Neuspjeh policije u sprječavanju nasilja utemeljenog na spolu koje je kulminiralo ubojstvom • Pasivan i popustljiv stav organa za provođenje zakona, koji pogoduje širenju nasilja nad ženama • Povreda članka 2. Konvencije u svezi sa člankom 14. Konvencije

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Podnositelji predstavke su majka i sin ubijene C., koju je ubio njezin partner D. (otac podnositelja predstavke). Tijekom 2011. godine sedamnaestogodišnju C. oteo je dvadesetdvogodišnji policajac D. radi braka. Par nikada nije registrirao brak. Zajednički život je bio obilježen sporovima potaknutim ljubomorom D., te se C., iscrpljena fizičkim i psihičkim uznemiravanjem, vratila u kuću svojih roditelja. U to vrijeme je bila trudna dva mjeseca. C. i njezinu obitelj je verbalno i fizički zlostavljao D. Prijetio je da će ubiti C. i njezine roditelje pozivajući se na svoj službeni status policajca i jake veze u policiji. Članovi obitelji su se bojali prijaviti većinu incidenata policiji, ali su ipak uspjeli prijaviti neke od najnasilnijih.

D. je 31. kolovoza 2013. godine, nakon svađe oko plaćanja alimentacije, pretukao C. u kući njezinih roditelja. Pozvana je policija. Policajci, koji su bili poznanici D., uzimali su izjave od C. u njegovom prisustvu. Bez ispitivanja navodnog zlostavljača, policajci su sastavili izvješće navodeći da se radi o „manjoj obiteljskoj svađi u svezi s plaćanjem alimentacije“. C. je u početku odbila potpisati izvješće, ali ju je D. prisilio, prijeteći da će ju ubiti, što su policajci čuli.

Istog dana C. je podnijela kaznenu prijavu lokalnom javnom tužiteljstvu protiv D. i trojice policajaca. Nakon kaznene prijave D. je dao pismenu izjavu tužiteljstvu da više nikada neće verbalno ili fizički zlostavljati ni C. ni članove njezine obitelji. Tužiteljstvo je odlučilo da ne pokrene kaznenu istragu. C. se žalila Generalnom inspektoratu Ministarstva unutarnjih poslova („Inspektorat“), Odjeljenju zaduženom za provođenje stegovnih istraga protiv policajaca. Inspektorat je pozvao C. na razgovor u svezi s njezinom pritužbom. Nakon što je C. završila razgovor, D. ju je pratio, te je tijekom svađe D. izvukao službeni pištolj i ispalio pet hitaca iz neposredne blizine u C., od čega je preminula na mjestu.

Gradski sud u Kutaisiju proglasio je D. krivim za ubojstvo s predumišljajem i osudio ga na jedanaest godina zatvora. Osuda se nije odnosila na moguću ulogu diskriminacije na temelju spola u počinjenju zločina.

Podnositelji predstavke su podnijeli tužbu Glavnom javnom tužiteljstvu tražeći pokretanje kaznene istrage o propustu nadležnih policijskih službenika i javnih tužitelja da zaštite život C. i da pravilno razmotre ponovljene prijave o nasilju u obitelji. Tvrdili su da je na nemarno ponašanje državnih službenika mogla utjecati diskriminacija na temelju spola. Tužiteljstvo je pokrenulo kazneni postupak i ispitalo određeni broj svjedoka događaja od 31. kolovoza 2013. godine.

Podnositeljica predstavke se više puta raspitivala kod Glavnog javnog tužiteljstva o napretku istrage. Dobila je odgovor da je pokrenuta kaznena istraga zbog navodnog nemara policajaca, ali da ni protiv koga nije podignuta optužnica i da u tom trenutku nije bilo potrebno da joj se dodijeli status žrtve. Nije dobila odgovor na svoju tužbu protiv javnih tužitelja.

Podnositelji predstavke su tužili Ministarstvo unutarnjih poslova i Glavno javno tužiteljstvo zbog propusta da zaštite život C. tražeći naknadu nematerijalne štete u iznosu od 34.000 eura. Gradski sud u Tbilisiju djelomično je usvojio tužbu dosudivši naknadu nematerijalne štete u iznosu od približno 7.000 eura. Sud je utvrdio da postoji uzročno-posljedična veza između neaktivnosti nadležnih policijskih službenika i javnih tužitelja i ubojstva C. U tom smislu, naglasio je da su javne vlasti bile obvezne brzo i efikasno reagirati na navode o diskriminaciji.

Pozivajući se na čl. 2. i 14. Europske konvencije, podnositelji predstavke su se pred Europskim sudom posebno žalili na propust vlasti da zaštite C. od obiteljskog nasilja i provedu učinkovitu istragu.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je sa zabrinutošću primijetio da nadležni istražni organ nije ni pokušao utvrditi odgovornost policijskih službenika za njihov propust da pravilno reagiraju na višestruke incidente nasilja utemeljenog na spolu koji su se dogodili prije ubojstva C., niti je smatrao potrebnim podnositeljima predstavke dodijeliti status žrtve. Nije čak ni pokrenuta stegovna istraga o navodnoj neaktivnosti policije. Što se tiče dijela pritužbe podnositelja predstavke koji dovodi u pitanje neaktivnost javnih tužitelja, Europski sud je naveo da je postojala hitna potreba za provođenjem istrage o odgovoru organa za provođenje zakona i njihovoj neaktivnosti, koja je mogla biti motivirana diskriminacijom na temelju spola. Europski sud je naveo da suđenje i osuda D. nisu uključivali nikakvo ispitivanje moguće uloge diskriminacije na temelju spola u počinjenju kaznenog djela.

Europski sud je naglasio da iako je nesumnjivo pozitivno što su domaći sudovi priznali propust organa za provođenje zakona da poduzmu mjere usmjerene na okončanje diskriminacije na temelju spola i zaštitu života C., ipak nisu proširili svoje ispitivanje na pitanje je li zvanična tolerancija prema incidentima nasilja u obitelji mogla biti uvjetovana istom rodnom predrasudom. Europski sud je istaknuo da se sudovi nisu bavili ni pitanjem je li bilo naznaka o prešutnom pristanku ili prešutnom sudjelovanju službenika za provođenje zakona u zlostavljanjima motiviranim spolom koja je počinio njihov kolega D. Europski sud je zaključio da su, u posebnim okolnostima ovog predmeta i uzimajući u obzir prirodu i visinu novčane naknade, podnositelji predstavke zadržali svoj status žrtve u smislu članka 34. Konvencije i da je došlo do kršenja procesnog dijela članka 2. u svezi sa člankom 14. Konvencije.

Europski sud je također istaknuo da je očigledno postojala trajna situacija nasilja u obitelji, što znači da nije moglo biti sumnje da je postojala neposredna opasnost za žrtvu, te da je policija znala ili je svakako trebala znati za prirodu te situacije. U svezi s tim, ponovio je da nedostaci u prikupljanju dokaza kao odgovor na prijavljeni incident nasilja u obitelji mogu rezultirati podcjenjivanjem razine stvarno počinjenog nasilja, mogu imati štetne posljedice na izglede za pokretanje kaznene istrage, pa čak i obeshrabriti žrtve nasilja u obitelji, koje su često već pod pritiskom društva, da u budućnosti prijave nasilnog člana obitelji vlastima. Europski sud je primijetio da, iako je domaći zakonodavni okvir predviđao različite privremene restriktivne mjere u odnosu na navodne zlostavljače, nadležne domaće vlasti ih nisu primijenile, niti je policija ikada obavijestila žrtvu o procesnim pravima i o različitim zakonskim i administrativnim mjerama zaštite koje su joj dostupne.

Europski sud je naglasio da je dodatno zabrinjavajuća neaktivnost domaćih organa za provođenje zakona kada se znalo da je zlostavljač i sam bio policajac. Europski sud je istaknuo da, iako su organi za provođenje zakona bili savršeno svjesni da D. koristi različite pogodnosti svog službenog položaja kako bi zlostavljao C., policija ne samo da nije okončala tu demonstraciju krajnje nekažnjivosti i arbitrarnosti već je, naprotiv, dozvolila D. da sudjeluje u ispitivanju svoje žrtve i ubrzo nakon toga unaprijedila zlostavljača u viši policijski čin.

Europski sud je zaključio da je tužena država prekršila svoje pozitivne obveze prema članku 2. Europske konvencije u svezi sa člankom 14.