Sloboda izražavanja • Osuda podnositeljice predstavke za namjerno širenje „neistinitih informacija“ na njezinom profilu na društvenoj mreži Instagram u svezi s komentarima kojima dovodi u pitanje postojanje slučajeva oboljenja izazvanih pandemijom virusa COVID-19 u njezinoj regiji • Kršenje članka 10. Europske konvencije
Činjenice i navodi podnositeljice predstavke
Podnositeljica predstavke je korisnica Instagrama čiji je račun u relevantno vrijeme imao 2.600 pratitelja. Ona je 13. svibnja 2020. godine na svom profilu objavila sljedeći komentar: „Nije bilo prijavljenih slučajeva koronavirusa u Krasnodaru ili okolnoj regiji, niti su pacijenti s dijagnozom koronavirusa dobili rezultate testa koji to potvrđuju. Razmislite zašto bi našoj vladi ovo trebalo.“ Na komentare drugih korisnika podnositeljica predstavke je odgovorila: „Ljudi se boje govoriti o tome jer se boje za svoje poslove ili čak živote. Svi znaju da se može zaraditi novac za prijavljivanje koronavirusa kao uzroka smrti na službenim smrtovnicama.“
Policija Krasnodara otiskala je komentare podnositeljice predstavke i optužila je za širenje neistinitih informacija na internetu. Podnositeljica predstavke je u prekršajnom postupku proglašena odgovornom za širenje neistinitih informacija i osuđena je na novčanu kaznu od oko 390 eura.
Okružni sud Oktyabrskiy u Krasnodaru odbio je žalbu podnositeljice predstavke.
Pozivajući se, između ostalog, na članak 10. Europske konvencije, podnositeljica predstavke je prigovorila da je time što je osuđena za svjesno „širenje neistinitih informacija“ prekršeno njezino pravo na slobodu izražavanja.
Ocjena Europskog suda
Europski sud je istaknuo da je podnositeljica predstavke održavala osobni Instagram račun koji je prvenstveno koristila za oglašavanje usluga svog salona za nokte. Nije bila profesionalna novinarka niti se predstavljala kao izvor mjerodavnih informacija o pandemiji. Njezini komentari su dani kao odgovor na novinski članak o navodnim nepravilnostima u izvještavanju o pandemiji virusa COVID-19. Europski sud je naglasio da bi, u takvim okolnostima, prisiljavanje podnositeljice predstavke na iste standarde provjere kojima su obvezani profesionalni mediji predstavljalo nerazuman teret za sudjelovanje u javnoj debati.
Glede pitanja jesu li domaći sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za miješanje, Europski sud je ukazao na kriterije utvrđene ruskim pravom koje je zahtijevalo: a) da je informacija „bila poznata kao neistinita“; b) da je bila „društveno važna“, c) da je predstavljena „pod krinkom pouzdanih izvješća“ i d) da je stvorila specifične rizike za javno zdravlje, sigurnost ili infrastrukturu. U svezi s tim kriterijima Europski sud je istaknuo da su domaći sudovi zapravo odustali od utvrđivanja postojanja većine tih elemenata. Unatoč zakonu koji zahtijeva dokaz da je informacija „bila poznata kao neistinita“ i predstavljena „kao pouzdano izvješće“, sudovi nisu pokušali utvrditi namjere podnositeljice predstavke u dijeljenju tih informacija niti ispitati njezino objašnjenje da se oslanjala na prethodno objavljene online izvore. Domaći sud je jednostavno naveo da podnositeljica predstavke „nije predočila nikakve dokaze koji bi opovrgnuli postojanje zaraze koronavirusom“. Kako je istaknuo Europski sud, takav pristup učinkovito je transformirao kazneno djelo iz onog koje zahtijeva dokaz namjerne laži u djelo objektivne odgovornosti za nedokazane izjave.
U pogledu onoga što predstavlja „društveno važnu informaciju“ Europski sud je istaknuo da su komentari o odgovoru vlasti na zdravstvenu krizu i točnost službene statistike nesumnjivo povezani s pitanjima od javnog interesa. Međutim, upravo ta karakteristika koja taj izraz čini „društveno važnim“ također ga svrstava u kategoriju zaštićenog izražavanja prema članku 10. Konvencije. Domaći sudovi kaznili su podnositeljicu predstavke zbog sudjelovanja u vrsti rasprave koju demokratsko društvo zahtijeva, posebno u vrijeme krize kada su transparentnost i odgovornost najvažniji.
U svezi s kriterijem da informacije moraju stvarati specifične rizike, Europski sud je istaknuo da sudovi nisu uzeli u obzir da je podnositeljica predstavke održavala Instagram račun prvenstveno za oglašavanje usluga svog salona za nokte s malim brojem pratitelja. Njezin komentar je izazvao minimalne reakcije i drugi korisnik ga je odmah osporio. Ipak, sudovi su jednostavno naveli da informacije nadilaze ograničen broj osoba bez ispitivanja može li to ograničeno širenje realno stvoriti vrstu rizika koju je predviđao zakon.
Europski sud je dalje primijetio da je ovaj površan pristup utvrđivanju krivnje bio pogoršan strukturnim nedostatkom u postupku – odsutnošću tužitelja na suđenju, gdje sud preuzima ulogu tužitelja. Europski sud je naglasio da je u svojoj praksi već utvrdio da u ovakvim situacijama može biti potkopana kontradiktorna priroda postupka i ugrožena sudska nepristranost. U ovom predmetu, taj strukturni nedostatak značio je da nijedna stranka nije bila zadužena za dokazivanje elemenata kaznenog djela, što je navelo sudove da taj teret prebace na podnositeljicu predstavke.
U tim okolnostima Europski sud nije bio uvjeren da je miješanje bilo utemeljeno na relevantnim i dovoljnim razlozima ili da je istinski težilo legitimnim ciljevima na koje se poziva Vlada. Iako borba protiv dezinformacija tijekom izvanredne situacije u javnom zdravstvu može biti opravdan cilj, sankcioniranje pojedinaca zbog izražavanja skepticizma prema službenim informacijama ili pozivanja na veću transparentnost ne doprinosi tom cilju.
Konačno, Europski sud je istaknuo da iznos izrečene kazne, koji je predstavljao znatan financijski teret za podnositeljicu predstavke, nije bio zanemariv i mogao je imati obeshrabrujući učinak na ostvarivanje slobode izražavanja.
