Privatni život • Kleveta u svezi s izjavama istaknutog svećenika tijekom intervjua uživo na televiziji, u kojem je podnositelj predstavke, poznati odvjetnik, optužen da je doušnik i provokator koji je dostavljao informacije službama državne sigurnosti • Pretjeran teret dokazivanja nametnut podnositelju predstavke • Kršenje članka 8. Europske konvencije

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Podnositelj predstavke je poznati odvjetnik koji je zastupao interese oštećene strane u medijski poznatom predmetu u svezi s ubojstvom Sandra Girgvlianija (slučaj „Girgvliani“). U relevantnom razdoblju podnositelj predstavke je također zastupao interese optuženog u kaznenom predmetu Mamaladze, koji se odnosio na pokušaj ubojstva patrijarhovog osobnog tajnika (u domaćim postupcima poznat kao slučaj „cijanid“). Otac I., poznati svećenik gruzijske Pravoslavne crkve, bio je jedan od svjedoka optužbe u slučaju „Mamaladze“.

Podnositelj predstavke je sudjelovao u televizijskoj emisiji uživo kada je voditelj pozvao oca I. koji je tom prilikom podnositelja predstavke nazvao doušnikom i provokatorom. Također je tvrdio da je podnositelj predstavke, dok je zastupao interese obitelji žrtve u slučaju „Girgvliani“, dao informacije bivšem ravnatelju Odjeljenja za ustavnu sigurnost pri Ministarstvu unutarnjih poslova.

Podnositelj predstavke podnio je tužbu za klevetu protiv svećenika tvrdeći da su njegove izjave bile klevetničke jer su sadržavale lažne informacije koje su nanijele štetu njegovoj časti i profesionalnom ugledu. Otac I. podnio je protutužbu tvrdeći da izjave predstavljaju njegovo mišljenje i sud te da spadaju u domenu zaštićenog govora prema Zakonu o slobodi govora i izražavanja. Gradski sud u Tbilisiju presudio je u korist podnositelja predstavke naloživši ocu I. da javno povuče svoju izjavu i da podnositelju predstavke isplati simboličan iznos od 1 GEL na ime nematerijalne štete.

Apelacijski sud u Tbilisiju poništio je presudu prvostupanjskog suda utvrdivši da su osporene izjave predstavljale vrijednosne sudove i da se od podnositelja predstavke kao javne ličnosti očekivalo da ih tolerira. Vrhovni sud je potvrdio odluku Apelacijskog suda.

Podnositelj predstavke se žalio da odbijanje domaćih sudova da zaštite njegov profesionalni ugled od javno izrečene, nepotvrđene optužbe poznatog svećenika predstavlja kršenje njegovih prava prema članku 8. Europske konvencije.

Odluka Europskog suda

Europski sud je naveo da se slaže s nalazom domaćih sudova da je u relevantno vrijeme bila u tijeku debata o takozvanom slučaju cijanid, a u svezi s ulogom podnositelja predstavke kao odvjetnika u tom slučaju, koja je privlačila značajan javni interes. Slučaj „cijanid“ izazvao je široku javnu diskusiju o gruzijskoj Pravoslavnoj crkvi općenito i o specifičnim pitanjima unutar Patrijarhata posebno. Sporne izjave su se jasno odnosile na pitanja od javnog interesa i privukle su široku medijsku pozornost. Shodno tome, Europski sud je smatrao da su u okolnostima konkretnog predmeta izjave koje je dao otac I. spadale u kontekst debate o pitanju od javnog interesa.

Europski sud je naglasio da su domaći sudovi podnositelja predstavke, poznatog odvjetnika obrane, smatrali javnom ličnošću, a ne privatnom osobom u smislu Zakona o slobodi govora. Dalje, debata i sporne izjave nisu se ticali privatnog života podnositelja predstavke, već njegovih javnih aktivnosti. S obzirom na položaj podnositelja predstavke i njegovu uključenost u razne visokoprofilirane kaznene predmete, Europski sud nije vidio nijedan razlog da odstupi od nalaza domaćih sudova u svezi sa statusom podnositelja predstavke kao javne ličnosti. Zaključio je da se podnositelj predstavke dobrovoljno izložio javnoj kontroli na temelju svoje uloge odvjetnika obrane u kaznenim predmetima i stoga je bio dužan pokazati višu razinu tolerancije nego što bi se očekivalo od nejavne ličnosti.

Europski sud je naveo da u okolnostima konkretnog predmeta, koji se tiče sporne izjave u svezi s ulogom podnositelja predstavke u slučaju „Mamaladze“, čak i ako bi prihvatio klasifikaciju navoda iznesenog protiv podnositelja predstavke kao vrijednosnog suda, Europski sud je primijetio zaključke Apelacijskog suda u Tbilisiju i Vrhovnog suda u smislu da svaki vrijednosni sud uživa apsolutnu zaštitu prema Zakonu o slobodi govora. Stoga je Europski sud smatrao da nisu ispitali je li postojala dovoljna činjenična osnova da se podnositelj predstavke nazove provokatorom u slučaju „Mamaladze“. Europski sud je istaknuo da je teško uskladiti navedeni pristup domaćih sudova s ustaljenom praksom Europskog suda, prema kojoj čak i onda kada izjava predstavlja vrijednosni sud mora postojati dovoljna činjenična osnova koja ju podržava.

Što se tiče izjave u svezi s ulogom podnositelja predstavke u slučaju „Girgvliani“, koju je Vrhovni sud okarakterizirao više kao izjavu o činjenicama nego kao vrijednosni sud, Europski sud je primijetio da je podnositelj predstavke u svojoj žalbi naveo da dokazi saslušani na sudu pokazuju da je on u spornom postupku postupao profesionalno i da nije prekršio pravila pravne etike. Otac I., sa svoje strane, uopće nije potkrijepio svoju optužbu. Njegov zastupnik je pred sucem prvog stupnja izričito naveo da nije upoznat ni sa kakvim informacijama koje bi mogle biti osnova za takve izjave. U takvim okolnostima, i uzimajući u obzir svoju sudsku praksu da što je navod ozbiljniji, to mora biti čvršća njegova činjenična osnova, Europski sud je sa zabrinutošću primijetio da domaći sudovi nisu utvrdili je li takva činjenična osnova postojala u konkretnom predmetu.

Europski sud je dalje naglasio da, unatoč podnescima podnositelja predstavke, ozbiljnosti optužbi i odsustvu bilo kakve utvrđene činjenične osnove za njih, Vrhovni sud je teret dokazivanja stavio na podnositelja predstavke i utvrdio da dokazi koje je podnositelj predstavke iznio nisu bili dovoljni da pobiju navode oca I. S obzirom na navedeno, Europski sud je utvrdio da je u okolnostima konkretnog predmeta to nametnulo nedostižan standard dokazivanja podnositelju predstavke.

Što se tiče načina priopćavanja izjava i stupnja u kojem su one mogle utjecati na podnositelja predstavke, Europski sud je napomenuo da, iako se stranke nisu slagale oko toga je li otac I. bio obaviješten da će telefonski intervju biti emitiran uživo, samim iznošenjem optužbi predstavniku medija preuzeo je rizik njihovog širenja u javnost. Europski sud je naglasio da su domaći sudovi zanemarili činjenicu da je potencijalni negativni utjecaj optužbi na ugled podnositelja predstavke bio značajan. Europski sud je podsjetio da narušavanje ugleda i kredibiliteta odvjetnika može imati ozbiljne posljedice po prava optuženog i pravo na pristup sudu, što su bitne komponente prava na pravično suđenje zagarantiranog člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.

Europski sud je zaključio da domaći sudovi nisu uspjeli pronaći pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa te da je došlo do kršenja članka 8. Europske konvencije.