Pristup sudu • Primjena proceduralnih pravila na posebno strog način, što predstavlja „pretjerani formalizam“ • Povreda članka 6. Europske konvencije

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Podnositelj predstavke je vjerska organizacija Crkva kršćana evangeličke vjere „Riječ života“. Drugi podnositelj predstavke je Artur Simonyan, viši pastor i vođa organizacije podnositelja predstavke. 

Vlasti su 2011. godine pokrenule istragu protiv K. A. zbog sumnje da je širio pornografski materijal i kršio pravila o privatnosti. Prema optužbama, K. A. je na internetu objavio fotografije na kojima ima seksualni odnos s poznatom glumicom A. S. Incident je izazvao javno negodovanje i doveo do debate o, s jedne strane, poštovanju privatnog života pojedinca, a s druge strane, odgovornosti za širenje pornografskog materijala. Događaji su rezultirali brojnim objavama u online medijima i tjednim novinama „Iravunk Hetaqnnutyun“ i „Argumenti Nedeli v Armenii“.

U jednom od članaka se tvrdilo da je A. S. članica najveće armenske sekte „Riječ života“, među čijim članovima su bile brojne ličnosti iz svijeta šoubiznisa. U članku je priča opisana kao eksplozivna kombinacija „sekte i optužbi za incest i pedofiliju“, a A. S. je nazvana sektašicom. Također je navedeno da je „Riječ života“ sektaški savez i da je u armenskom društvu taj savez poznat po tome što vrši utjecaj na određene krugove koji uključuju televizijske kompanije i javne službenike.

Podnositelji predstavke podnijeli su Okružnom sudu tužbu zbog klevete i uvrede protiv “Iravunk Media Ltd”, izdavača novina “Iravunk Hetaqnnutyun” i “Argumenti Nedeli v Armenii”. Podnositelji predstavke su tražili da tuženik objavi ispriku i povuče izjave koje sugeriraju postojanje veze između njih i A. S. Okružni sud je 31. srpnja 2012. godine odbio tužbe podnositelja predstavke. 

Odlučujući o žalbi podnositelja predstavke, Apelacijski sud je 8. studenog 2012. godine odbio žalbu protiv presude Okružnog suda i potvrdio presudu. 

Podnositelji predstavke su 3. prosinca 2012. godine izjavili reviziju Kasacijskom sudu. Na naslovnoj stranici žalbe naveli su „Apelacijski sud“ kao sud koji je donio sudsku odluku protiv koje su se žalili i „8. studenog 2012.“ kao datum te odluke. Također je bilo naznačeno da su kopije žalbe poslane Apelacijskom sudu i tuženoj strani. Žalba je sadržavala opsežne argumente protiv odluke Apelacijskog suda. Uz žalbu je priložena kopija te odluke, kao i poštanske potvrde koje pokazuju da je kopija žalbe poslana Apelacijskom sudu i tuženoj strani. U posljednjem paragrafu žalbe naznačeno je da podnositelji predstavke traže od Kasacijskog suda da poništi presudu Okružnog suda od 31. srpnja 2012. godine. 

Kasacijski sud je 16. siječnja 2013. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu pozivajući se na članak 222. stavak 1. Zakona o građanskom postupku (ZGP) jer je žalba podnesena protiv presude Okružnog suda od 31. srpnja 2012. godine koja nije bila predmet žalbe u kasacijskom postupku. 

Podnositelji predstavke su 15. veljače 2013. godine ponovno podnijeli svoju žalbu od 3. prosinca 2012. godine izmijenivši posljednji paragraf tako da se odnosi na odluku od 8. studenog 2012. godine. Uz žalbu su priložili zahtjev da se rok za podnošenje žalbe ponovno pokrene. Objasnili su da je pozivanje na presudu od 31. srpnja 2012. godine u posljednjem paragrafu njihove prve žalbe na reviziju bila tipografska greška. U prilog svom objašnjenju podnositelji predstavke su naveli da se prva stranica njihove prvobitne žalbe na reviziju i argumenti u njoj pozivaju na odluku od 8. studenog 2012. godine. 

Kasacijski sud je 6. ožujka 2013. godine izmijenjenu žalbu na reviziju odbacio kao nepravodobnu i odbacio kao neutemeljen zahtjev podnositelja predstavke za ponovno pokretanje roka za takvu žalbu.

Podnositelji predstavke su se žalili da je revizijom Kasacijskog suda prekršeno njihovo pravo na pristup sudu zaštićeno člankom 6. stavak 1. Konvencije.

Odluka Europskog suda

Europski sud je naveo da Kasacijski sud nije meritorno ispitao žalbu podnositelja predstavke zbog nepoštovanja procesnog pravila utvrđenog člankom 222. stavak 1. ZGP-a, kojim je propisano da je Kasacijski sud nadležan za preispitivanje presuda i odluka koje je donio Apelacijski sud. Utvrđujući da je žalba podnositelja predstavke podnesena protiv presude Okružnog suda, a ne protiv presude Apelacijskog suda, Kasacijski sud je proglasio žalbu nedopuštenom bez ispitivanja merituma.

Europski sud je ponovio da su pravila koja reguliraju formalne korake koje treba poduzeti prilikom podnošenja žalbe usmjerena na osiguranje pravilne provedbe pravde, kao i da stranke u sporu trebaju očekivati da će se primjenjivati postojeća pravila. Međutim, sporna pravila, ili njihova primjena, ne bi trebala spriječiti osobe koje podliježu zakonu da koriste dostupan pravni lijek. U tom kontekstu Europski sud je ukazao na opasnost od „pretjeranog formalizma“, koji može biti u suprotnosti sa zahtjevom osiguranja praktičnog i efikasnog prava na pristup sudu prema članku 6. stavak 1. Konvencije. 

Europski sud je naglasio da podnositelji predstavke nisu izravno osporili presudu Okružnog suda pred Kasacijskim sudom, već su se prvo žalili Apelacijskom sudu, te da su tek nakon toga podnijeli reviziju Kasacijskom sudu, kako je to propisano domaćim pravom. Također je istaknuo da je iz cijele žalbe podnositelja predstavke bilo očigledno da se ona zapravo podnosi protiv odluke Apelacijskog suda. Konkretno, Europski sud je naglasio da su na naslovnoj stranici podnositelji predstavke naveli „Apelacijski sud“ kao naziv suda koji je donio relevantnu odluku te naveli datum te odluke, da su priložili kopiju odluke Apelacijskog suda, kao i dokaz da je kopija žalbe poslana Apelacijskom sudu. Europski sud je istaknuo da iako su se neki od argumenata sadržanih u žalbi podnositelja predstavke zaista odnosili na presudu Okružnog suda, to nije iznenađujuće s obzirom na to da je odluka Apelacijskog suda, koju su podnositelji predstavke osporili, potvrdila tu presudu, a to nije trebalo tumačiti kao konačan pokazatelj da se žalba podnosi protiv te presude. Na temelju svega navedenog, Europski sud je istaknuo da je Kasacijskom sudu moralo biti jasno da je formulacija zaključnog dijela žalbe podnositelja predstavke rezultat tipografske greške ili sličnog propusta. Međutim, unatoč mogućnosti prema članku 233. stavak 3. ZGP-a da podnositeljima predstavke pruži priliku da isprave tu grešku, Kasacijski sud je bez ikakvog obrazloženja proglasio žalbu nedopuštenom. Europski sud je zaključio da je Kasacijski sud pokazao „pretjerani formalizam“ primjenjujući zahtjeve iz članka 222. stavak 1. i članka 233. stavak 1. ZGP-a na posebno strog način i time nerazmjerno i neopravdano ograničio pravo podnositelja predstavke na pristup sudu, čime je došlo do kršenja članka 6. stavak 1. Konvencije.