176. plenarna sjednica

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 19. i 20. studenog 2026. godine održao 176. plenarnu sjednicu na kojoj je odlučivao o zahtjevima za apstraktnu kontrolu ustavnosti, ocjenu kompatibilnosti zakona s Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, većem broju apelacija i zahtjeva za donošenje privremenih mjera.

Od odluka koje je donio na plenarnoj sjednici Ustavni sud izdvaja:

U-16/22 – Ustavni sud je u ovom predmetu odlučivao o zahtjevu Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti Poglavlja IV/4. članka 17. Federacije Bosne i Hercegovine, Amandmana XXXVII. stavak 2. alineje 1., 3., 4., 5., 8. i 9. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Amandmana XXXVIII. stavak 1. točka 1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, dijela Amandmana LXXVII. kojim se dopunjava Poglavlje V/1. članak 70. stavak 5. alineje 1., 3., 4., 5., 8. i 9. Ustava Republike Srpske i dijela Amandmana LXXXII. kojim se dopunjava članak 70. podalineja a) stavak 1. Ustava Republike Srpske sa čl. I/2., III/3.(b), II/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa člankom 7. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, člankom 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Navodi podnositelja zahtjeva, u suštini, sveli su se na tri tvrdnje: 1. da je kategorija Ostalih diskriminirana jer u Domu naroda i Vijeću naroda sudjeluje samo u većinskom odlučivanju, ali nema pravo koristiti mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa; 2. da su liste vitalnih nacionalnih interesa preširoko definirane i omogućavaju da svako pitanje bude kvalificirano kao destruktivno po vitalni nacionalni interes nekog konstitutivnog naroda; 3. da se na različit način utvrđuje zakonodavni proces u dva entiteta jer se u Federaciji BiH svaka odluka i svaki zakon mora usvojiti i u Domu naroda Federacije BiH, dok se u Republici Srpskoj to predviđa samo za ona pitanja za koja se smatra da postoji potreba zaštite vitalnog nacionalnog interesa. 

Ustavni sud je u svezi s prvom tvrdnjom istaknuo da institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa nije zamišljen kao individualno pravo, već mehanizam koji se koristi u državama s društvenim različitostima kako bi se spriječila dominacija jedne zajednice nad drugom. U tom modelu određeni zaštitni mehanizmi nisu nužno dostupni svim građanima ili kolektivitetima pod jednakim uvjetima, već su vezani za zajednice koje čine osnovu ustavnog kompromisa – u konkretnom slučaju konstitutivnih naroda. Ustavni sud je zaključio da ne postoji „pravo koje je konkretno dano pojedincu na temelju nacionalnog prava“, u smislu članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud je također istaknuo da je na ustavnom zakonodavcu da promijeni sustav ako se on više ne smatra adekvatnim nakon što je proteklo trideset i više godina od rata, međutim, nije na Ustavnom sudu da ga mijenja.

Razmatrajući navode da su liste vitalnih nacionalnih interesa preširoko definirane, Ustavni sud je podsjetio da u postupku ocjene ustavnosti nije na Ustavnom sudu da odgovori je li postojeće zakonsko uređenje vitalnog nacionalnog interesa najbolje moguće rješenje ili bi li drugačije rješenje bilo pravednije i bolje. Ustavni sud je istaknuo da su pitanja koja su propisana kao vitalni nacionalni interes dovoljno jasno definirana i da imaju kvalitetu primjerenu demokratskom sustavu, te da stoga ne dovode u pitanje načelo vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je također prihvatio da se institut vitalnog nacionalnog interesa može pokrenuti i za pitanja koja nesporno ne potpadaju pod vitalni nacionalni interes nekog konstitutivnog naroda. Međutim, svaki pravni institut je podložan zlouporabi u praksi, ali način implementacije mehanizma zaštite vitalnog nacionalnog interesa i njegove eventualne zlouporabe, u situaciji kada je propisan zaštitni mehanizam u vidu nadzora ustavnih sudova entitetā, ne mogu voditi zaključku da je taj institut per se protivan načelu vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode da se na različit način utvrđuje zakonodavni proces u dva entiteta, Ustavni sud je istaknuo da eventualne razlike u entitetskim ustavima, same po sebi, ne mogu pokrenuti pitanje diskriminacije u situaciji kada u zahtjevu nema nikakvih drugih argumenata, niti se može zaključiti da su osporene odredbe očigledno diskriminirajuće. Ustavni sud je ukazao da su u oba entiteta konstitutivni narodi u mogućnosti koristiti mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa, pa činjenica da u Federaciji BiH svaki zakon mora usvojiti i Dom naroda, za razliku od Republike Srpske, suprotno navodima podnositelja zahtjeva, ne znači da konstitutivnim narodima nije pružena ista razina zaštite vitalnog nacionalnog interesa. 

U konačnici, Ustavni sud je utvrdio da su osporeni Amandmani Ustava Federacije BiH i Republike Srpske u skladu sa čl. I/2., II/2., II/4. i III/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, člankom 7. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i člankom 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

U-17/26 – Odlučujući o zahtjevu Denisa Bećirovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedatelja Predsjedništva BiH, Ustavni sud je utvrdio da postoji spor između Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u svezi s Izjavom Željke Cvijanović, članice Predsjedništva Bosne i Hercegovine, o proglašenju Odluke Predsjedništva Bosne i Hercegovine o imenovanju članova Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, koja je usvojena bez konsenzusa na 30. redovnoj sjednici Predsjedništva Bosne i Hercegovine, održanoj 29. lipnja 2026. godine, veoma štetnom po vitalne interese Republike Srpske broj 04-50-1-1749-14/26 od 1. srpnja 2026. godine i Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske o potvrđivanju Izjave člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske broj 02/1-021-890/26 od 7. srpnja 2026. godine. Ustavni sud je utvrdio da navedena Izjava i Odluka Narodne skupštine Republike Srpske o potvrđivanju Izjave člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske nisu u skladu sa člankom V/2.(d) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je zaključio da su sporna Izjava i sporna Odluka donesene suprotno ustavnim uvjetima iz članka V/2.(d) Ustava Bosne i Hercegovine, te ih je u skladu sa člankom 61. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine stavio izvan snage u cijelosti, čime one prestaju važiti. Posljedično, Odluka o imenovanju Povjerenstva broj 01-50-1-1749-3/26 od 29. lipnja 2026. godine, koju je donijelo Predsjedništvo BiH bez konsenzusa, nije prestala važiti i ostaje na pravnoj snazi.

U-20/26 – U ovom predmetu Ustavni sud je odlučivao o zahtjevima jedanaest poslanika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Denisa Bećirovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedatelja Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i Denisa Zvizdića, u vrijeme podnošenja zahtjeva prvog zamjenika predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti članka 359b. Kaznenog zakonika Republike Srpske. Osporenom odredbom članka 359b. Kaznenog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 64/17, 104/18 – odluka USRS, 15/21, 89/21, www.ohr.int – Odluka visokog predstavnika broj 12/23, „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 73/23, „Službeni glasnik BiH“ broj 9/24 – odluka USBiH, „Službeni glasnik Republike Srpske” br. 105/24 – odluka USRS, 19/25, 31/25, „Službeni glasnik BiH“ broj 36/25 – odluka USBiH, „Službeni glasnik Republike Srpske” br. 85/25 – odluka USRS, 92/25 – Zakon o prestanku važenja zakona, 25/26 i 78/26) kriminalizirano je javno isticanje, prikazivanje, nošenje, proizvodnja, umnožavanje ili na drugi način stavljanje u promet zastava, simbola, oznaka, pozdrava, parola kojima se promovira ili veliča Armija RBiH. Ustavni sud je zaključio da odredba članka 359b. Kaznenog zakonika Republike Srpske nije u skladu sa čl. I/2. i III/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je, između ostalog, istaknuo da osporena odredba nije usklađena sa zakonima koji se odnose na uporabu službenih simbola i oznaka pripadnika OSBiH, koji reguliraju uporabu službenih simbola i oznaka Armije RBiH. Propisi RBiH o izgledu i uporabi simbola i obilježja Armije RBiH nastavljaju važiti na teritoriju BiH na temelju ustavnog načela kontinuiteta priznatog člankom I/1. Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na RBiH u svezi sa člankom 2. Aneksa II. na Ustav Bosne i Hercegovine. Narodna skupština nije nadležna odlučivati o prestanku važenja pravnih akata institucija RBiH, čiji je kontinuitet ustavno priznat. Osporena odredba stoga nije usuglašena sa člankom III/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine u svjetlu kontinuiteta pravnih propisa jer narušava normativnu hijerarhiju koju Ustav Bosne i Hercegovine nedvosmisleno utvrđuje u članku III/3.(b) putem harmonizacije pravnih propisa u pravnom sustavu prema njihovoj hijerarhiji u kojoj državni zakoni moraju biti usklađeni s odlukama institucija BiH. Pored toga, odlukama institucija BiH Armija RBiH čini dio OSBiH sa svojim vojnim naslijeđem i identitetom, zajedno s prepoznatljivim obilježjima, čije isticanje predstavlja dužnost za odgovarajuće pješačke pukovnije. Stoga, osporena odredba nije usuglašena ni sa člankom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine jer krši odluke institucija BiH kojima se pripadnicima pukovnija nalaže da nose oznake svojih pukovnija.

AP-4497/24 – U ovom predmetu Ustavni sud je zaključio da postoji povreda načela pravne sigurnosti kao jednog od temeljnih načela vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud u Sarajevu kao sud posljednje instance, protiv čije odluke nije postojao zakonom propisan efikasan pravni lijek za odlučivanje o konkretnom pitanju, u slučaju koji se temelji na istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi donio potpuno suprotnu odluku od stavova zauzetih u predmetima koji su imali istu činjeničnu i pravnu osnovu, a da za to nije dao objektivno i razumno obrazloženje, a da pri tome apelanti, shodno praksi Ustavnog suda, nisu imali na raspolaganju efikasan i učinkovit mehanizam za ujednačavanje sudske prakse.

Sve odluke usvojene na plenarnoj sjednici bit će dostavljene podnositeljima zahtjeva/apelantima u roku od mjesec dana i objavljene u što kraćem roku na internetskoj stranici Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Copyrights @ 2026 Ustavni sud BiH Sva prava zadržana.