Privatni život • Podnositelj predstavke ponovno je otpušten s posla zbog neispunjavanja uvjeta besprijekornog ugleda zbog brisane osude za kazneno djelo davanja lažnog iskaza počinjeno s umišljajem, iako je prethodno bio vraćen na posao • Povreda članka 8. Europske konvencije

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Podnositelj predstavke je 25. siječnja 2012. godine angažiran na poziciju mlađeg specijalista u Službi za javnu sigurnost pri Ministarstvu unutarnjih poslova. Prije prijema, nadležni organi izvršili su provjeru kako bi utvrdili da li je evidentiran u registru osumnjičenih, optuženih i osuđenih osoba, te su dobili informaciju da od 20. rujna 2011. godine ima status osumnjičenog u svezi s kaznenim djelom davanja lažnog iskaza počinjenog s umišljajem. U tom trenutku registar nije sadržavao podatke o kasnijoj osudi podnositelja predstavke. Nadležni organi su 16. svibnja 2013. godine otpustili podnositelja predstavke pozivajući se na relevantne odredbe Statuta službe unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: Statut), prema kojima službenik više ne može obavljati dužnost u službi unutarnjih poslova ako se sazna da je osuđen za kazneno djelo počinjeno s umišljajem. Do otpuštanja je došlo nakon provjere u registru osumnjičenih, optuženih i osuđenih osoba kojom je utvrđeno da je presuda kojom je podnositelj predstavke osuđen za kazneno djelo s umišljajem i za koje je kažnjen s 1.300 litvanskih litaja (približno 380 eura) postala pravomoćna 3. studenog 2011. godine. Nakon što je Okružni sud utvrdio da je nastupila rehabilitacija u pogledu osude podnositelja predstavke, Služba javne sigurnosti je 11. rujna 2014. godine vratila podnositelja predstavke na posao te mu priznala profesionalni čin i radni staž koje je imao prije otpuštanja. Podnositelj predstavke je ponovno otpušten 27. ožujka 2019. godine nakon nove provjere registra osumnjičenih, optuženih i osuđenih osoba. Statut je u to vrijeme propisivao da se neka osoba ne smatra osobom s besprijekornom reputacijom ako je osuđena za kazneno djelo počinjeno s umišljajem bez obzira na to je li osuda brisana iz evidencije.

Pozivajući se na članak 8. Europske konvencije, podnositelj predstavke se pred Europskim sudom žalio da je bezrazložno otpušten s obzirom na to da je nadležnim organima bila poznata činjenica o njegovoj osudi za predmetno kazneno djelo u vrijeme njegova vraćanja na dužnost, da njegov otkaz nije bio propisan zakonom, da je bio nerazmjerno strog i da država nije uspjela postići pravičnu ravnotežu između javnog interesa i njegova prava na poštovanje privatnog života.

Ocjena Europskog suda

Ocjenjujući je li otkaz podnositelja predstavke bio „u skladu sa zakonom”, Europski sud je primijetio da se tijekom prvog seta sudskih postupaka Vrhovni upravni sud pozvao na propis koji je bio na snazi u vrijeme vraćanja podnositelja predstavke na posao 2014. godine. Radilo se o Statutu koji je u relevantno vrijeme zabranjivao prijem u službu unutarnjih poslova bilo koga ko je osuđen za kazneno djelo počinjeno s umišljajem bez obzira na to je li njegova osuda brisana. Europski sud je također primijetio da je navedeni članak Statuta ukinuo Ustavni sud 2021. godine na temelju pojedinačne tužbe koju je podnio podnositelj predstavke. U ponovljenom postupku, na dan kada je Vrhovni upravni sud donio svoju presudu, zakonodavac još nije riješio pitanje u svezi s ispunjavanjem zahtjeva za dobru reputaciju službenika službe unutarnjih poslova koji su osuđeni za kazneno djelo počinjeno s umišljajem. Međutim, opći uvjet da osoba koja ne ispunjava uvjet dobrog ugleda utvrđen Statutom ne može biti primljena u službu unutarnjih poslova ostao je ugrađen u članak 9. Statuta. Europski sud je izrazio sumnju u to je li domaći zakon dovoljno jasno ukazao na opseg diskrecijskog prava dodijeljenog nadležnim organima i način na koji je ono vršeno u slučaju podnositelja predstavke, te u skladu s tim pružio adekvatnu pravnu zaštitu od proizvoljnosti i time ispunio zahtjeve „kvalitete zakona“ u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije. Međutim, smatrao je da je to pitanje usko povezano sa širim pitanjem je li miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, te, s obzirom na to da je odlučio analizirati navode podnositelja predstavke u tom smislu, nije smatrao potrebnim odlučiti je li primjena Statuta ispunila zahtjeve „kvalitete zakona“.

Analizirajući dalje je li miješanje u pravo podnositelja predstavke na poštovanje njegova privatnog života, koje je obuhvaćalo i njegovu profesionalnu djelatnost, bilo „neophodno u demokratskom društvu”, Europski sud je, između ostalog, istaknuo da su vlasti već prilikom prijema podnositelja predstavke u službu 2012. godine znale, odnosno trebale znati da je protiv njega vođen kazneni postupak. Ipak, to nije predstavljalo prepreku njegovu zaposlenju. Nakon što je 2013. godine otpušten zbog kaznene osude, ponovno je 2014. godine vraćen u službu, iako su vlasti tada znale za njegovu osudu. Zatim je, skoro samo četiri i pol godine kasnije, 2019. godine ponovno otpušten upravo na temelju iste te osude.

Također je ukazano da je jasno da je zahtjev za dobrim ugledom, za koji se smatra da ga osoba ne ispunjava ako je osuđena za kazneno djelo počinjeno s umišljajem, bio na snazi sve vrijeme tijekom njegova prijema i ponovnog upošljavanja u unutarnjoj službi. Ipak, već u ranom stadiju predmeta, u siječnju 2012. godine, potencijalno neispunjavanje uvjeta ugleda podnositelja predstavke nije bilo prepreka za njegov prijem u službu.

Europski sud je nadalje primijetio da je prošlo oko četiri i pol godine između ponovnog upošljavanja podnositelja predstavke, unatoč njegovoj kaznenoj osudi, u septembru 2014. godine i njegovog ponovnog otkaza u martu 2019. godine. Stoga nije smatrao da su vlasti pravodobno ispravile bilo kakvu grešku u svezi s ponovnim upošljavanjem podnositelja predstavke u skladu s načelom dobrog upravljanja.

Osim toga, njegov višegodišnji rad nakon vraćanja u službu bio je besprijekoran i nije bio osporavan, što je išlo u prilog njegovu dobrom profesionalnom ugledu, iako, kako su utvrdili domaći sudovi, u relevantno vrijeme nije postojala zakonska osnova prema domaćem pravu za to ranije zaposlenje. 

Nakon što je već utvrdio da su u vrijeme ponovnog prijema podnositelja predstavke u službu 2014. godine nadležni organi znali ili su morali znati za kazneni postupak vođen protiv njega te za njegovu osudu (što je predstavljalo činjeničnu osnovu koju su organi naknadno iskoristili da opravdaju otpuštanje podnositelja predstavke 2019. godine), Europski sud je smatrao da je način na koji je Statut primijenjen na situaciju podnositelja predstavke bio nedosljedan i da mu nije pružio adekvatnu pravnu zaštitu od proizvoljnosti.

Sukladno tome, Europski sud je smatrao da domaći sudovi u ovom predmetu nisu naveli relevantne i dovoljne razloge za svoje odluke niti da su proveli pažljivu analizu nastojeći postići ravnotežu između zaštite privatnog života podnositelja predstavke i potrebe za zaštitom interesa nacionalne sigurnosti i javne sigurnosti.

U takvim okolnostima Europski sud je smatrao da miješanje u pravo podnositelja predstavke na poštovanje njegova privatnog života, koje je obuhvaćalo i njegovu profesionalnu djelatnost, nije bilo „neophodno u demokratskom društvu” radi ostvarivanja legitimnog cilja zaštite nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti i prava drugih osiguravanjem dobrog i pravilnog funkcioniranja službe unutarnjih poslova.
U skladu s tim, zaključio je da je došlo do povrede članka 8. Europske konvencije.