Preinačenje desetomjesečne zatvorske kazne izrečene za seksualno nasilje u rad za opće dobro • Ublažavanje kazne bez pozornog razmatranja svih relevantnih razloga • Kontekst specifične društvene opasnosti od nasilja nad ženama i potreba da se protiv njega bori efikasnim i odvraćajućim mjerama • Propust države da u dovoljnoj mjeri ispuni procesnu obvezu da osigura da je seksualno nasilje kažnjeno na odgovarajući način • Kršenje čl. 3. i 8. Europske konvencije

Činjenice

Podnositeljica predstavke je državljanka Hrvatske Maja Vučković.

Podnositeljica predstavke je u lipnju 2015. godine protiv svog radnog kolege M. P. podnijela kaznenu prijavu optužujući ga za seksualno nasilje koje se desilo tijekom njihovih zajedničkih smjena kao medicinske sestre i vozača hitne pomoći. Nakon njezine prijave M. P. je premješten na mjesto vozača hitne pomoći u drugom gradu. Protiv njega je pokrenut kazneni postupak. Prvostupanjski sud je 2018. godine proglasio krivim M. P. i osudio ga na deset mjeseci zatvora. Postupajući po žalbi M. P., drugostupanjski sud je potvrdio kaznenu osudu, ali je zatvorsku kaznu zamijenio radom za opće dobro. Podnositeljica predstavke je podnijela građansku tužbu za naknadu štete i diskriminaciju protiv M. P. i poslodavca. Postupak povodom te tužbe je u tijeku.

M. P. je odslužio svoju kaznu – rad za opće dobro.

Podnositeljica predstavke je navela da se suočila sa zdravstvenim problemima, uključujući i PTSP, navodno proizašlim iz tih događaja, te da je bila na bolovanju zbog povrede ruke koju joj je nanio M. P.

Navodi podnositeljice predstavke

Pozivajući se na članak 3. (zabrana nečovječnog i ponižavajućeg postupanja) i članak 8. (pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života) Europske konvencije, podnositeljica predstavke se žalila da je zamjena kazne zatvora radom za opće dobro rezultirala nerazmjerno blagom kaznom s obzirom na težinu počinjenih kaznenih djela.

Ocjena Europskog suda čl. 3. i 8. Europske konvencije

Europski sud je, između ostalog, istaknuo da domaći sudovi nisu uzeli u obzir niz čimbenika koji su prema domaćem zakonu bili relevantni u procesu odmjeravanja kazne, a to su posljedice koje je kazneno djelo imalo za podnositeljicu predstavke (njezina dijagnoza i dugo odsustvovanje s posla), ponašanje M. P. nakon izvršenja navedenih kaznenih djela (njegove navodne prijetnje podnositeljici predstavke) i njegov očigledan nedostatak kajanja i truda da nadoknadi štetu koju je prouzrokovao podnositeljici predstavke.

Dalje je istaknuo da je prvostupanjski sud jasno utvrdio da je stupanj kaznene odgovornosti M. P. u danim okolnostima naročito visok s obzirom na činjenicu da je on više puta i u kratkom razdoblju počinio seksualna djela protiv podnositeljice predstavke, što je ukazivalo na njegovu posebno snažnu namjeru. Međutim, iako se drugostupanjski sud složio s ocjenom olakšavajućih i otežavajućih čimbenika koju je izvršio prvostupanjski sud, smatrao je da će se ublažavanjem kazne ostvariti svrha kažnjavanja u tom slučaju. Drugostupanjski sud je taj zaključak bazirao isključivo na činjenici da su prošle četiri godine od izvršenja kaznenih djela i da M. P. nije počinio daljnja kaznena djela. Pri tome, drugostupanjski sud nije ni spomenuo visok stupanj kaznene odgovornosti M. P. niti njegovu jaku namjeru u činjenju spornih seksualnih djela. Također nije iznio nikakve uvjerljive razloge koji bi objasnili zašto je puki protok vremena, koji se ni na koji način ne može pripisati podnositeljici predstavke i koji ju je mogao samo dodatno traumatizirati kao žrtvu, prevagnuo nad teškim otežavajućim okolnostima.

Prema mišljenju Europskog suda, ne može se reći da je zatvorska kazna M. P. ublažena nakon pozornog razmatranja svih relevantnih okolnosti u svezi sa slučajem.

Europski sud je dalje istaknuo zabrinutost glede toga što je drugostupanjski sud, unatoč ponovljenom seksualnom nasilju koje je podnositeljica predstavke pretrpjela, odlučio zatvorsku kaznu M. P. zamijeniti radom za opće dobro bez navođenja adekvatnih razloga i ne uzimajući u obzir interese žrtve, a što je prema domaćem kaznenom zakonu bio dužan uzeti u obzir prilikom odlučivanja o kazni. Takav pristup domaćih sudova, prema mišljenju Europskog suda, može ukazivati na određenu blagost u kažnjavanju nasilja nad ženama, umjesto da prenese snažnu poruku zajednici da se nasilje nad ženama neće tolerirati. Imajući u vidu podatke prema kojima je nasilje nad ženama zabrinjavajuće uobičajeno i ozbiljno nedovoljno prijavljeno, blagost kažnjavanja kakva se desila u ovom slučaju može zauzvrat obeshrabriti žrtve da prijave takve radnje. Europski sud je u tom kontekstu ukazao i na izvješće Skupine eksperata za akciju protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (GREVIO), prema kojem su hrvatske vlasti pokazale blagu kaznenu politiku u slučajevima nasilja u obitelji i nasilja nad ženama te su vlasti pozvane da osiguraju da kazne izrečene u takvim slučajevima budu učinkovite, razmjerne i odvraćajuće prirode.

U posebnim okolnostima ovog predmeta, a imajući u vidu specifičnu društvenu opasnost nasilja nad ženama i potrebu da se protiv njega bori efikasnim i odvraćajućim mjerama, Europski sud je zaključio da u svom odgovoru na nasilje koje je pretrpjela podnositeljica predstavke država nije u dovoljnoj mjeri ispunila svoju procesnu obvezu kako bi osigurala da se ponovljeno seksualno nasilje na radnom mjestu tretira na odgovarajući način. Utvrdio je da je u ovom slučaju došlo do povrede čl. 3. i 8. Europske konvencije.