava tijekom unakrsnog ispitivanja i presretnutih razgovora, pa su njegove izjave na suđenju isključene kao nepouzdane.

Apelacijski sud je 12. siječnja 2022. godine djelomično poništio i djelomično potvrdio prvostupanjsku presudu. U odnosu na žalbene navode podnositelja predstavke u svezi s korištenjem presretnutih telefonskih poziva radi procjene vjerodostojnosti izjava, Apelacijski sud je utvrdio da je korištenje tih transkripata bilo u skladu sa zakonom. Vrhovni sud je 18. travnja 2022. godine odbio reviziju podnositelja predstavke.

Podnositelj predstavke se žalio da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog činjenice da su se domaći sudovi oslanjali na nezakonito presretnute telefonske pozive kako bi njegove izjave na suđenju proglasili nepouzdanim kao dokaz.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je naveo da je Okružni sud utvrdio da su mjere tajnog nadzora bile nezakonite prema domaćem pravu jer nisu bile dovoljno obrazložene. Štoviše, pozivajući se na članak 1261. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku, Okružni sud je proglasio dokaze pribavljene prisluškivanjem nedopustivim. U tom smislu Europski sud je ponovio da je prethodno u predmetu Liblik i drugi protiv Estonije utvrdio da je tajni nadzor proveden na temelju nedovoljno obrazloženih sudskih odobrenja predstavljao kršenje članka 8. Konvencije. Nadalje, usprkos tome što su izvješća o presretnutim telefonskim pozivima proglasili neprihvatljivim kao dokaz, domaći sudovi su dozvolili da se izvodi iz transkripata tih poziva koriste u kontekstu unakrsnog ispitivanja podnositelja predstavke kako bi se procijenila vjerodostojnost njegovih izjava. Prema mišljenju domaćih sudova, takva uporaba presretnutih telefonskih poziva je bila u skladu s domaćim pravom. Europski sud je istaknuo da iako se ovaj predmet, u strogom smislu, nije odnosio na prihvatljivost dokaza, njegov fokus je ipak bio na korištenju materijala pribavljenog, u biti, kršenjem garancija iz članka 8. Konvencije. Prema mišljenju podnositelja predstavke, korištenje spornih izvoda iz transkripata presretnutih telefonskih poziva trebalo je smatrati nezakonitim prema domaćem pravu. U tom smislu Europski sud je ponovio da nije na njemu da djeluje kao tijelo četvrte instance i da dovodi u pitanje tumačenje domaćeg prava koje su dali domaći sudovi. Europski sud je naveo da su i Okružni i Apelacijski sud dali detaljne razloge zašto je korištenje presretnutih telefonskih poziva u kontekstu članka 289. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku bilo u skladu s domaćim pravom. Činjenica da je to možda bio prvi put da su domaći sudovi pozvani tumačiti i primjenjivati članak 289. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku nije dovelo u pitanje valjanost njihovog tumačenja, niti je Europskom sudu dalo osnovu da ga preispita.

Nadalje, osvrćući se na pitanje je li kazneni postupak u cjelini bio pravičan, Europski sud je istaknuo da je podnositelj predstavke pred domaćim sudovima osporio prihvatljivost dokaza pribavljenih tajnim nadzorom, nakon čega je Okružni sud utvrdio da domaće proceduralne garancije nisu bile ispoštovane i proglasio je sporne dokaze neprihvatljivim.

Europski sud je naglasio da iako su izvodi iz transkripata kasnije korišteni u istom kaznenom postupku za procjenu vjerodostojnosti izjava podnositelja predstavke, Europski sud ipak nije imao razloga sumnjati u tvrdnju Vlade da domaći sudovi nikada nisu imali pristup potpunim transkriptima presretnutih telefonskih poziva. Europski sud je dalje istaknuo da su, prema tvrdnji Vlade, domaći sudovi bili upoznati sa sadržajem tih poziva samo u onoj mjeri u kojoj je tužitelj na ročištu skrenuo pozornost na određene fraze koje je podnositelj predstavke izgovorio tijekom tih telefonskih poziva, a koje su bile u suprotnosti s izjavama podnositelja predstavke na suđenju. Europski sud je istaknuo da je ovaj ograničeni pristup značajna proceduralna zaštita.

Europski sud je također naglasio da je podnositelju predstavke omogućeno dati objašnjenja o očiglednim kontradikcijama između izjava na suđenju i presretnutih telefonskih poziva. Također je primijetio da je podnositelj predstavke bio u mogućnosti osporiti, i jest osporio, na sve tri razine nadležnosti, korištenje izvješća o njegovim presretnutim telefonskim pozivima u kontekstu procjene vjerodostojnosti njegovih izjava. Europski sud je naglasio da iako se sudovi nisu složili s tvrdnjama podnositelja predstavke, prvostupanjski i drugostupanjski sudovi su razmotrili njegove argumente na način koji je bio temeljit i koji se nije mogao smatrati proizvoljnim.

Europski sud je istaknuo da korištenje spornih izvješća o tajnom nadzoru nije bilo odlučujuće za ishod postupka te je zaključio da nije došlo do kršenja članka 6. stavak 1. Konvencije.