Odbijanje domaćih sudova da podnositeljicu predstavke izuzmu od zakonskog razdoblja čekanja od 300 dana prije sklapanja novog braka bez liječničkog uvjerenja kojim bi dokazala da nije trudna • Pitanje je li žena trudna usko je povezano s intimnošću privatnog života • Izravna diskriminacija na temelju spola • Povreda članka 8. i članka 14. Konvencije u svezi sa člankom 12. Konvencije • Nema povrede članka 6. Europske konvencije u odnosu na duljinu trajanja postupka pred Ustavnim sudom

Činjenice i navodi podnositeljice predstavke

Obiteljski sud Kadıköy donio je presudu kojom je razveden brak podnositeljice predstavke i njezinog supruga. Podnositeljica predstavke je tražila od Obiteljskog suda Anadolu (Obiteljski sud) da je izuzme od razdoblja čekanja propisanog člankom 132. Građanskog zakona kojim je ženama propisano razdoblje čekanja od 300 dana prije ponovnog vjenčanja s nekim drugim osim sa svojim bivšim suprugom, izuzev ako liječničkim pregledom ne dokažu da nisu trudne. Razdoblje čekanja počinje teći od dana kada sudska odluka o razvodu braka postane pravomoćna. Navela je da je sporni članak u suprotnosti sa čl. 8., 12. i 14. Konvencije te je zatražila da se predmet uputi Ustavnom sudu na odluku o ustavnosti te odredbe. Obiteljski sud je naložio podnositeljici predstavke da dostavi liječničko uvjerenje o tome je li trudna te da će u suprotnom njezin zahtjev biti odbačen zbog proceduralnih razloga. Obiteljski sud je odbacio kao neutemeljen navod podnositeljice predstavke o neustavnosti članka 132. Građanskog zakona. Podnositeljica predstavke je obavijestila Obiteljski sud da neće dostaviti liječničko uvjerenje. Obiteljski sud je donio presudu, koju je potvrdio Kasacijski sud, kojom je odbio zahtjev podnositeljice predstavke zbog proceduralnih razloga. Podnositeljica predstavke je podnijela individualnu predstavku Ustavnom sudu, koji je donio odluku kojom je predstavku proglasio nedopustivom.

Podnositeljica predstavke je pred Europskim sudom prigovorila da joj je nametanjem obveze proteka razdoblja od 300 dana od razvoda prethodnog braka ili obveze podvrgavanja liječničkom pregledu radi dokazivanja da nije trudna, a prije stupanja u novi brak, povrijeđeno pravo na privatni život zaštićeno člankom 8. Europske konvencije. Također je navela da je diskriminatorna priroda prethodno navedenih obveza dovela do povrede čl. 14. i 12. Konvencije.

Ocjena Europskog suda

Članak 8. Europske konvencije

U pogledu navoda podnositeljice predstavke u svezi sa člankom 8. Europske konvencije Europski sud je istaknuo da taj predmet spada u djelokrug članka 8. Europske konvencije budući da se odnosi na najintimniji aspekt privatnog života podnositeljice predstavke kao žene, te da predstavlja miješanje u njezino pravo na poštovanje privatnog života, koje je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije.

Europski sud je naveo da je Obiteljski sud u obrazloženju presude u biti utvrdio da je liječničko uvjerenje kojim se dokazuje da žena nije trudna, a koje je potrebno za izuzimanje od razdoblja čekanja, od posebnog značaja za zaštitu interesa mogućeg nerođenog djeteta i drugih relevantnih članova društva prilikom točnog utvrđivanja biološkog podrijetla tog djeteta. U svezi s tim, Europski sud je istaknuo da je u tom slučaju potrebno razlikovati biološko očinstvo od pravne pretpostavke očinstva. Dalje je naglasio da, iako se u većini pravnih sustava pretpostavlja da je pravni otac djeteta rođenog u braku muž, biološki otac djeteta ipak može, bez obzira na to je li dijete rođeno u braku ili izvan njega, u bilo kojem trenutku priznati ili tvrditi da je otac tog djeteta, uz predočenje dokaza, posebno DNK testa. Također, prema članku 285. Građanskog zakona, u slučaju da je nedavno razvedena žena trudna i rodi dijete tijekom razdoblja čekanja prije ponovnog braka, takva situacija ne može dovesti ni do čega više od pretpostavke očinstva u odnosu na bivšeg muža i ne utječe nužno na utvrđivanje biološkog oca. U tom smislu, Europski sud je naglasio da se cilj sprečavanja „zabune u pogledu krvnih linija“ čini zastarjelim u modernom društvu. Posebno je naglasio da razdoblje čekanja počinje tek od dana kada odluka o razvodu braka postane konačna, a u većini slučajeva supružnici više ne žive zajedno od početka postupka razvoda braka, koji ponekad može trajati godinama. Dalje je Europski sud istaknuo da uvjetovanje mogućnosti razvedene žene da se ponovno uda bez poštovanja razdoblja čekanja dostavom spornog liječničkog uvjerenja predstavlja kršenje intimnosti i stavljanje intimnog privatnog života pod nadzor vlasti. Europski sud je naveo da se ne može smatrati da je podvrgavanje podnositeljice predstavke razdoblju čekanja od 300 dana prije ponovnog sklapanja braka nakon razvoda i zahtijevanje od nje da dostavi liječničko uvjerenje služilo bilo kakvoj hitnoj društvenoj potrebi, da je bilo proporcionalno legitimnim ciljevima koji su se željeli postići, niti da je bilo opravdano dovoljnim i relevantnim osnovama. Shodno tome, Europski sud je zaključio da miješanje u pravo podnositeljice predstavke na poštovanje njezinog privatnog života nije bilo neophodno u demokratskom društvu te je stoga došlo do kršenja članka 8. Konvencije.

Članci 14. i 12. Europske konvencije

U odnosu na navode podnositeljice predstavke da zahtjev koji se nameće razvedenim ženama da poštuju razdoblje čekanja od 300 dana prije ponovnog sklapanja braka, osim ako ne dokažu da nisu trudne, predstavlja kršenje čl. 14. i 12. Europske konvencije, Europski sud je naveo da, iako podnositeljica predstavke nije predočila nikakve suštinske dokaze da je imala planove za ponovni brak, zahtjev koji joj je nametnut spada u opseg njezinog prava na brak.

Europski sud je naglasio da u skladu sa spornim člankom samo žene podliježu razdoblju čekanja, za razliku od muškaraca koji se mogu slobodno ponovno vjenčati bez ikakvog sličnog uvjeta, te da takva razlika u postupanju, ako nije opravdana, predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola. Praksa nametanja razdoblja čekanja razvedenim ženama na temelju toga što bi mogle biti trudne i zahtijevanja od njih, ako žele da se ono ukine, da dokažu da nisu trudne predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola.

Europski sud je istaknuo da seksistički stereotipi na koje se Obiteljski sud oslonio prilikom odbacivanja tužbe podnositeljice predstavke, u ovom slučaju poput ideje da žene imaju dužnost prema društvu zbog svoje potencijalne uloge majke i svoje sposobnosti da rađaju, predstavljaju ozbiljnu prepreku postizanju stvarne, suštinske ravnopravnosti spolova, koja je jedan od glavnih ciljeva država članica Vijeća Europe. Osim toga, Europski sud je naveo da su takva razmatranja domaćih vlasti u suprotnosti i s relevantnim međunarodnim standardima u svezi s pitanjima ravnopravnosti spolova. Europski sud je zaključio da nejednak tretman kojem je podnositeljica predstavke bila podvrgnuta na temelju svog spola nije bio ni objektivno opravdan ni neophodan te je stoga došlo do kršenja članka 14. u svezi sa člankom 12. Konvencije.

Članak 6. Europske konvencije (duljina trajanja postupka)

U svezi s navodima podnositeljice predstavke u odnosu na duljinu trajanja postupka pred Ustavnim sudom, Europski sud je naveo da je Vlada tvrdila da kašnjenje Ustavnog suda u rješavanju individualnog zahtjeva podnositeljice predstavke nije stvorilo nepovoljan položaj za nju s obzirom na to da je razdoblje čekanja od 300 dana već isteklo do trenutka kada je podnijela taj zahtjev. Dalje su objasnili da se nakon pokušaja puča 15. srpnja 2016. godine i kao rezultat nasilnih incidenata koji su se dogodili u južnim i jugoistočnim regijama Turske u istom razdoblju opseg posla Ustavnog suda znatno i nepredvidivo povećao, te da je prioritet dan značajnom broju pojedinačnih zahtjeva koji se odnose na pravo na život, navode o zlostavljanju i pravo na slobodu. Tvrdili su da se u danim okolnostima vrijeme oko četiri godine koje je Ustavnom sudu bilo potrebno za rješavanje individualnog zahtjeva podnositeljice predstavke treba smatrati ispunjavanjem zahtjeva razumnog roka.

Europski sud je naveo da je u vrijeme kada se podnositeljica predstavke obratila Ustavnom sudu razdoblje čekanja od 300 dana već isteklo i da presuda koja je uslijedila ne bi imala utjecaja na njezin privatni život u toj fazi. Europski sud je također naglasio da je uzeo u obzir i iznimno veliko opterećenje poslom s kojim se Ustavni sud suočio nakon proglašenja izvanrednog stanja u zemlji, te da je veliki broj pojedinačnih zahtjeva podnesenih u kontekstu tog izvanrednog stanja mogao, po samoj svojoj prirodi, opravdati određeni prioritet, pa čak i hitnost, u usporedbi s pojedinačnim zahtjevom podnositeljice predstavke.

Europski sud je zaključio da se postupak pred Ustavnim sudom, iako je svakako bio neuobičajeno dugotrajan (četiri godine, dva mjeseca i dvanaest dana), ne može smatrati nerazumno dugim te da nije došlo do kršenja članka 6. stavak 1. Konvencije zbog duljine postupka pred Ustavnim sudom.