Kazneni postupak • Pristup žalbenom sudu • Pretjerani formalizam • Suđenje u odsustvu • Pravo na izbor odvjetnika • Kršenje članka 6. st. 1. i 3. Europske konvencije

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Okružni sud je podnositelja predstavke u odsustvu osudio na devet godina zatvora, proglasivši ga krivim za kazneno djelo prijevare. Podnositelj predstavke je zaključio ugovor o zastupanju s odvjetnicom C. B., kojim joj je odobrio da u njegovo ime podnese žalbu protiv osuđujuće presude. C. B. je u ime podnositelja predstavke podnijela žalbu sudu i dostavila standardni obrazac punomoći koji koriste odvjetnici kao potvrdu za zastupanje. Obrazac je potpisala samo C. B. Obrazac nije sadržavao detalje o opsegu njezinih ovlasti za zastupanje. Apelacijski sud je odbacio žalbu kao nedopuštenu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Vrhovni sud pravde je potvrdio odluku Apelacijskog suda.

Podnositelj predstavke se žali, na temelju članka 6. stavak 1. i stavak 3. točka c) Europske konvencije, na pretjerani formalizam domaćih sudova jer je ograničeno njegovo pravo na pristup žalbenom sudu i pravo da ga zastupa odvjetnik po vlastitom izboru.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je naglasio da podnositelj predstavke posebno tvrdi da su ovlasti C. B. određene u skladu s domaćim zakonom, kojim pored obrasca punomoći nije propisan poseban obrazac za izražavanje suglasnosti optuženog da ga zastupa odvjetnik.

Vlada je osporila ovlasti C. B. prema obrascu punomoći pozivajući se na svoju uredbu iz 2013. godine prema kojoj se u obrascu mora eksplicitno navesti opseg ovlasti i mora ga potpisati i podnositelj predstavke. Također je tvrdila da je C. B. odbila dostaviti ugovor o pravnoj pomoći s podnositeljem predstavke i da je rukom pisano pismo predstavljalo implicitno priznanje da je punomoć bila nevažeća. Dalje je istaknula da u nedostatku bilo kakve ovjere potpisa na tom pismu podnositelj predstavke nije imao razloga vjerovati da bi sudovi prihvatili jednostavno pismo, koje je u tom slučaju mogao potpisati bilo tko, kao potvrdu ovlasti za zastupanje.

Europski sud je primijetio da se podnositelj predstavke žali da su domaći sudovi odbili ispitati žalbu koju je podnijela njegova odvjetnica jer ona nije mogla dokazati valjanost svojih ovlasti za zastupanje podnositelja predstavke u njegovom odsustvu. Europski sud je smatrao da pritužba, u biti, pokreće pitanje u svezi s pravom podnositelja predstavke da se brani posredstvom odvjetnika. Kao posljedica odbijanja domaćih sudova da odvjetnici podnositelja predstavke dozvole da brani podnositelja predstavke u njegovom odsustvu predmet dalje pokreće pitanje u svezi s pravom podnositelja predstavke na pristup sudu. Europski sud je ispitao pritužbu prema članku 6. stavak 1. i stavak 3. točka c) zajedno.

Europski sud je ukazao da je u konkretnom slučaju nesporno da je podnositelj predstavke želio podnijeti žalbu na prvostupanjsku presudu kojom je osuđen na kaznu zatvora. Tražio je da se njegova žalba ispita u njegovom odsustvu jer je bježao od izdržavanja kazne zatvora. U tu svrhu angažirao je odvjetnicu C. B. da ga zastupa. Stoga se ne može reći da se odrekao prava na žalbu ili prava da ga zastupa odvjetnik po njegovom izboru.

Unatoč podnesenoj punomoći za C. B., izdanoj na temelju ugovora o pravnom zastupanju s podnositeljem predstavke, domaći sudovi su iznijeli dva razloga za sumnju u autentičnost suglasnosti podnositelja predstavke u svezi s ovlastima C. B. za zastupanje. Prvi razlog se odnosio na odsustvo podnositelja predstavke u žalbenom postupku, te na nemogućnost usmene potvrde ovlasti C. B. i istinitosti rukom pisanog pisma. Drugi razlog se odnosio na neovjeren potpis podnositelja predstavke na rukom napisanom pismu.

Europski sud nije mogao prihvatiti dodatne razloge za navodne nevažeće ovlasti C. B., koje je Vlada prvi put iznijela u svojim podnescima, u svezi s nepostojanjem potpisa podnositelja predstavke i opisom opsega dodijeljenih ovlasti na punomoći, te u svezi s navodnom neusklađenošću između datuma pisma i punomoći jer oni nikada prije nisu bili izneseni u domaćim postupcima. Štoviše, takvi zahtjevi u Vladinoj uredbi iz 2013. godine eksplicitno su se odnosili na ovlasti zastupanja u građanskim, a ne u kaznenim postupcima, kao u konkretnom slučaju. Pismo koje je podnositelj predstavke poslao jasno je bilo namijenjeno samo za ponovno potvrđivanje ovlasti dane C. B. prema ugovoru o zastupanju i nije bilo namijenjeno kao zaseban obrazac punomoći. Vlada nije potkrijepila svoj podnesak o odbijanju mogućnosti da C. B. dostavi svoj ugovor s podnositeljem predstavke.

Europski sud je primijetio da ni domaći sudovi ni Vlada nisu u relevantno vrijeme pružili nikakvu pravnu osnovu za podnošenje bilo kakvog posebnog obrasca kojim bi optuženi iskazao svoj pristanak da ga u odsustvu zastupa odvjetnik, osim same punomoći.

Što se tiče zaključka Vrhovnog suda pravde o potrebi ovjere pisma podnositelja predstavke, takav zahtjev nije imao pravnu osnovu. C. B. je usmeno potvrdila da je pismo poslao podnositelj predstavke i da ona nije imala priliku ovjeriti ga jer je poslano izravno sudu. U nedostatku bilo kakve dostupne i predvidljive pravne osnove za takav zahtjev ovjere, Europski sud je smatrao da je taj pristup pretjerano formalistički.

Konačno, domaći sudovi podnositelju predstavke nikada nisu odobrili dodatno vrijeme da ispuni novopostavljene zahtjeve i nisu iznijeli nikakve razloge za osporavanje autentičnosti njegovog potpisa na navedenom pismu. To je posebno upečatljivo s obzirom na to da su viši sudovi time efektivno lišili podnositelja predstavke svake mogućnosti da se žali na osuđujuću presudu i kaznu zatvora.

Europski sud je ponovio da, iako pravo na žalbu može biti podložno zakonskim uvjetima, prilikom primjene procesnih pravila sudovi moraju izbjegavati pretjerani formalizam koji bi narušio pravičnost postupka. Posebno stroga primjena procesnog pravila ponekad može narušiti samu suštinu prava na pristup sudu, posebno imajući u vidu važnost žalbe i ono što je u pitanju u postupku za podnositelja predstavke koji je osuđen na dugotrajnu kaznu zatvora.

Europski sud je smatrao da je odbijanje domaćih sudova da ispitaju žalbu koju je podnijela odvjetnica podnositelja predstavke protiv prvostupanjske presude zbog navodnog nedostatka ovlasti za njegovo zastupanje bilo previše formalno i nije bilo u skladu s pravom podnositelja predstavke na pravično suđenje prema članku 6. Europske konvencije. Europski sud je utvrdio da je došlo do kršenja članka 6. stavak 1. i stavak 3. točka c) Europske konvencije.