Osuđujuća presuda podnositelju predstavke zbog proizvodnje dječje pornografije utemeljena na primjeni novog tumačenja relevantne zakonske odredbe kojim se ukida potreba za utvrđivanjem stvarnog rizika od širenja pornografskog sadržaja da bi to kazneno djelo bilo ostvareno • Nova primjena utemeljena na razumnom evolutivnom tumačenju relevantne zakonske odredbe kompatibilnom s njezinim tekstom i „u skladu sa suštinom kaznenog djela“ • Nema kršenja članka 7. Europske konvencije
Činjenice i navodi podnositelja predstavke
Predmet se odnosi na osudu podnositelja predstavke iz 2020. godine za kazneno djelo proizvodnje dječje pornografije prema članku 600-ter Kaznenog zakona.
Podnositelj predstavke je tijekom kaznenog postupka tvrdio da kazneno djelo prema tom članku zahtijeva dokaz o jasnom riziku da će pornografski sadržaj biti distribuiran, što u njegovom slučaju nije bilo dokazano. Tvrdio je da se njegovo ponašanje može, eventualno, klasificirati kao blaže kazneno djelo posjedovanja pornografskog sadržaja prema članku 600-quarter Kaznenog zakona. Prilikom donošenja osuđujuće presude za teže kazneno djelo Okružni sud se pozvao na presudu Zajedničkih odjeljenja Kasacijskog suda iz 2018. godine, kojom je zauzet stav da nije potrebno dokazati postojanje specifičnog rizika da se pornografski sadržaj o kojem je riječ može distribuirati ili dijeliti.
Podnositelj predstavke se žalio protiv osuđujuće presude Okružnog suda tvrdeći, između ostalog, da je Kasacijski sud u svojoj presudi iz 2018. godine nepredvidivo odstupio od svoje prethodno ustaljene sudske prakse prema kojoj je članak 600-ter stavak 1. Kaznenog zakona zahtijevao da se u svakom slučaju utvrdi postojanje jasnog rizika od širenja pornografskog sadržaja jer bi se u nedostatku takvog rizika radnja proizvodnje dječje pornografije kvalificirala kao djelo obuhvaćeno odredbom članka 600-quarter Kaznenog zakona. Pozivajući se na članak 7. Europske konvencije, podnositelj predstavke je prigovorio da se, prema navedenom tumačenju, radnje koje su mu stavljene na teret nisu mogle kvalificirati kao kazneno djelo propisano člankom 600-ter stavak 1. Kaznenog zakona jer nije bilo dokaza o postojanju rizika od širenja pornografskog sadržaja pronađenog u njegovom posjedu s obzirom na to da su fotografije već bile izbrisane i da on nije imao povijest pregledanja ili prodaje dječje pornografije putem interneta.
Apelacijski sud je odbio njegovu žalbu.
Kasacijski sud je u rujnu 2022. godine odbio reviziju koju je izjavio podnositelj predstavke zbog pogrešne primjene prava. Kasacijski sud je utvrdio da tumačenje kaznenog djela predviđenog člankom 600-ter stavak 1. Kaznenog zakona, kako su ga utvrdila Zajednička odjeljenja 2018. godine i na što su se pozivali nižestupanjski sudovi, nije bilo nepredvidivo s obzirom na „širok semantički opseg“ te odredbe. Kasacijski sud je također napomenuo da je do sličnog zaključka već došao u svojim presudama od 17. siječnja 2022. godine i 17. prosinca 2021. godine.
Pozivajući se na članak 7. Europske konvencije (nema kazne bez zakona), podnositelj predstavke se pred Europskim sudom žalio da je njegova osuda, na njegovu štetu, utemeljena na novom tumačenju zakona.
Ocjena Europskog suda
Europski sud je, prije svega, ponovio da članak 7. Europske konvencije nije nespojiv sa sudskim stvaranjem prava i ne zabranjuje postepeno pojašnjavanje pravila o kaznenoj odgovornosti putem sudskog tumačenja od slučaja do slučaja, pod uvjetom da je takav razvoj u skladu sa suštinom kaznenog djela i da se može razumno predvidjeti. U konkretnom slučaju, Europski sud je ukazao da članak 600-ter stavak 1. Kaznenog zakona propisuje kažnjavanje svakoga tko koristeći maloljetnika proizvodi dječju pornografiju bez ikakvog dodatnog izričitog zahtjeva. Također je ukazano da je ista radnja prepoznata kao kazneno djelo koje su države dužne inkriminirati prema Konvenciji iz Lanzarotea i Direktivi 2011/93/EU. Stoga, kazneno djelo nije tumačeno na način koji izlazi iz okvira formulacije relevantne zakonske odredbe.
Europski sud se složio s Kasacijskim sudom u pogledu stava da je rizik od širenja pornografskog materijala koji prikazuje maloljetnike inherentan samoj dostupnosti tehničkih uređaja. Štoviše, podijelio je zabrinutost Kasacijskog suda u svezi s potrebom da se osigura adekvatna zaštita integriteta, dobrobiti i osobnog razvoja djece, te ponovio da je, kada je riječ o teškim djelima kao što je seksualno zlostavljanje djece, na državama članicama da osiguraju postojanje efikasnih kaznenopravnih odredbi. U konkretnom slučaju, podnositelj predstavke je možda bio žrtva nove primjene koncepta „izrade dječje pornografije“, prema kojem se taj koncept više ne ograničava na pornografiju namijenjenu trećim osobama za uporabu. Ipak, Europski sud je smatrao da je takva primjena bila utemeljena na razumnom evolutivnom tumačenju članka 600-ter stavak 1. Kaznenog zakona te u skladu s njegovim tekstom i „u skladu sa suštinom kaznenog djela“. Europski sud, također, nije uočio nikakvo očigledno nepoštovanje zakona niti arbitrarnost u primjeni predmetnog zakona na podnositelja predstavke.
U svezi s tim, Europski sud je primijetio da je materijal dječje pornografije pronađen na telefonu i računalu podnositelja predstavke, te da je Apelacijski sud, razmatrajući argument podnositelja predstavke da njegova osuda na temelju članka 600-ter Kaznenog zakona nije bila predvidiva, konstatirao da je općepoznata činjenica da je rizik od širenja inherentan uporabi sredstava pogodnih za širenje.
S obzirom na navedeno te imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Europski sud je utvrdio da tumačenje i primjena domaćeg prava u okviru domaćih sudova nisu doveli do posljedica koje su nespojive s Europskom konvencijom.
