Propust domaćih organa da podnositeljima predstavke, koji su se nalazili u pritvoru, odnosno na prisilnom psihijatrijskom liječenju, omoguće meritornu ocjenu utemeljenosti njihovih pritužbi u svezi s pristupom veganskoj ishrani u skladu s njihovim etičkim uvjerenjima • Pozitivna obveza koja proizlazi iz članka 9. Europske konvencije da se zahtjevi podnositelja predstavke razmotre suštinski • Propust da se uspostavi pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa • Povreda čl. 9. i 13. Europske konvencije
Činjenice i navodi podnositelja predstavke
Podnositelji predstavke su se žalili na nemogućnost pristupa nutritivno uravnoteženoj i potpuno veganskoj ishrani u pritvoru (prvoapelant), odnosno na prisilnom psihijatrijskom liječenju (drugoapelant). U oba slučaja nadležne uprave su na pritužbe odgovorile dopisima, a ne formalnim odlukama. Pokušaji oba podnositelja predstavke da ospore te dopise pred Upravnim odjelom, odnosno Kantonalnim sudom bili su neuspješni. Žalbe oba podnositelja predstavke proglašene su nedopuštenim zbog nepostojanja odluke protiv koje se može izjaviti žalba, u smislu relevantnih odredaba zakona o upravnom postupku u svakom kantonu. Njihovi pokušaji da ospore te odluke pred Federalnim vrhovnim sudom također su bili bezuspješni.
Pozivajući se na članak 9. (sloboda misli i savjesti) i članak 13. (pravo na djelotvoran pravni lijek), podnositelji predstavke su se žalili da im nadležni organi, dok su bili pod staranjem švicarske države, nisu osigurali isključivo vegansku ishranu u skladu s njihovim etičkim uvjerenjima te da nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni put za svoje pritužbe.
Ocjena Europskog suda
Članak 13. (pravo na djelotvoran pravni lijek)
Kako bi utvrdio je li članak 13. Europske konvencije primjenjiv na konkretni predmet, Europski sud je najprije morao utvrditi jesu li podnositelji predstavke iznijeli utemeljen zahtjev na temelju članka 9. Europske konvencije.
Europski sud je u svezi s tim primijetio da pojmovi „sloboda misli, savjesti i vjeroispovijedi“ nisu definirani u članku 9. Europske konvencije, niti u sudskoj praksi Europskog suda. Iako je ranije utvrdio da poštovanje pravila ishrane naloženih vjerskim uvjerenjima spada u domenu vjerske prakse zaštićene člankom 9. Europske konvencije, to je bio prvi put da se Europski sud bavio pitanjem je li i pridržavanje pravila ishrane povezanih s uvjerenjem kao što je veganstvo obuhvaćeno zaštitom navedene odredbe Europske konvencije. Stoga, u konkretnom slučaju nije u pitanju vjerska sloboda podnositelja predstavke, već potencijalno njihova sloboda misli i savjesti.
Europski sud je smatrao da su ta uvjerenja ispunjavala potrebnu razinu uvjerljivosti, ozbiljnosti, koherentnosti i važnosti da bi potpadala pod zaštitu članka 9. Europske konvencije. Shodno tome, postojala je dokaziva tvrdnja u smislu članka 9. Europske konvencije, te je, posljedično, primjenjiv članak 13.
Europski sud je dalje konstatirao da su se oba podnositelja predstavke žalila upravama ustanova u kojima su boravili zbog nedostatka pristupa nutritivno uravnoteženoj i potpuno veganskoj ishrani. U oba slučaja uprave su na žalbe podnositelja predstavke odgovorile dopisima, a ne formalnim odlukama. Pokušaji oba podnositelja predstavke da ospore te dopise pred Upravnim vijećem, odnosno Kantonalnim sudom bili su bezuspješni. Njihove žalbe proglašene su nedopuštenim zbog nepostojanja odluke, u smislu relevantnih odredaba zakona o upravnom postupku u svakom kantonu, na koju bi se mogla podnijeti žalba. Njihovi pokušaji da te odluke ospore pred Federalnim vrhovnim sudom također su ostali bezuspješni.
Europski sud je u takvim okolnostima smatrao da je način na koji su domaći organi primijenili domaće pravo u ovom predmetu, počevši od praktične nemogućnosti da podnositelji predstavke pribave upravne odluke nužne da bi se njihovi zahtjevi razmotrili u meritumu, učinio pravno sredstvo kojem su oba podnositelja predstavke pribjegla nedjelotvornim u praksi, uslijed čega njihovi zahtjevi koji se tiču uvažavanja njihovih veganskih prehrambenih potreba dok su bili pod nadzorom i kontrolom državnih organa, u kontekstu članka 9. Europske konvencije, nikada nisu razmotreni u meritumu na nacionalnoj razini. Stoga je pristup domaćih organa, kako upravnih tako i sudskih, bio pretjerano formalistički i pokazao je da pritužbe podnositelja predstavke nisu shvaćene ozbiljno, čime je prekršen članak 13. Europske konvencije.
Članak 9. (sloboda misli i savjesti)
Europski sud je, prije svega, istaknuo da podnositeljima predstavke nisu redovno osiguravani veganski obroci. Iako je komparativnopravno istraživanje provedeno među 46 država potpisnica Konvencije ukazalo na različite pristupe, pri čemu ti pristupi variraju od izričitog zakonskog priznanja, obveze razumnog prilagođavanja, administrativne diskrecije i mehanizama samostalnog osiguravanja hrane pa sve do odsustva bilo kakve zakonske ili administrativne regulative, postojalo je zajedničko stajalište da se zahtjevi za vegansku ishranu moraju uzeti u obzir.
Stoga je država, suočena s dosljednim i iskrenim veganskim uvjerenjima podnositelja predstavke, kao i s njihovim zahtjevima za vegansku ishranu tijekom lišenja slobode, imala pozitivnu obvezu, proisteklu iz članka 9. Europske konvencije, da te zahtjeve razmotri suštinski i u okviru jasnog domaćeg pravnog sustava. U suprotnom, teško je smatrati da su vlasti učinile ono što je bilo nužno za postizanje pravične ravnoteže između suprotstavljenih interesa, uzimajući u obzir ciljeve navedene u drugom stavku tog članka. Što se tiče čimbenika koje treba uzeti u obzir prilikom razmatranja takvih zahtjeva, oni uključuju interes podnositelja predstavke, ali i sva moguća organizacijska, financijska ili praktična ograničenja s kojima se vlasti suočavaju.
Međutim, nalazi švicarskih sudova odnosili su se samo na tehnička pitanja, bez donošenja bilo kakve odluke o suštini navoda podnositelja predstavke.
U svezi s tim, Europski sud je podsjetio da mehanizam nadzora uspostavljen Konvencijom ima suštinski supsidijarnu ulogu i da su nacionalni organi zbog svog izravnog i stalnog kontakta s vitalnim snagama svoje zemlje u načelu u boljem položaju od međunarodnog suca da procijene lokalne potrebe i uvjete, te daju mišljenje o tome kako najbolje osigurati poštovanje ljudskih prava unutar domaćeg pravnog poretka.
Imajući u vidu navedeno, Europski sud je smatrao da je propust domaćih organa da suštinski razmotre ozbiljne i dokazive pritužbe podnositelja predstavke u svezi s pristupom veganskoj ishrani u skladu s njihovim etičkim uvjerenjima dok su se nalazili pod nadzorom i kontrolom državnih organa predstavljao povredu članka 9. Europske konvencije.
