Oslanjanje domaćih sudova na izjave dobivene u odsutnosti odvjetnika kako bi podnositelja predstavke osudili za pokušaj rušenja ustavnog poretka i izrekli kaznu doživotnog zatvora • Propust domaćih sudova da procijene utjecaj koji je odsutnost odvjetnika mogla imati na prava obrane ili ukupnu pravičnost postupka • Propust da se osporene izjave isključe kako to zahtijeva domaće pravo • Kršenje članka 6. st. 1. i 3. točka (c) Europske konvencije

Činjenice predmeta i navodi podnositelja predstavke

Prvostupanjskom presudom podnositelj predstavke je osuđen, između ostalih kaznenih djela, za članstvo u naoružanoj terorističkoj organizaciji, prema članku 168. stavak 2. ranijeg Kaznenog zakona, na kaznu zatvora od 12 godina i šest mjeseci. Ta osuda utemeljena je, između ostalih dokaza, na predmetima pronađenim kod apelanta i izjavama koje je dao policiji i javnom tužitelju u odsustvu odvjetnika. Kasacijski sud je poništio presudu smatrajući da je podnositelj predstavke počinio djelo iznude protiv M. N., što treba smatrati „teškim djelom“ počinjenim u ime terorističke organizacije. Utvrdio je da to djelo ispunjava materijalni element kaznenog djela iz članka 146. ranijeg Kaznenog zakona i zaključio da djela koja se pripisuju podnositelju predstavke, promatrana u cjelini, treba smatrati onima koja dovode do težeg kaznenog djela, a to je pokušaj rušenja ustavnog poretka. Nakon toga, prvostupanjski sud je, slijedeći uputu Kasacijskog suda, osudio podnositelja predstavke prema članku 146. i izrekao mu kaznu doživotnog zatvora, ponovno se oslanjajući, između ostalih dokaza, na izjave koje je dao policiji i javnom tužitelju u odsustvu odvjetnika. Ustavni sud je donio presudu u kojoj je, između ostalog, utvrdio da nije bilo povrede prava podnositelja predstavke na pravično suđenje u svezi s njegovim pravom na pravnu pomoć. Iz obrazloženja presude Ustavnog suda proizlazi da je vijeće Ustavnog suda utvrdilo da je pravo podnositelja predstavke na pravnu pomoć bilo ograničeno u skladu s relevantnim zakonodavstvom koje je bilo na snazi u vrijeme predmetnog slučaja.

Podnositelj predstavke se žali da su domaći sudovi korištenjem izjava koje je dao u policiji u odsustvu odvjetnika prekršili njegovo pravo na pravično suđenje, garantirano člankom 6. st. 1. i 3. točka (c) Europske konvencije.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je ukazao na ranije utvrđenu praksu te je analizu konkretnog predmeta izvršio bazirajući se na sljedećim pitanjima: (a) je li postojalo ograničenje prava na pristup odvjetniku; (b) jesu li postojali uvjerljivi razlozi za ograničenje; (c) pravičnost postupka u cjelini.

(a) Podnositelju predstavke je uskraćen pristup odvjetniku od 13. ožujka do 20. ožujka 1998. godine kao rezultat zakonske zabrane propisane člankom 31. Zakona broj 3842. Kao rezultat toga, podnositelj predstavke bio je bez pravne pomoći kada je davao izjave policiji i javnom tužitelju. U svezi s tim, Europski sud je ukazao na već utvrđenu praksu u slučajevima protiv Turske u sličnoj situaciji gdje je utvrdio povredu članka 6. st. 1. i 3. točka (c) Europske konvencije.

(b) Kako Vlada nije tvrdila da su postojali uvjerljivi razlozi koji opravdavaju ograničenje prava podnositelja predstavke na pristup odvjetniku, Europski sud je shodno tome smatrao da takvi razlozi nisu postojali u konkretnom slučaju.

(c) U odsustvu bilo kakvih uvjerljivih razloga za ograničavanje prava podnositelja predstavke na pristup odvjetniku dok je bio u policijskom pritvoru Europski sud je naveo da mora primijeniti vrlo strogu kontrolu procjene pravičnosti, posebno s obzirom na to da su postojala zakonska ograničenja opće i obvezne prirode.

Vlada je tvrdila da ukupna pravičnost suđenja nije bespovratno narušena ograničenjem prava podnositelja predstavke na pristup odvjetniku tijekom faze prije suđenja. U svezi s tim, Europski sud prvo primjećuje da ni sud prvog stupnja ni Kasacijski sud nisu izvršili nikakvu procjenu utjecaja koji je proceduralni nedostatak (odsustvo odvjetnika) mogao imati na prava obrane ili na ukupnu pravičnost postupka. Sud dalje primjećuje da članak 148. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku Turske (članak 247. prethodnog Zakona o kaznenom postupku) izričito predviđa da izjava uzeta u odsustvu odvjetnika ne može biti osnova za osudu, osim ako osumnjičeni ili optuženi ne potvrdi tu izjavu pred sucem ili sudom. Suprotno tvrdnji Vlade, Ustavni sud prilikom ocjenjivanja žalbe podnositelja predstavke nije primijenio načela utvrđena u sudskoj praksi Europskog suda, posebno u predmetima Salduz, Ibrahim i drugi i Beuze, a sve te presude su donesene prije donošenja odluke u slučaju podnositelja predstavke. Umjesto da se pridržava standarda utvrđenih u tim predmetima, Ustavni sud je zaključio da izjava podnositelja predstavke dana u odsustvu odvjetnika ne predstavlja jedinu niti odlučujuću osnovu za njegovu osudu.

Europski sud je ukazao da ključni element kaznenog djela za koje je podnositelj predstavke na kraju osuđen (pokušaj rušenja ustavnog poretka) ovisi o djelu iznude za koje je utvrđeno da ga je počinio tražeći novac od određenih vlasnika poduzeća u ime komunističke partije. Na temelju toga, dokazi pronađeni u posjedu podnositelja predstavke prilikom njegovog uhićenja ne mogu ispraviti proceduralni nedostatak utvrđen u tom slučaju s ciljem osiguranja ukupne pravičnosti kaznenog postupka.

Shodno tome, Europski sud je zaključio da je izjava dobivena od podnositelja predstavke u odsustvu odvjetnika imala značajnu dokaznu vrijednost jer je vlastima pružila objašnjenje o tome što se dogodilo. Također, čini se da je uokvirila proces prikupljanja dokaza u kaznenom postupku protiv podnositelja predstavke. Kao rezultat toga, ni identifikacija podnositelja predstavke od nekih vlasnika poduzeća tijekom suđenja, niti odsustvo bilo kakvog znaka zlostavljanja podnositelja zahtjeva tijekom njegovog boravka u policijskom pritvoru nisu mogli biti dovoljni da osiguraju ukupnu pravičnost postupka. Europski sud je zaključio da je ukupna pravičnost kaznenog postupka protiv podnositelja predstavke bespovratno narušena zakonskim ograničenjem njegovog prava na pristup odvjetniku i naknadnim korištenjem njegovih izjava u odsustvu odvjetnika. Utvrđeno je da je došlo do kršenja članka 6. st. 1. i 3. točka (c) Europske konvencije.