Kaznena osuda za klevetu zbog objave na Twitter računu druge privatne osobe • Povreda članka 10. Europske konvencije

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Podnositelj predstavke je u svojstvu privatne osobe napisao komentar na Twitter računu drugog korisnika: „R. P. smije biti nacista, spaljivati Kuran i govoriti užasne stvari o ljudima isključivo na temelju njihovog etničkog podrijetla, ali druga osoba bude uhićena jer je policajca nazvala idiotom?” R. P. je bio osnivač desničarske stranke Stram Kurs i javno poznat po provokativnim, antiislamskim protestima i spaljivanju Kurana. Iako stranka nije ušla u parlament, njegova stajališta često su bila predmet javnih rasprava. R. P. je ranije bio osuđivan za klevetu i rasistički govor.

R. P. je pokrenuo postupak pred Okružnim sudom tražeći da se podnositelj predstavke osudi za klevetu. Okružni sud je osudio podnositelja predstavke na novčanu kaznu od približno 1.350 eura, te mu naložio da izbriše objavu i da plati R. P. odštetu od približno 6.000 eura.

Vrhovni sud je potvrdio presudu Okružnog suda, ali je smanjio iznos odštete na približno 4.000 eura. Vrhovni sud je naveo da je u skladu sa člankom 269. stavak 1. Kaznenog zakona klevetnička izjava izuzeta od kazne ako je dana u kontekstu u kojem je bila razumno opravdana. Na temelju sadržaja izjave i konteksta u kojem je dana, Vrhovni sud je naveo da se izjava mora smatrati vrijednosnim sudom. Vrhovni sud je također naveo da se objava podnositelja predstavke ne može smatrati doprinosom javnoj debati o temi od značajnog interesa za društvo. Shodno tome, prema mišljenju Vrhovnog suda, objava podnositelja predstavke proizašla je iz objave drugog korisnika o uhićenju određene osobe koja je policajca nazvala „idiotom“, te stoga izjave o R. P. nisu imale potreban interes za društvo u relevantnom kontekstu. Vrhovni sud je zaključio da podnositelj predstavke nije izuzet od kazne prema članku 269. Kaznenog zakona.

Podnositelj predstavke se pred Europskim sudom žalio da je presudom Vrhovnog suda prekršeno njegovo pravo na slobodu izražavanja zaštićeno člankom 10. Europske konvencije.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je naveo da izraz „nacista“ ne opravdava automatski osudu za klevetu na temelju posebne stigme koja mu je pripisana. Općenito uvredljivi izrazi „idiot“ i „fašista“ mogu se smatrati prihvatljivom kritikom u određenim okolnostima. Europski sud nije našao razlog za neslaganje s utvrđenjem Vrhovnog suda da sporni izraz „nacista“ treba klasificirati kao vrijednosni sud. Nadalje, Europski sud je istaknuo da iako istinitost vrijednosnih sudova nije podložna dokazivanju, uporaba izrazito stigmatizirajuće izjave, poput nazivanja osobe nacistom, zahtijeva dovoljnu činjeničnu osnovu. Također je istaknuo da su nacionalni sudovi najbolje pozicionirani da iz konteksta danih izjava i opravdanja koje je dala osoba koja je dala izjavu procijene postoji li doista takva činjenična osnova. Europski sud je naveo da Vrhovni sud nije pružio nikakvo obrazloženje za svoj zaključak da ne postoji dovoljna činjenična osnova, te da je jednostavno naveo da informacije koje su dostavljene u svezi s R. P. ili nisu predstavljale dovoljnu činjeničnu osnovu ili nisu bile dovoljno potkrijepljene daljnjim detaljima u obliku izvornog materijala ili slično. Europski sud se također nije složio sa stajalištem Vrhovnog suda da objava nije doprinijela temi od javnog interesa. Istaknuo je da se objava odnosila na provođenje pravde u Danskoj i ograničenja slobode govora. S obzirom na to da je R. P. bio poznat po ispitivanju granica slobode govora, pozivanje na njegove postupke ne čini se irelevantnim za debatu u koju se podnositelj predstavke uključio.

Europski sud je ponovio da prema članku 10. stavak 2. Europske konvencije ograničenje slobode izražavanja postoji u dva područja: političkom govoru i pitanjima od javnog interesa. Shodno tome, visoka razina zaštite slobode izražavanja obično će se dodijeliti kada se primjedbe odnose na pitanje od javnog interesa.

Europski sud je napomenuo da Vrhovni sud nije razmatrao kriterij koliko je R. P. poznat i njegovo prethodno ponašanje. Naglasio je da je R. P. bio osnivač i vođa desničarske nacionalne i antiislamske političke stranke, poznata javna ličnost u svezi sa svojim antiislamskim protestima i javnim istupima koji su u nekoliko slučajeva uključivali spaljivanje Kurana, da je javno iskazivao kritičko stajalište o prisustvu islama u Danskoj, te da je osuđen za klevetu jer je tijekom debate na televiziji vođu druge političke stranke nazvao „nacističkom svinjom“. Također je dva puta osuđen za rasistički govor. U tim okolnostima, prema mišljenju Europskog suda, nema sumnje da je R. P. bio javna ličnost.

Europski sud je ponovio da su za javne ličnosti granice kritičkog komentara šire jer su neizbježno i svjesno izložene javnoj kontroli i stoga moraju pokazati posebno visok stupanj tolerancije. S druge strane, podnositelj predstavke bio je privatna osoba koja je objavila spornu objavu na Twitter nalogu druge privatne osobe. Europski sud je istaknuo da se Vrhovni sud nije bavio kriterijima koji se odnose na posljedice objavljivanja. Vrhovni sud je mogao uzeti u obzir da se radilo o objavi privatne osobe na Twitter računu druge privatne osobe, da nijedna od njih nije bila dobro poznata javnosti i da nema naznaka da su objavu preuzeli mediji ili da je široko podijeljena na druge načine.

Konačno, Europski sud je naglasio da su priroda i težina izrečene kazne čimbenici koje treba uzeti u obzir prilikom procjene proporcionalnosti miješanja. U ovom slučaju podnositelj predstavke je osuđen na novčanu kaznu od približno 1.350 eura i 10 dana zatvora za slučaj neizvršenja obveza. Europski sud je ponovio da, iako uporaba kaznenopravnih sankcija u slučajevima klevete sama po sebi nije nerazmjerna, kaznena osuda je ozbiljna sankcija s obzirom na postojanje drugih sredstava intervencije i pobijanja, posebno putem građanskih pravnih lijekova. Međutim, podnositelju predstavke je također naloženo da plati značajan iznos odštete R. P. od približno 4.000 eura. Europski sud je naveo da je kumulativna sankcija, jednaka približno 5.400 eura, bila nerazmjerno teška.

Europski sud je zaključio da nacionalni sudovi nisu proveli odgovarajuću vježbu balansiranja u skladu s kriterijima utvrđenim u sudskoj praksi Europskog suda između prava podnositelja predstavke na slobodu izražavanja i prava R. P. na poštovanje njegovog privatnog života, te da miješanje nije bilo neophodno u demokratskom društvu. Europski sud je zaključio da je došlo do kršenja članka 10. Europske konvencije.