Plaćanje poreza na oslobađanje od vojne službe • Razlika u tretmanu između švicarskih muškaraca i žena, te između švicarskih muškaraca i stranih državljana s prebivalištem u Švicarskoj u pogledu objektivno i razumno opravdane obveze služenja vojne službe • Nema kršenja članka 14. u svezi sa člankom 4.
Činjenice i navodi podnositelja predstavke
Podnositelj predstavke je u švicarskoj vojsci odslužio 104 dana vojne službe. Nakon pregleda od vojnog liječnika, Komanda Okruga Aargau proglasila je podnositelja predstavke nesposobnim za vojnu službu iz zdravstvenih razloga.
Uprava za porez na vojnu službu je 31. siječnja 2008. godine utvrdila da podnositelj predstavke za 2005. godinu treba platiti porez na oslobađanje od vojne službe u iznosu od 204 švicarska franka (CHF), uzimajući u obzir 104 dana odslužene vojne službe. Žalba podnositelja predstavke u kojoj je naveo da je diskriminiran je odbijena. Podnositelj predstavke se žalio Federalnom odboru za porezne žalbe Kantona Aargau tvrdeći, između ostalog, da je obveza plaćanja poreza na oslobađanje od vojne službe u suprotnosti sa člankom 14. Konvencije u svezi sa člankom 4. st. 2. i 3. točka (d) Konvencije jer se regrutacija odnosi samo na muškarce. Federalni odbor za porezne žalbe odbio je žalbu ističući da su namjerno nejednako postupanje u pogledu obvezne vojne službe i rezultirajuća obveza muškaraca koji nisu služili vojnu službu (ili zamjensku civilnu službu za prigovarače savjesti) da plate naknadu propisani člankom 59. Federalnog ustava, te da porez na oslobađanje od vojne službe u iznosu od 204 CHF koji je nametnut podnositelju predstavke ne predstavlja konfiskacijsko oporezivanje, uzimajući u obzir prihod podnositelja predstavke i ograničeno trajanje predmetne obveze.
Odlučujući o žalbi podnositelja predstavke, Federalni vrhovni sud je odbio žalbu i napomenuo da je članak 59. Ustava lex specialis i stoga ima prednost nad općim načelom jednakog tretmana utvrđenim u članku 8. Ustava. U pogledu žalbenih navoda podnositelja predstavke u odnosu na članak 14. Konvencije u svezi sa člankom 4. Konvencije utvrdio je da je porez na oslobađanje od vojne službe zamjenski porez i da je njegova stopa, koja je proporcionalna oporezivom dohotku osobe, namijenjena da odražava odgovarajuću ravnotežu između tereta onih koji su obavljali vojnu službu i tereta onih koji su bili oslobođeni. U svezi s diskriminacijom na temelju spola, Federalni vrhovni sud je presudio da bi ta obveza nastala u odnosu na žene samo ako bi vojna služba za njih bila obvezna.
Porezna uprava za vojnu službu je 1. svibnja 2011. godine privremeno utvrdila visinu poreza na oslobađanje od vojne službe, koji podnositelj predstavke treba platiti za 2010. godinu u iznosu od 320 CHF na temelju njegovog oporezivog dohotka za tu godinu. Žalbe podnositelja predstavke odbio je Federalni odbor za porezne žalbe Kantona Aargau, kao i Federalni vrhovni sud.
Podnositelj predstavke se pred Europskim sudom žalio da je kao muškarac švicarske nacionalnosti koji je bio obvezan služiti obveznu vojnu službu bio izložen diskriminatornom tretmanu na temelju svog spola i nacionalnosti time što je bio primoran platiti porez za oslobađanje od vojne službe nakon što je proglašen nesposobnim za vojnu službu, dok žene švicarske nacionalnosti i strani državljani s prebivalištem u Švicarskoj nisu bili obvezni platiti predmetni porez. Pozvao se na članak 14. Konvencije u svezi sa člankom 4. st. 2. i 3. Europske konvencije.
Odluka Europskog suda
Europski sud je naveo da je nametanje financijskog tereta švicarskim muškarcima koji su oslobođeni vojne službe posljedica njihove obveze obavljanja obvezne vojne službe. Cilj je bio uspostaviti jednakost između švicarskih muškaraca koji služe vojnu službu (ili zamjensku civilnu službu u slučaju prigovarača savjesti) i onih koji su od nje oslobođeni.
U odnosu na navode podnositelja predstavke o različitom tretmanu između švicarskih muškaraca i stranih državljana koji borave u Švicarskoj u svezi s obvezom služenja vojnog roka, Europski sud je naveo da su razlozi za razliku u tretmanu bili objektivni i razumni. Europski sud je istaknuo da je razlika slijedila legitiman cilj, a to je održavanje efikasnog sustava nacionalne obrane. U tom smislu je ponovio da u organizaciji svoje nacionalne obrane države ugovornice imaju pravo na široku slobodu procjene, te je istaknuo argumente Vlade da je švicarska vojska vojska male neutralne države koja je namijenjena obrani zemlje i njezina stanovništva, da je vođena potrebama i da trenutna situacija nije zahtijevala da se obveza služenja proširi na žene i/ili strane državljane. Europski sud je također istaknuo argument Vlade da strani državljani koji žive u Švicarskoj ne uživaju ista prava kao švicarski državljani i stoga nisu obvezni obavljati iste dužnosti, te da bi bilo problematično ako bi strani državljani bili pozvani na obveznu vojnu službu radi obrane zemlje čiji nisu državljani i da bi to neizbježno dovelo do bilateralnih poteškoća s mnogim državama, uključujući i konfliktne situacije koje proizlaze iz dvostruke obveze služenja. Okolnosti na koje se Vlada pozvala za Europski sud predstavljaju razumno opravdanje za razliku u tretmanu između švicarskih muškaraca i stranih državljana u pogledu obveze obavljanja obvezne vojne službe.
Što se tiče švicarskih žena, Europski sud je naveo da je u vrijeme predmetnih događaja postojao zajednički standard među državama ugovornicama prema kojem žene nisu bile obvezne na obveznu vojnu službu. Jedini izuzetak bila je Norveška, gdje je obvezna vojna služba za žene uvedena 2013. godine.
Europski sud je uzeo u obzir prethodno navedeno, kao i široku slobodu procjene koja je dana državama ugovornicama u svezi s organizacijom njihove nacionalne obrane. Naglasio je da time što su u pogledu obveze obavljanja obvezne vojne službe švicarske muškarce tretirale drugačije od švicarskih žena i stranih državljana koji borave u Švicarskoj, s posljedicom da švicarske žene i strani državljani koji borave u Švicarskoj nisu morali plaćati porez na oslobađanje od vojne službe, švicarske vlasti nisu prekoračile slobodu procjene koja im je dozvoljena.
Europski sud je utvrdio da nije došlo do kršenja članka 14. Konvencije u svezi sa člankom 4. u pogledu razlike u postupanju na temelju državljanstva ili razlike u postupanju na temelju spola.
