Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 19. i 20. novembra 2026. godine održao 176. plenarnu sjednicu na kojoj je odlučivao o zahtjevima za apstraktnu kontrolu ustavnosti, ocjenu kompatibilnosti zakona s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, većem broju apelacija i zahtjeva za donošenje privremenih mjera.
Od odluka koje je donio na plenarnoj sjednici Ustavni sud izdvaja:
U-16/22 – Ustavni sud je u ovom predmetu odlučivao o zahtjevu Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti Poglavlja IV/4. člana 17. Federacije Bosne i Hercegovine, Amandmana XXXVII stav 2. alineje 1, 3, 4, 5, 8. i 9. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Amandmana XXXVIII stav 1. tačka 1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, dijela Amandmana LXXVII kojim se dopunjava Poglavlje V/1. član 70. stav 5. alineje 1, 3, 4, 5, 8. i 9. Ustava Republike Srpske i dijela Amandmana LXXXII kojim se dopunjava član 70. podalineja a) stav 1. Ustava Republike Srpske sa čl. I/2, III/3.b), II/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 7. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, članom 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Navodi podnosioca zahtjeva, u suštini, sveli su se na tri tvrdnje: 1. da je kategorija Ostalih diskriminirana jer u Domu naroda i Vijeću naroda učestvuje samo u većinskom odlučivanju, ali nema pravo da koristi mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa; 2. da su liste vitalnih nacionalnih interesa preširoko definirane i omogućavaju da svako pitanje bude kvalificirano kao destruktivno po vitalni nacionalni interes nekog konstitutivnog naroda; 3. da se na različit način utvrđuje zakonodavni proces u dva entiteta jer se u Federaciji BiH svaka odluka i svaki zakon mora usvojiti i u Domu naroda Federacije BiH, dok se u Republici Srpskoj to predviđa samo za ona pitanja za koja se smatra da postoji potreba zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
Ustavni sud je u vezi s prvom tvrdnjom istakao da institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa nije zamišljen kao individualno pravo, već mehanizam koji se koristi u državama s društvenim različitostima kako bi se spriječila dominacija jedne zajednice nad drugom. U tom modelu određeni zaštitni mehanizmi nisu nužno dostupni svim građanima ili kolektivitetima pod jednakim uvjetima, već su vezani za zajednice koje čine osnov ustavnog kompromisa – u konkretnom slučaju konstitutivnih naroda. Ustavni sud je zaključio da ne postoji „pravo koje je konkretno dato pojedincu na osnovu nacionalnog prava“, u smislu člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je također istakao da je na ustavnom zakonodavcu da promijeni sistem ukoliko se on više ne smatra adekvatnim nakon što je proteklo trideset i više godina od rata, međutim, nije na Ustavnom sudu da ga mijenja.
Razmatrajući navode da su liste vitalnih nacionalnih interesa preširoko definirane, Ustavni sud je podsjetio da u postupku ocjene ustavnosti nije na Ustavnom sudu da odgovori da li je postojeće zakonsko uređenje vitalnog nacionalnog interesa najbolje moguće rješenje ili da li bi drugačije rješenje bilo pravednije i bolje. Ustavni sud je istakao da su pitanja koja su propisana kao vitalni nacionalni interes dovoljno jasno definirana i da imaju kvalitet primjeren demokratskom sistemu, te da stoga ne dovode u pitanje načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je također prihvatio da se institut vitalnog nacionalnog interesa može pokrenuti i za pitanja koja nesporno ne potpadaju pod vitalni nacionalni interes nekog konstitutivnog naroda. Međutim, svaki pravni institut je podložan zloupotrebi u praksi, ali način implementacije mehanizma zaštite vitalnog nacionalnog interesa i njegove eventualne zloupotrebe, u situaciji kada je propisan zaštitni mehanizam u vidu nadzora ustavnih sudova entitetā, ne mogu voditi zaključku da je taj institut per se protivan načelu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode da se na različit način utvrđuje zakonodavni proces u dva entiteta, Ustavni sud je istakao da eventualne razlike u entitetskim ustavima, same po sebi, ne mogu pokrenuti pitanje diskriminacije u situaciji kada u zahtjevu nema nikakvih drugih argumenata, niti se može zaključiti da su osporene odredbe očigledno diskriminirajuće. Ustavni sud je ukazao da su u oba entiteta konstitutivni narodi u mogućnosti koristiti mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa, pa činjenica da u Federaciji BiH svaki zakon mora usvojiti i Dom naroda, za razliku od Republike Srpske, suprotno navodima podnosioca zahtjeva, ne znači da konstitutivnim narodima nije pružen isti nivo zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
U konačnici, Ustavni sud je utvrdio da su osporeni amandmani Ustava Federacije BiH i Republike Srpske u skladu sa čl. I/2, II/2, II/4. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 7. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i članom 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
U-17/26 – Odlučujući o zahtjevu Denisa Bećirovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Ustavni sud je utvrdio da postoji spor između Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u vezi s Izjavom Željke Cvijanović, članice Predsjedništva Bosne i Hercegovine, o proglašenju Odluke Predsjedništva Bosne i Hercegovine o imenovanju članova Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, koja je usvojena bez konsenzusa na 30. redovnoj sjednici Predsjedništva Bosne i Hercegovine, održanoj 29. juna 2026. godine, veoma štetnom po vitalne interese Republike Srpske broj 04-50-1-1749-14/26 od 1. jula 2026. godine i Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske o potvrđivanju Izjave člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske broj 02/1-021-890/26 od 7. jula 2026. godine. Ustavni sud je utvrdio da navedena izjava i Odluka Narodne skupštine Republike Srpske o potvrđivanju Izjave člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske nisu u skladu sa članom V/2.d) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je zaključio da su sporna izjava i sporna odluka donesene suprotno ustavnim uvjetima iz člana V/2.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te ih je u skladu sa članom 61. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine stavio van snage u cijelosti, čime one prestaju da važe. Posljedično, Odluka o imenovanju Komisije broj 01-50-1-1749-3/26 od 29. juna 2026. godine, koju je donijelo Predsjedništvo BiH bez konsenzusa, nije prestala da važi i ostaje na pravnoj snazi.
U-20/26 – U ovom predmetu Ustavni sud je odlučivao o zahtjevima jedanaest poslanika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Denisa Bećirovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i Denisa Zvizdića, u vrijeme podnošenja zahtjeva prvog zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti člana 359b. Krivičnog zakonika Republike Srpske. Osporenom odredbom člana 359b. Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 64/17, 104/18 – odluka USRS, 15/21, 89/21, www.ohr.int – Odluka visokog predstavnika broj 12/23, „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 73/23, „Službeni glasnik BiH“ broj 9/24 – odluka USBiH, „Službeni glasnik Republike Srpske” br. 105/24 – odluka USRS, 19/25, 31/25, „Službeni glasnik BiH“ broj 36/25 – odluka USBiH, „Službeni glasnik Republike Srpske” br. 85/25 – odluka USRS, 92/25 – Zakon o prestanku važenja zakona, 25/26 i 78/26) kriminalizirano je javno isticanje, prikazivanje, nošenje, proizvodnja, umnožavanje ili na drugi način stavljanje u promet zastava, simbola, oznaka, pozdrava, parola kojima se promovira ili veliča Armija RBiH. Ustavni sud je zaključio da odredba člana 359b. Krivičnog zakonika Republike Srpske nije u skladu sa čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je, između ostalog, istakao da osporena odredba nije usklađena sa zakonima koji se odnose na upotrebu zvaničnih simbola i oznaka pripadnika OSBiH, koji reguliraju upotrebu zvaničnih simbola i oznaka Armije RBiH. Propisi RBiH o izgledu i upotrebi simbola i obilježja Armije RBiH nastavljaju da važe na teritoriji BiH na osnovu ustavnog načela kontinuiteta priznatog članom I/1. Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na RBiH u vezi sa članom 2. Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine. Narodna skupština nije nadležna da odlučuje o prestanku važenja pravnih akata institucija RBiH, čiji je kontinuitet ustavno priznat. Osporena odredba stoga nije usaglašena sa članom III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine u svjetlu kontinuiteta pravnih propisa jer narušava normativnu hijerarhiju koju Ustav Bosne i Hercegovine nedvosmisleno utvrđuje u članu III/3.b) putem harmonizacije pravnih propisa u pravnom sistemu prema njihovoj hijerarhiji u kojoj državni zakoni moraju biti usklađeni s odlukama institucija BiH. Pored toga, odlukama institucija BiH Armija RBiH čini dio OSBiH sa svojim vojnim naslijeđem i identitetom, zajedno s prepoznatljivim obilježjima, čije isticanje predstavlja dužnost za odgovarajuće pješadijske pukove. Stoga, osporena odredba nije usaglašena ni sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine jer krši odluke institucija BiH kojima se pripadnicima pukova nalaže da nose oznake svojih pukova.
AP-4497/24 – U ovom predmetu Ustavni sud je zaključio da postoji povreda načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih načela vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud u Sarajevu kao sud posljednje instance, protiv čije odluke nije postojao zakonom propisan efikasan pravni lijek za odlučivanje o konkretnom pitanju, u slučaju koji se zasniva na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu donio potpuno suprotnu odluku od stavova zauzetih u predmetima koji su imali isti činjenični i pravni osnov, a da za to nije dao objektivno i razumno obrazloženje, a da pri tome apelanti, shodno praksi Ustavnog suda, nisu imali na raspolaganju efikasan i djelotvoran mehanizam za ujednačavanje sudske prakse.
Sve odluke usvojene na plenarnoj sjednici bit će dostavljene podnosiocima zahtjeva/apelantima u roku od mjesec dana i objavljene u što kraćem roku na internetskoj stranici Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.