Privremeno oduzimanje imovine podnositeljice predstavke, koja je zajedničko vlasništvo nje i njezinog supruga, naloženo u kontekstu kaznenog postupka protiv njezinog supruga radi naknade štete uzrokovane kaznenim djelima povezanim s korupcijom koja su predmet istrage • Postignuta je pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa • Nema povrede članka 1. Protokola broj 1
Činjenice i navodi podnositeljice predstavke
U okviru kaznene istrage 2015. godine koju je pokrenula Nacionalna direkcija za borbu protiv korupcije suprug podnositeljice predstavke optužen je za više kaznenih djela, uključujući i pranje novca, koja je počinio u svojstvu odvjetnika. Tužitelj je naredio oduzimanje određene imovine koja je u zajedničkom vlasništvu podnositeljice predstavke i njezinog supruga. Nalog za zapljenu izdan je u odnosu na cjelokupne nekretnine, a u zemljišnu knjigu upisana je zabilježba o hipoteci. Predmetna imovina je u međuvremenu ostala u posjedu podnositeljice predstavke i njezinog supruga, ali se nije smjela prodavati.
Podnositeljica predstavke i njezin suprug su izjavili žalbu protiv te naredbe, tvrdeći da je oduzimanje njihove zajedničke imovine bilo nezakonito jer se u danim okolnostima može oduzeti samo imovina osumnjičenog, te da je oduzimanje trebalo naložiti samo u odnosu na udio od 1/2 koji je pripadao suprugu podnositeljice predstavke na svakom od tih dobara. Apelacijski sud u Brašovu je 23. veljače 2016. godine donio konačnu odluku kojom je utvrdio da je nalog za oduzimanje imovine bio zakonit i opravdan u odnosu na svu predmetnu imovinu. Mjera privremenog oduzimanja je ukinuta 2020. godine, a 2021. godine suprug podnositeljice predstavke je pravomoćno oslobođen. Građanski postupak koji je pokrenula podnositeljica predstavke je odbačen kao nedopušten.
Posebno se pozivajući na članak 1. Protokola broj 1 (zaštita imovine), podnositeljica predstavke se žali, između ostalog, da je oduzimanje njezine imovine bilo nerazmjerno i da joj je nametnulo prekomjeran teret zbog trajanja navedene mjere, uz odsustvo bilo kakve sudske kontrole njezine nužnosti i razmjernosti.
Ocjena Europskog suda
Europski sud je podsjetio da oduzimanje imovine tijekom kaznenog postupka u načelu predstavlja mjeru koja podrazumijeva privremeno ograničenje njezine uporabe i ne uključuje prijenos vlasništva. Dakle, radi se o mjeri koja podrazumijeva kontrolu uporabe imovine, te se takav pristup mora primijeniti i u konkretnom predmetu. Takva mjera mora biti u skladu sa zahtjevima iz članka 1. Protokola broj 1.
Imajući u vidu prigovore koje je iznijela podnositeljica predstavke, Europski sud je smatrao da pitanje na koje treba odgovoriti jeste je li oduzimanje imovine, s obzirom na trajanje te mjere, bilo proporcionalno cilju kojem se težilo.
Primjenjujući navedena načela na konkretan predmet, Europski sud je prvo razmotrio trajanje mjere, a zatim i zaštitne mehanizme koji su podnositeljici predstavke bili na raspolaganju.
U konkretnom predmetu, ukupno trajanje mjere je iznosilo približno pet godina i pet mjeseci, što se, imajući u vidu da je mjera usvojena tijekom složene istrage u predmetu koji se odnosio na teška kaznena djela i brojne osumnjičene, uključujući i javne dužnosnike, prema ocjeni Europskog suda, ne može automatski smatrati prekomjernim.
Što se tiče mogućnosti sudske kontrole, Europski sud je najprije konstatirao da je domaći pravni okvir omogućavao podnositeljici predstavke da ospori nalog o oduzimanju imovine u roku od tri dana od njegovog donošenja, što je ona i iskoristila. Apelacijski sud u Brašovu je razmotrio njezine navode, izvršio ocjenu zakonitosti i proporcionalnosti mjere u trenutku njezinog donošenja i odlučio da je tužiteljev nalog o oduzimanju imovine bio u skladu sa zakonom, pri čemu Europski sud smatra da je domaći sud naveo relevantne i dovoljne razloge za svoju odluku. Shodno tome, nužnost i proporcionalnost mjere bile su predmet adekvatne sudske kontrole neposredno nakon njezinog donošenja.
Što se tiče utjecaja mjere oduzimanja na podnositeljicu predstavke, Europski sud je konstatirao da je već utvrdio da trajanje te mjere nije bilo prekomjerno s obzirom na složenost kaznenog postupka. Štoviše, tijekom trajanja mjere podnositeljica predstavke je zadržala posjed nad oduzetom imovinom i nije joj bila uskraćena mogućnost njezinog korištenja. Stoga, Europski sud smatra utvrđenim da su domaći organi poduzeli manje restriktivne mjere u pogledu imovine podnositeljice predstavke te da u glavnom kaznenom postupku nije bilo nepotrebnog odugovlačenja.
Europski sud je također ukazao da, iako pravni okvir primjenjiv u ovom predmetu nije izričito predviđao mogućnost da osoba u položaju podnositeljice predstavke stekne status stranke u kaznenom postupku, iz spisa predmeta ne proizlazi da je suprug pozvao podnositeljicu predstavke kao svjedoka u kaznenom postupku, niti da je podnositeljica predstavke (koja je također bila odvjetnik) pokušala da bude saslušana u tom postupku.
Konačno, što se tiče zaštitnih mehanizama koje pruža domaći pravni okvir, Europski sud je napomenuo da bi se, u slučaju da se oduzeta imovina na kraju iskoristi za namirenje štete pričinjene državi (što se u ovom predmetu nije dogodilo), primijenio članak 818. Zakona o parničnom postupku, koji je izričito zabranjivao izvršenje mjere koja se odnosi na imovinu u zajedničkom vlasništvu prije njezine diobe, tako da udio podnositeljice predstavke ne bi bio pogođen.
Uzimajući u obzir navedena razmatranja i privremenu prirodu oduzimanja imovine podnositeljice predstavke, činjenicu da je imovina ostala u njezinom posjedu, dostupnost sudskog preispitivanja i dodatne zaštitne mjere predviđene domaćim pravnim okvirom, te imajući u vidu složenost kaznenog postupka, Europski sud je zaključio da podnositeljica predstavke nije bila izložena prekomjernom teretu i da su domaći organi održali „pravičnu ravnotežu“ između zaštite prava podnositeljice predstavke na imovinu i zahtjeva općeg interesa.
Shodno tome, Europski sud je zaključio da nije došlo do povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
