Prekršajni postupak • Kažnjavanje za izazivanje prometne nesreće • Prigovor četvrtog stupnja • Nema povrede članka 6. Europske konvencije
Činjenice i navodi podnositelja predstavke
Dana 16. siječnja 2018. godine došlo je do prometne nesreće između kamiona kojim je upravljao podnositelj predstavke i putničkog vozila kojim je upravljao M. Policijski službenik N. izvršio je očevid, fotografirao mjesto nesreće, saslušao vozače i sačinio zapisnik te skicu rekonstrukcije nesreće. Utvrđeno je da je M. bio u teškom alkoholiziranom stanju te da mu je ranije bila oduzeta vozačka dozvola.
Protiv M. su vođeni prekršajni postupci zbog vožnje pod utjecajem alkohola i bez vozačke dozvole. Međutim, nije bio optužen za izazivanje ili doprinos nastanku same prometne nesreće. U ubrzanom postupku proglašen je krivim za navedene prekršaje, a odluka je postala pravomoćna.
Policija je 15. veljače 2018. godine pokrenula prekršajni postupak protiv podnositelja predstavke, pravne osobe koja je bila vlasnik vozila kojim je upravljao M. i njezinog predstavnika. Prema policijskom izvješću, podnositelj predstavke je, zaobilazeći parkirano vozilo s desne strane, prešao preko središnje linije u suprotnu traku i sudario se s vozilom koje je dolazilo iz suprotnog smjera.
Prekršajni sud u Valjevu je 10. lipnja 2019. godine proglasio podnositelja predstavke krivim za izazivanje nesreće. Podnositelj predstavke je izjavio žalbu tvrdeći da činjenice nisu pravilno utvrđene, da njegov dokazni prijedlog nije prihvaćen i da je M. saslušan bez prisustva njegovog odvjetnika. Apelacijski sud je ukinuo presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje zbog procesnih propusta.
U ponovljenom postupku 28. listopada 2019. godine prekršajni sud je ponovo proglasio podnositelja predstavke krivim. Podnositelj predstavke je tvrdio da je zapravo M. prešao u njegovu traku te da zbog parkiranog kamiona nije mogao izbjeći sudar. Također je naveo da središnja linija nije bila vidljiva. Kao dokaz ponudio je privatno naručeni stručni nalaz vještaka V., koji je zaključio da je M. odgovoran za nesreću. Sud nije prihvatio te tvrdnje. Oslonio se na policijsku dokumentaciju, fotografije, skicu nesreće, izjave svjedoka i položaj kamiona nakon kočenja. Zaključio je da je podnositelj predstavke vozio suprotnom trakom i da nema dokaza da je M. prešao preko središnje linije. Sud je odbio prihvatiti privatno pribavljeni nalaz vještaka i nije smatrao potrebnim odrediti novo sudsko vještačenje, ocijenivši da postojeći dokazi dovoljno jasno pokazuju uzrok nesreće.
Apelacijski sud je 10. prosinca 2019. godine potvrdio tu odluku. Konačno, 15. ožujka 2022. godine Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu podnositelja predstavke zaključivši da nema povrede prava na pravično suđenje niti prava na obranu, te da nije njegova uloga preispitivati činjenične zaključke redovnih sudova.
Podnositelj predstavke se pred Europskim sudom žalio da je prekršajni postupak protiv njega bio nepravičan. Osvrnuo se na odbijanje sudova da prihvate nalaz vještaka kojeg je angažirao, da redovni sud nije pristao naložiti forenzičko vještačenje u svezi s nesrećom, te da Apelacijski sud i Ustavni sud nisu dali razloge kojima opravdavaju svoje odluke o odbacivanju njegovih tužbi.
Odluka Europskog suda
Europski sud se nije mogao složiti s mišljenjem podnositelja predstavke da je postupak u njegovom slučaju bio nespojiv sa zahtjevima utvrđenim u članku 6. Europske konvencije. Europski sud nije našao nikakve naznake da su prekršena prava podnositelja predstavke na obranu. Također je istaknuo da mu je pružena dovoljna prilika da iznese svoj predmet i, posebno, da ospori kredibilitet svjedoka, kao i točnost dokumenata koje je pripremila policija. Činjenica da nije uspio uvjeriti sudove, sama po sebi, nije dovoljna da se pokrene pitanje prema članku 6. Europske konvencije.
Glede navoda podnositelja predstavke da su domaći sudovi odbili prihvatiti kao dokaz nalaz vještaka (kojeg je podnositelj predstavke privatno angažirao), Europski sud je naveo da je diskrecijsko pravo sudova da se u svojim nalazima oslone, između ostalog, na dokaze koje je prikupila policija i da nalaz vještaka koji je dostavio podnositelj predstavke smatraju suvišnim u svrhu utvrđivanja činjenica predmeta.
Uzimajući u obzir objašnjenje koje je dao prekršajni sud o tome zašto je odbio zahtjev podnositelja predstavke, Europski sud je naglasio da su podnositelj predstavke i njegov odvjetnik nesumnjivo mogli koristiti nalaze vještaka kako bi pribavili potrebne informacije i pripremili svoju obranu. Nisu bili spriječeni osloniti se na te informacije kako bi izrazili bilo kakve moguće sumnje koje je podnositelj predstavke mogao imati u svezi s dokazima koje je prikupila policija. Također, Europski sud je naglasio da je podnositelj predstavke imao priliku podnijeti pisanu izjavu u kojoj će objasniti svoje stajalište, ali da je odlučio da je ne iskoristi.
Uzimajući u obzir gore navedena razmatranja i minorni karakter predmetnog prekršaja, Europski sud je smatrao da podnositelj predstavke nije potkrijepio svoje navode da je prekršajni postupak protiv njega bio nepravičan. Europski sud je zaključio da odbijanje sudova da prihvate nalaz vještaka kojeg je angažirao podnositelj predstavke nije dovelo podnositelja predstavke u nepovoljniji položaj u odnosu na tužiteljstvo, te stoga nije predstavljalo povredu načela jednakosti strana u postupku. Odluke koje su donijele domaće sudske vlasti ne mogu se smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Prema mišljenju Europskog suda, priroda žalbi podnositelja predstavke svodi se na neslaganje s odlukama domaćih sudova, te su usmjerene na ocjenu dokaza i predstavljaju prigovore četvrtog stupnja. Europski sud je zaključio da nije došlo do kršenja članka 6. Europske konvencije.
