Nemogućnost autističnog djeteta da dobije specijaliziranu podršku u školi tijekom prve dvije godine osnovnog školovanja • Razlika u tretmanu zbog invaliditeta podnositeljice predstavke • Povreda članka 14. Europske konvencije u svezi sa člankom 2. Protokola broj 1

Činjenice i navodi podnositeljice predstavke

Podnositeljici predstavke je dijagnosticiran neverbalni autizam. Zbog svog invaliditeta, u vrtiću je imala podršku pomoćnog asistenta za specijaliziranu pomoć u učenju, 24 sata tjedno, u skladu sa člankom 13. Zakona broj 104. Tijekom svoje prve godine u osnovnoj školi (2010.–2011.) podnositeljica predstavke nije imala specijaliziranu pomoć. Na kraju školske godine odlučeno je da treba ponoviti pripremni razred.

Prije početka nove školske godine roditelji podnositeljice predstavke zatražili su od Općine Eboli da osigura da njihova kćerka dobije specijaliziranu pomoć predviđenu Zakonom broj 104. Vlasti su ih u ožujku 2012. godine obavijestile da će biti teško ponovo organizirati specijaliziranu javnu pomoć za podnositeljicu predstavke jer je bila planirana samo do kraja 2011. godine, ali da ipak postoji mogućnost da uskoro dobije takvu pomoć. Međutim, to se nikada nije dogodilo. U međuvremenu, od siječnja 2012. godine roditelji podnositeljice predstavke su plaćali privatnu specijaliziranu pomoć kako bi njihova kćerka ipak mogla dobiti obrazovnu podršku.

Vlada je potvrdila da je podnositeljica predstavke imala pomoć u nastavi koju je škola pokrila, te je priložila račun na iznos od 476,56 eura. Podnositeljica predstavke je primijetila da dokumenti koje je dostavila Vlada ne potvrđuju istinitost njezinih navoda. Istaknula je, prije svega, da dokumenti ne objašnjavaju vrstu pružene pomoći ili provedene aktivnosti, niti jesu li angažirane osobe bile kompetentne i kvalificirane za brigu o autističnom djetetu. Dalje je navela da iznos ovjerenih troškova pokazuje da se predmetna podrška sigurno nije mogla smatrati trajnom. Roditelji podnositeljice predstavke su, postupajući u njezino ime, podnijeli zahtjev Upravnom sudu regije Kampanija, zahtijevajući od suda da naloži vlastima da isplate odštetu njihovoj kćerki. Upravni sud je odbio taj zahtjev.

Roditelji podnositeljice predstavke izjavili su žalbu Državnom vijeću koje ju je odbilo. Utvrdilo je da je zahtjev za naknadu štete bio nejasan i da nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između nedostatka specijalizirane pomoći i navodne štete. Također je presuđeno da odgovornost regije nije mogla nastati jer se morala suočiti sa smanjenjem resursa koje je dodijelila država. Konačno, u svezi sa zahtjevom da se Općini Eboli naloži da osigura pomoć predviđenu zakonom, Državno vijeće je istaknulo da je sudac mogao izdati nalog vlastima samo ako je slučaj spadao u isključivu nadležnost upravnog suda, što u ovom slučaju nije bio slučaj.

Podnositeljica predstavke se pred Europskim sudom žalila na kršenje svog prava na obrazovanje. Navela je da nije imala pristup specijaliziranoj podršci propisanoj zakonom tijekom dvije školske godine. Također je smatrala da država nije ispoštovala svoju obvezu garancije jednakosti prilika osobama s invaliditetom. Također se žalila na činjenicu da je bila podvrgnuta diskriminaciji zbog svoje invalidnosti, što predstavlja kršenje članka 14. Europske konvencije.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je prije svega naglasio da srž prigovora leži u navodima da je prema podnositeljici predstavke postupano na diskriminatoran način te da je potrebno ispitati predmet u smislu članka 14. Konvencije u svezi sa člankom 2. Protokola broj 1. Također je istaknuo da se podrazumijeva da polje primjene članka 14. Europske konvencije obuhvaća ne samo zabranu diskriminacije utemeljene na invalidnosti već i obvezu država da osiguraju „razumno prilagođavanje” i da korigiraju činjenične nejednakosti koje bi, ako nemaju opravdanja, predstavljale diskriminaciju.

Europski sud je naveo da su u relevantno vrijeme različite zakonske odredbe utvrđivale pravo na obrazovanje djece s invaliditetom i pružale im zaštitu od diskriminacije. Dalje je naveo da je omogućavanjem uključivanja djece s invaliditetom u redovno školovanje zakonodavac izvršio izbor u okviru svoje slobodne procjene. Također je naglasio da je sadržaj spisa predmeta pokazao da, iako je zakon, na apstraktan način, predviđao „razumno prilagođavanje“, bez davanja ikakve slobode vlastima, nadležna nacionalna tijela zapravo nisu objasnila kako bi se takvo prilagođavanje trebalo provoditi u razdoblju od 2010. do 2012. godine, te da podnositeljica predstavke stoga nije mogla dobiti stručnu pomoć prilagođenu njezinim specifičnim obrazovnim potrebama tijekom tog vremena.

Europski sud je istaknuo da članak 14. Europske konvencije treba tumačiti u svjetlu zahtjeva utvrđenih posebno u Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom. Prema ovoj Konvenciji „razumno prilagođavanje“ na koje imaju pravo osobe s invaliditetom odnosi se na „potrebno i odgovarajuće prilagođavanje i podešavanje, koji ne predstavljaju nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje”, te osiguravaju „da se u pojedinačnom slučaju, ovisno o potrebama u konkretnoj situaciji, osobama s invaliditetom osigura uživanje ili ostvarivanje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda ravnopravno s drugima“, a diskriminacija na temelju invaliditeta „obuhvaća sve oblike diskriminacije, uključujući i uskraćivanje razumnog prilagođavanja”. Europski sud je posebno naglasio da nije njegov zadatak definirati „razumno prilagođavanje“, koje treba primijeniti u obrazovnoj sferi kao odgovor na obrazovne potrebe osoba s invaliditetom, te da su nacionalne vlasti u mnogo boljoj poziciji od njega da to učine. Međutim, važno je da države obrate posebnu pozornost na svoje izbore u ovoj sferi s obzirom na njihov utjecaj na djecu s invaliditetom, čija se visoka razina ranjivosti ne može zanemariti.

Vlada je svoje podneske prvenstveno utemeljila na argumentu da, budući da su jedina dostupna sredstva bila namijenjena osobama koje pate od ALS-a, vlasti nisu imale lako dostupna financijska sredstva za podršku školi. Dalje je navela da je u svakom slučaju škola, o svom trošku, organizirala specijaliziranu pomoć koju će pružati određeni broj njezinih uposlenika. Ipak, nije dostavila nikakve informacije o specifičnim kompetencijama tih osoba ili o pruženoj podršci, niti detalje o vremenskim okvirima. Europski sud je dalje primijetio da je, prema dostavljenim informacijama, škola potrošila 476,56 eura na usluge koje je pružilo šest osoba tijekom jedne školske godine. Uzimajući u obzir objašnjenja Vlade, Europski sud je naveo da nema sumnje da podnositeljica predstavke nije mogla nastaviti pohađati osnovnu školu pod uvjetima jednakim onima koje uživaju učenici bez invaliditeta, te da je ta razlika u tretmanu bila posljedica njezinog invaliditeta. Također je primijetio da tijekom cijele dvije školske godine, osim privatne pomoći koju su plaćali njezini roditelji i niza intervencija školskih uposlenika, podnositeljica predstavke nije imala specijaliziranu pomoć na koju je imala pravo i koja bi joj omogućila pristup obrazovnim i socijalnim uslugama koje škola pruža ravnopravno s ostalim učenicima.

Europski sud je naveo da su upravni sudovi kojima se podnositeljica predstavke obratila odbili njezine tužbe, a da nisu pokušali utvrditi jesu li vlasti uspostavile pravičnu ravnotežu između njezinih obrazovnih potreba i smanjenih kapaciteta vlasti da zadovolje te potrebe, niti jesu li njezini navodi o diskriminaciji bili opravdani. Konkretno, nisu uspjeli utvrditi jesu li proračunska ograničenja na koja su se vlasti pozivale imala isti utjecaj na obrazovne usluge koje se pružaju i djeci s invaliditetom i djeci bez invaliditeta.

Europski sud je istaknuo da u ovom predmetu vlasti nisu nastojale utvrditi stvarne potrebe podnositeljice predstavke ili moguća rješenja kako bi joj se omogućilo pohađati osnovnu školu pod uvjetima što sličnijim onima koje uživaju druga djeca, bez nametanja nerazmjernog ili prekomjernog tereta vlastima. Dalje je naglasio da je diskriminacija koju je pretrpjela podnositeljica predstavke posebno ozbiljna jer se dogodila u okviru osnovnog školovanja, kada se postavljaju temelji koji pružaju osnovu za cjelokupno obrazovanje i socijalnu integraciju i prva iskustva zajedničkog života. Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, Sud je naveo da Vlada nije uspjela dokazati da su nacionalne vlasti reagirale s potrebnom marljivošću kako bi osigurale da podnositeljica predstavke može uživati svoje pravo na obrazovanje ravnopravno s ostalim učenicima, te je zaključio da je došlo do kršenja članka 14. Konvencije u svezi sa člankom 2. Protokola broj 1.