Dom • Propust domaćih sudova da odvagaju suprotstavljene interese prilikom donošenja odluke o deložaciji podnositelja predstavke iz državnog stana nakon 11 godina života u njemu • Kršenje članka 8. Europske konvencije

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Državni institut za umjetnost (SIA), koji je kasnije postao Akademija muzike, kazališta i primijenjene umjetnosti (Akademija), upravljao je zgradom u državnom vlasništvu koja se koristila kao hostel za osoblje SIA-e.

Općina Kišinjev je 1995. godine promijenila pravni status nekoliko hostela, uključujući i hostel u kojem su živjeli podnositelji predstavke, u stambene blokove. Prvi podnositelj predstavke, liječnik, 2000. godine potpisao je ugovor sa SIA-om za pružanje medicinskih usluga u hostelu u zamjenu za život u dvosobnom stanu u hostelu. SIA je 2001. godine tražila od lokalne vlasti da registrira dva svoja uposlena, uključujući i prvog podnositelja predstavke, kao stalne stanovnike u hostelu. Drugi podnositelj predstavke je 2001. godine angažiran kao čistač u hostelu. Tijekom godina zgrada se suočavala s problemima održavanja. Potrebne popravke su stanari, uključujući i podnositelje predstavke, sami plaćali. Skupina od više od sedamdeset ljudi, uključujući i podnositelje predstavke, 2006. godine podnijela je tužbu sudu tražeći da se Akademiji uputi nalog da od nadležnog okružnog organa zatraži izdavanje vaučera za smještaj u stanovima u hostelu.

Postupci koji su uslijedili okončani su odlukom Vrhovnog suda pravde koji je utvrdio da nije „sa sigurnošću“ dokazano da su podnositelji predstavke bili u radnom odnosu sa SIA-om. Ugovor s prvim podnositeljem predstavke i upošljavanje drugog podnositelja predstavke nisu  se mogli uzeti u obzir jer u spisu nije bilo dokaza da su oni obavljali predviđeni posao. Zaključio je da oni svoj stan nisu dobili na temelju radnog odnosa u SIA-i, „već su [ga] dobili na privremenoj osnovi i [bili] su u obvezi napustiti ga na zahtjev vlasnika/upravitelja [SIA-e]“. Također je utvrđeno da je u odsustvu bilo kakvog radnog odnosa između podnositelja predstavke i SIA-e njihovo korištenje tog stana bilo utemeljeno na ugovoru o zakupu stambenog prostora. U konačnici, podnositelji predstavke su 2012. godine deložirani iz stana, a da im nije osiguran alternativni smještaj.

Podnositelji predstavke su se žalili da su zbog deložacije iz stana u kojem su živjeli 11 godina prekršena njihova prava zagarantirana člankom 8. Europske konvencije.

Ocjena Europskog suda

Ključno pitanje u ovom slučaju je bilo je li miješanje u prava podnositelja predstavke iz članka 8. Europske konvencije bilo „neophodno u demokratskom društvu“.

Europski sud je podsjetio na svoju sudsku praksu u skladu s kojom se načelo proporcionalnosti ne primjenjuje automatski kada povrat posjeda traži privatna osoba ili poduzeće. Međutim, ova praksa u ovom slučaju nije primjenjiva jer je zgradom upravljala Akademija, tj. državna institucija. Stoga su domaći sudovi morali ispitati argumente koji se odnose na proporcionalnost miješanja. Europski sud je dalje istaknuo da podnositelji predstavke nisu postupali protupravno. Imali su ugovor sa SIA-om, uselili su se u stan uz suglasnost uprave SIA-e i tamo su živjeli dulje od jedanaest godina. Europski sud je utvrdio da Vrhovni sud pravde nije uzeo u obzir činjenicu da podnositelji predstavke nisu imali drugo mjesto za život i da će se naći na ulici nakon više od decenije zakonitog života u stanu. Također, oni nisu samo plaćali stanarinu i komunalne račune, već su plaćali i popravke na zgradi koje je uprava zgrade godinama zanemarivala. Istodobno, nije urađena analiza suprotstavljenih interesa, odnosno je li i u kojoj mjeri Akademiji bio potreban smještaj za njezino osoblje, imaju li ostali uposleni alternativni smještaj i ima li Akademija druge stanove za smještaj osoblja. Kako je dalje istaknuo Europski sud, ovaj nedostatak analize je još očigledniji u svjetlu činjenice da je Vrhovni sud pravde bio svjestan svoje odluke u vrlo sličnom slučaju u kojem je presudio u korist osoba koje su iznijele zahtjeve koji su praktično identični zahtjevima podnositelja predstavke. Vrhovni sud pravde je utvrdio da su podnositelji predstavke samo iznajmljivali stan i da su se morali iseliti na zahtjev upravitelja zgrade.

Europski sud je zaključio da Vrhovni sud pravde nije odvagao suprotstavljene interese, ograničavajući se samo na to da je upravitelj zgrade tražio od podnositelja predstavke da odu. Utvrdio je da je došlo do kršenja članka 8. Europske konvencije.