Nepristran sud • Sudjelovanje troje sudaca u postupcima pred Ustavnim sudom nakon što su bili članovi vijeća Vrhovnog suda u istom predmetu • Propust Ustavnog suda da se bavi pitanjem opravdava li navodni nedostatak nepristranosti isključenje sudaca ili utječe na njegovu sposobnost da odluči o predmetu • Strukturni nedostaci u svezi s pravovremenom popunom upražnjenih mjesta u Ustavnom suda doprinijeli su tome da predmet sasluša nepotpuno vijeće • Utvrđeno kršenje članka 6. Europske konvencije

Činjenice predmeta i navodi podnositeljâ predstavke

Povjerenstvo za restituciju i obeštećenje imovine donijelo je odluku kojom je osobi N. N. priznalo vlasništvo nad predmetnom zemljišnom parcelom. N. N. je prodala parcelu podnositeljima predstavke, koji su registrirali svoje vlasništvo u Zemljišnom registru. Agencija za restituciju i obeštećenje imovine poništila je navedenu odluku. Okružni sud je odbio zahtjev podnositeljâ predstavke za poništenje odluke Agencije utvrdivši da predmetna parcela nije ispunjavala uvjete za restituciju. Apelacijski sud je potvrdio presudu Okružnog suda. Vrhovni sud je odbio reviziju podnositeljâ predstavke, uz obrazloženje da ne sadrži prihvatljive argumente u skladu sa člankom 472. Zakona o građanskom postupku. Nakon što je Ustavni sud usvojio ustavnu tužbu podnositeljâ predstavke i vratio predmet Vrhovnom sudu, Vrhovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, odbio reviziju. Odlučujući o novoj ustavnoj tužbi podnositeljâ predstavke, Ustavni sud je u sastavu od šest od devet sudaca odbio ustavnu tužbu podnositeljâ predstavke podijeljenim glasovima tri prema tri. Prema članku 73(4) Zakona o Ustavnom sudu za uvažavanje takve tužbe potrebna je većina od pet glasova, a kako to nije postignuto, tužba se smatrala odbijenom. Tri člana vijeća, suci B. I., G. D. i F. L., bila su u sastavu vijeća Vrhovnog suda koje je 2012. godine odlučivalo u istom predmetu podnositeljâ predstavke i glasala su za odbijanje ustavne tužbe podnositeljâ predstavke.

Pozivajući se na članak 6. stavak 1. Europske konvencije, podnositelji predstavke se žale da prilikom odlučivanja u njihovom predmetu Ustavni sud nije bio nepristran.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je istaknuo da je zabrinutost podnositeljâ predstavke u svezi s nepristranošću Ustavnog suda proizašla iz činjenice da su suci B. I., G. D. i F. L., koji su bili članovi vijeća Vrhovnog suda u istom predmetu, također sudjelovali u postupku pred Ustavnim sudom. Europski sud se složio da je ta situacija mogla izazvati sumnje kod podnositeljâ predstavke u nepristranost tog suda. Stoga je Europski sud morao utvrditi jesu li te sumnje bile objektivno opravdane. U tom smislu Europski sud je ispitao je li postojala bliska veza između pitanja koja je Vrhovni sud ispitivao po reviziji 2012. godine i onih kojima se Ustavni sud bavio u svojoj presudi iz 2017. godine.

Iako je Europski sud priznao različitu prirodu kasacijskog i ustavnog postupka, primijetio je da su se u ovom predmetu presude i Vrhovnog suda i Ustavnog suda odnosile na usko povezana suštinska pitanja, prvenstveno u svezi s poštovanjem načela res judicata, poništavanjem odluke Povjerenstva i poštovanjem ranijih presuda Ustavnog suda.

Europski sud je istaknuo da kada se odlučuje o tome postoji li u konkretnom predmetu legitimni razlog za strah da određeno tijelo nije nepristrano, stav onih koji tvrde da ono nije nepristrano je važan, ali ne i odlučujući. Odlučujuće je može li se strah smatrati objektivno opravdanim. S obzirom na to da je u presuđivanju predmeta sudjelovalo ukupno šest sudaca, od kojih su troje bili članovi vijeća i Ustavnog i Vrhovnog suda u istom predmetu, Europski sud je bio mišljenja da su podnositelji predstavke imali legitiman razlog za strah od nedostatka nepristranosti Ustavnog suda. Ovo pitanje je dobilo dodatni značaj zbog činjenice da je istih troje sudaca glasalo za odbijanje ustavne tužbe podnositeljâ predstavke.

Europski sud se u nastavku bavio procjenom jesu li suci bili obvezni izuzeti se i kakav bi utjecaj njihovo izuzeće imalo na vijeće. Europski sud je istaknuo da je nepristranost sudaca temeljno načelo vladavine prava i da je svaki sudac za kojeg postoji opravdan strah od pristranosti dužan samoinicijativno se izuzeti iz predmeta. Postojanje nacionalnih pravila o izuzeću sudaca pokazuje zakonodavnu namjeru da se otklone svi razumni razlozi za sumnju u nepristranost. U ovom predmetu Ustavni sud je odlučivao u sastavu od šest sudaca, od kojih je troje prethodno sudjelovalo u istom predmetu pred Vrhovnim sudom. Iako možda nisu prepoznali svoju raniju uključenost, suci su to mogli utvrditi pregledom spisa. Ustavni sud nije održao javnu raspravu, niti je obavijestio podnositelje predstavke o sastavu vijeća, pa oni nisu imali mogućnost pravovremeno tražiti izuzeće sudaca. Konačno, za sastav vijeća podnositelji predstavke su saznali tek nakon donošenja presude. Europski sud je u ovom predmetu također razmatrao načelo nužnosti iz Bangalorških načela, prema kojem sudac može sudjelovati usprkos sukobu interesa samo u iznimnim slučajevima, te ocijenio da to u ovom predmetu nije bilo primjenjivo.

U konkretnom predmetu pitanje nepristranosti sudaca nije pokrenuto proprio motu i kao rezultat toga Europskom sudu nisu dostavljene nikakve informacije o tome je li o tome raspravljano unutar Ustavnog suda niti na temelju čega je odlučeno da se nastavi u istom sastavu. U spisu predmeta nije bilo ničega što bi ukazivalo na to da su suci B. I., G. D. i F. L. razmatrali mogućnost povlačenja iz predmeta ili da su obavijestili predsjednika Ustavnog suda o svom prethodnom sudjelovanju u povezanom postupku, iako su relevantna proceduralna pravila, čini se, predviđala takvu mogućnost. Europski sud je istaknuo da Ustavni sud nije iskoristio priliku utvrditi jesu li navodni razlozi nedostatka nepristranosti mogli opravdati izuzeće troje sudaca ili je u danim okolnostima trebalo uzeti u obzir i sposobnost Ustavnog suda da odluči o tom predmetu. Europski sud je smatrao da Ustavni sud nije izvršio potrebnu proceduralnu kontrolu.

Europski sud se osvrnuo i na vrijeme koje je nacionalnim organima za imenovanje bilo potrebno da imenuju nove suce u Ustavni sud. Europski sud je primijetio da su se mandati sudaca S. B. i V. K. završili više od petnaest mjeseci prije nego što je predmet podnositeljâ predstavke bio riješen. Njihovi nasljednici imenovani su tek nakon četiri godine i sedam mjeseci, odnosno nakon tri godine i šest mjeseci. Takva kašnjenja utjecala su na imenovanje cijele sljedeće generacije sudaca Ustavnog suda. Kao rezultat tih događaja, Ustavnom sudu je postalo teško razmotriti bi li se odlučivanje u ovom predmetu moglo odgoditi dok taj sud ne dobije kvorum bez sudjelovanja troje sudaca koji su bili u sukobu interesa, uzimajući u obzir i da je predmet već bio u tijeku pred Ustavnim sudom godinu i pol dana. Kao rezultat ostavki i/ili razrješenja, Ustavni sud nije imao kvorum za odlučivanje od 23. ožujka 2018. do 23. prosinca 2020. godine. Ustavni sud nije razmatrao te aspekte u svom odlučivanju, a radilo se o čimbenicima strukturalne i institucionalne prirode koji se ni na koji način nisu mogli pripisati podnositeljima predstavke.

Konačni zaključak Europskog suda u ovom predmetu je bio da su u postupku pred Ustavnim sudom nedostajale potrebne garancije nepristranosti. Ovaj zaključak temelji se na postojanju objektivno opravdanih strahova o nepristranosti sudaca B. I., G. D. i F. L., te na neuspjehu Ustavnog suda da pravilno riješi to pitanje. Strukturni nedostaci u svezi s pravovremenom popunom upražnjenih mjesta u Ustavnom sudu doprinijeli su situaciji u kojoj se taj sud našao prilikom odlučivanja o predmetu podnositeljâ predstavke. Europski sud je utvrdio da pravo podnositeljâ predstavke na saslušanje pred nepristranim sudom nije poštovano u domaćem postupku te da je došlo do kršenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije.