Efikasna istraga • Sloboda vjeroispovijedi • Pozitivne obveze • Diskriminacija • Zastara • Prekid postupka • Vjerska mržnja • Povreda članka 3. u svezi sa člankom 14. Europske konvencije • Povreda članka 9. u svezi sa člankom 14. Europske konvencije
Činjenice i navodi podnositelja predstavke
Podnositelje predstavke je 15. ožujka 2016. godine, u vrijeme kada su posjećivali kuće u ime Jehovinih svjedoka, fizički napao S., nanijevši im tom prilikom tjelesne ozljede.
Podnositelji predstavke su podnijeli formalnu prijavu kojom su tražili pokretanje kaznenog postupka protiv S. koji ih je napao dok su propagirali svoja vjerska uvjerenja. S. je izjavio policiji da je mislio da se radi o prevarantima jer je vidio televizijsku reportažu o „prevarantima“.
Tijekom istrage koja je uslijedila jedna od svjedokinja je, između ostalog, izjavila da je od susjeda čula da je S. napao dvije žene koje su dijelile vjersku literaturu i da ju je S. zamolio da istražitelju kaže da su podnositelji predstavke prevaranti.
S. je optužen za „nanošenje lakših povreda koje su prouzrokovale kratkotrajno oštećenje zdravlja“ i za „nanošenje povreda srednje težine“. Podnositelji predstavke su tražili da se optužbe izmijene i da se djelo prekvalificira u djelo motivirano vjerskim predrasudama. Istražitelj i tužitelj su odbili zahtjev.
Okružni sud u Čuguivskom (prvostupanjski sud) donio je 11. listopada 2016. godine osuđujuću presudu protiv S. izrekavši mu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da tijekom istrage i suđenja nisu prikupljeni dokazi koji bi pokazali da je S. počinio napad na temelju vjerske netrpeljivosti.
Podnositelji predstavke su izjavili žalbu tražeći donošenje odluke kojom će se optuženi smatrati kazneno odgovornim za kazneno djelo vjerske netrpeljivosti.
Regionalni apelacijski sud u Harkovu je 27. srpnja 2017. godine poništio osuđujuću presudu i vratio predmet na ponovno suđenje. Ponovno suđenje je započelo 9. listopada 2017. godine. U razdoblju od 2018. do 2020. godine predmet je u više navrata dodjeljivan novim sucima (zbog umirovljenja i bolesti sudaca). Na suđenjima od 2. listopada 2019. godine i 19. siječnja 2021. godine ponovno su, u skladu s domaćim pravom, ispitani svi dokazi, kao i iskazi brojnih svjedoka.
Sud je, na zahtjev S., 22. ožujka 2021. godine obustavio postupak zbog zastarjelosti od pet godina. Sud je naveo da, iako je S. propustio sudsko ročište od 10. ožujka 2021. godine, ne može se smatrati da je izbjegavao suđenje budući da je od 9. do 17. ožujka 2021. godine bio hospitaliziran, te zbog toga tijek zakonskog zastarnog roka nije suspendiran. Sud nije ispitao građansku tužbu podnositelja predstavke smatrajući da se ona može odobriti samo ako S. bude osuđen, što nije bio slučaj.
Podnositelji predstavke su se žalili iznova osporavajući odbijanje prekvalifikacije kaznenog djela, te su tvrdili da je S. propustio sudsko ročište bez opravdanja jer hipertenzija, zbog koje je navodno bio hospitaliziran, nije zahtijevala hospitalizaciju. Podnositelji predstavke su također tvrdili da je sud morao ispitati građansku tužbu u meritumu unatoč obustavi postupka.
Apelacijski sud u Harkovu je potvrdio odluku o obustavi postupka.
Pozivajući se na čl. 3., 9., 13. i 14. Europske konvencije, podnositelji predstavke su se pred Europskim sudom žalili zbog propusta domaćih vlasti da provedu efikasnu istragu o napadu na njih, za koji su tvrdili da je bio motiviran vjerskim predrasudama.
Odluka Europskog suda
a) Članak 3. u svezi sa člankom 14. Europske konvencije
Europski sud je naveo da je slučaj podnositelja predstavke bio prilično jednostavan s obzirom na to da je S. na samom početku postupka priznao napad na njih, te da su saslušani mnogi svjedoci koji su svjedočili da je S. i u drugim prilikama pokazivao neprijateljstvo motivirano religijom. Ipak, prema mišljenju Europskog suda, vlasti su odugovlačile postupak do te mjere da su dozvolile da istekne zastarni rok. Europski sud je naglasio da se svrha pružanja efikasne zaštite od zlostavljanja ne može postići kada se kazneni postupak obustavi zbog činjenice da je kazneno gonjenje zastarjelo kao rezultat nedostataka u postupanju nadležnih državnih organa.
Europski sud je naglasio da vlasti nisu obrazložile svoju odluku da ne pokreću kazneno gonjenje za nasilje motivirano religijom, osim što su općenito navele da nedostaju konkretni dokazi o vjerskom motivu. Prema mišljenju Europskog suda, domaći sudovi nisu obrazložili ni zašto su preferirali iskaz S. u odnosu na iskaz podnositelja predstavke, posebno imajući u vidu da se izjava S. mogla promatrati s posebnom sumnjom s obzirom na to da u spisu postoje naznake da je pokušao utjecati na svjedoke kako bi podržao taj iskaz.
Europski sud je utvrdio da domaće vlasti nisu na odgovarajući način ispitale utemeljene navode o vjerskom motivu nasilja. Pri tome su, prema mišljenju Europskog suda, neprihvatljivo koristile opću formulaciju o „iznenadnom pojavljivanju neprijateljstva“ i nisu razmotrile mogućnost postojanja kombiniranog motiva, odnosno istodobnog utjecaja situacijskih okolnosti i predrasude prema pripadnosti žrtve određenoj skupini. Stoga je Europski sud utvrdio povredu članka 3. u svezi sa člankom 14. Europske konvencije.
b) Članak 9. u svezi sa člankom 14. Europske konvencije
Podnositelji predstavke su se žalili da je neprovođenje djelotvorne istrage o mogućem vjerskom motivu napada predstavljalo kršenje članka 9. u svezi sa člankom 14. Europske konvencije.
Europski sud je utvrdio da su aktivnosti podnositelja predstavke, koje se odnose na širenje doktrine i literature Jehovinih svjedoka, obuhvaćene zaštitom članka 9. Europske konvencije budući da se njime štiti i prenošenje informacija o određenim vjerskim uvjerenjima drugima.
Europski sud je naveo da su u okolnostima konkretnog slučaja postojale prima facie indikacije da je napad na podnositelje predstavke bio motiviran njihovom religijom i njihovim vjerskim djelovanjem, te da je stoga država imala pozitivnu obvezu, u skladu sa člankom 9. Europske konvencije, poduzeti odgovarajuće mjere radi njihove zaštite. Prema sudskoj praksi Europskog suda, ta obveza je podrazumijevala provođenje brze i djelotvorne istrage koja je mogla razjasniti mogući motiv mržnje iza napada.
Navedeni razlozi bili su dovoljni Europskom sudu da utvrdi da tužena država nije ispunila svoje pozitivne obveze te je utvrdio da je došlo do povrede članka 9. u svezi sa člankom 14. Europske konvencije.
