Neispunjavanje pozitivnih obveza da se osigura učinkovita zaštita od diskriminacije na temelju spola u kontekstu upošljavanja i jednake naknade • Kršenje članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi sa člankom 8. Europske konvencije

Činjenice predmeta i navodi podnositeljice predstavke

Podnositeljica predstavke je u razdoblju između 1994. i 2017. godine radila za kompaniju koja je pružala administrativne usluge banci. Bila je šefica Financijskog odjela, zadužena za obračun plaća uposlenih.

Podnositeljica predstavke je 6. travnja 2017. godine podnijela zahtjev za mirenje protiv poslodavca u Centru za medijaciju, arbitražu i pomirenje, tvrdeći da je diskriminirana na temelju spola jer je primala nižu plaću od muških kolega koji su bili na istoj poziciji. U nedostatku nagodbe pokrenula je sudski postupak pred radnim sudom, koji je 10. svibnja 2017. godine utvrdio da je podnositeljica predstavke bila izložena diskriminaciji na temelju spola u svezi sa svojom naknadom i naložio kompaniji da prilagodi njezinu plaću i isplati naknadu.

Paralelno s tim, podnositeljica predstavke je 2. svibnja 2017. godine dobila otkaz jer je prekršila svoju obvezu povjerljivosti i pravila kompanije o zaštiti podataka otkrivanjem osobnih podataka u prilog svojoj tužbi za diskriminaciju i dijeljenjem tih informacija trećim osobama putem e-pošte. Podnositeljica predstavke je pred radnim sudom osporila otkaz. Radni sud je potvrdio odluku kompanije navodeći da je podnositeljica predstavke podijelila povjerljive i osjetljive informacije drugim uposlenicima kompanije i trećim osobama koje nisu povezane s kompanijom bez odobrenja kompanije ili pogođenih osoba, koristeći ih za osobnu korist. Sve njezine naknadne žalbe su bile neuspješne.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je istaknuo da pozitivne obveze država prema članku 14. Europske konvencije u svezi sa člankom 8. Europske konvencije zahtijevaju od njih da osiguraju stvarnu i djelotvornu zaštitu od bilo kakvog oblika odmazde poslodavaca u svezi s pritužbama podnesenim radi osiguranja poštovanja prava osobe da ne bude diskriminirana na temelju spola. Stoga, kada se od domaćih sudova traži da odluče o mjerama koje je poslodavac navodno poduzeo kao odmazdu protiv ostvarivanja prava osobe da ne bude diskriminirana na temelju spola, oni su dužni osigurati uživanje prava zagarantiranih člankom 14. u svezi sa člankom 8. Europske konvencije. Oni moraju uzeti u obzir navodno osvetnički karakter osporene mjere i kontekst te pozorno odvagnuti relevantne interese, pružajući značajne i dovoljne razloge za opravdanje svojih odluka.

Europski sud je istaknuo da su se domaći sudovi suočili s nekoliko sukobljenih interesa: s jedne strane, s pravom podnositeljice predstavke da ne bude diskriminirana na temelju spola u kontekstu upošljavanja i s njezinim pravom da pokrene potrebne radnje u obranu tog prava, bez izlaganja odmazdi, i, s druge strane, s pravom na zaštitu osobnih podataka trećih osoba i dužnosti kompanije da zaštiti te podatke. Kompanija je imala dužnost zaštititi pravo svojih uposlenika na privatnost i imala je pravo poduzeti mjere kako bi osigurala da njezini uposlenici ispunjavaju svoje profesionalne dužnosti u tom pogledu. Europski sud je stoga prihvatio da otkrivanje privatnih informacija u kontekstu posla može zahtijevati disciplinske mjere ili sankcije protiv uposlenika. Međutim, domaći sudovi su bili dužni uspostaviti ravnotežu između različitih uključenih interesa i procijeniti je li otkaz bio opravdan u konkretnim okolnostima predmeta, posebno uzimajući u obzir relevantni kontekst i imperativ osiguranja učinkovite zaštite od diskriminacije.

U tom smislu, iako domaći sudovi nisu osporili stav podnositeljice predstavke u svezi s razlozima za njezino otkrivanje informacija o platnim listama, čini se da nisu dovoljno uzeli u obzir činjenicu da je između nje i kompanije postojao dugogodišnji sukob u svezi s diskriminacijom na temelju spola, da je nekoliko godina trpjela diskriminatorski tretman i da se više puta bezuspješno žalila upravi kompanije. Ne dovodeći u pitanje nalaz domaćih sudova da je otkrivanje podataka o platnim listama predstavljalo kršenje dužnosti podnositeljice predstavke kao uposlenika, navedeni elementi bili su vrlo relevantni za procjenu konteksta i težine tog kršenja i, stoga, za opravdanost izrečene vrlo teške disciplinske mjere. Procjena navedenih činjenica nesumnjivo je bila relevantna za pitanje je li odluka o otkazu bila,  barem djelomično, motivirana namjerom odmazde. Također, nije bilo osporeno da je podnositeljica predstavke prikupila podatke o naknadama i uključila ih u svoju tužbu s jedinim ciljem da potkrijepi navode iz tužbe. Kompanija nije osporila korištenje takvih podataka kao dokaza u postupku diskriminacije, a oni su predstavljali osnovu za utvrđivanje kršenja prava podnositeljice predstavke. Iako je nesumnjivo bilo relevantno napomenuti da je podnositeljica predstavke mogla zatražiti takve informacije putem domaćih sudova i da nije imala pravo dijeliti ih s trećim stranama izvan kompanije, prilikom relevantne procjene opravdanosti otkaza domaći sudovi su trebali uzeti u obzir i druge prethodno navedene povezane elemente. Dalje, domaći sudovi nisu uzeli u obzir da je relevantna e-pošta bila dio lanca e-pošte koji je strogo povezan s tužbom podnositeljice predstavke za diskriminaciju i da je poruka bila upućena ograničenom broju osoba koje su bile izravno ili neizravno uključene u sukob, bez postojanja bilo kakve namjere da se informacije javno šire, što je bilo relevantno za procjenu proporcionalnosti njezinog otkaza. Sudske odluke također nisu sadržavale nikakvu procjenu utjecaja otkrivanja osobnih podataka na pogođene uposlenike, uzimajući u obzir prirodu podataka i činjenicu da oni nisu podnosili pritužbe zbog povrede privatnosti.

Ukratko, domaći sudovi su potvrdili otkaz podnositeljice predstavke primjenom manjkavog pristupa, koji nije kompatibilan s pozitivnim obvezama u svezi sa zaštitom od diskriminacije. Otkaz je imao učinak negiranja zaštite od diskriminacije koja je pružena u odvojenim antidiskriminatornim postupcima, a domaći sudovi se nisu bavili tom posljedicom. Također, oni nisu dali dovoljnu težinu relevantnim elementima kao što su kontekst uporne spolne diskriminacije kojoj je podnositeljica predstavke bila izložena, ponovljeni propusti kompanije da reagira na pokušaje podnositeljice predstavke da okonča diskriminaciju internim sredstvima, svrha otkrivanja privatnih informacija, ograničen utjecaj takvog otkrivanja i ozbiljnost mjera poduzetih protiv podnositeljice predstavke, što je moglo ukazivati na motiv odmazde. Stoga, razlozi koje su domaći sudovi naveli za potvrđivanje otkaza podnositeljice zahtjeva nisu bili dovoljni u okolnostima slučaja. Iako Sud nije mogao nagađati o tome bi li pozorno razmatranje navedenih čimbenika trebalo rezultirati poništavanjem otkaza, prethodno navedena razmatranja bila su dovoljna da mu omoguće zaključak da tužena država nije ispunila svoje pozitivne obveze da osigura učinkovitu zaštitu od diskriminacije na temelju spola u kontekstu upošljavanja i jednake naknade.