Dana 09. 11. 2006. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je održao LXIII sjednicu Malog vijeća, a nakon toga i XLII sjednicu Vijeća od pet sudija.
Na sjednici Malog vijeća Ustavni sud je razmatrao pet zahtjeva za donošenje privremenih mjera i donio odgovarajuće odluke, dok je na Vijeću od pet sudija Sud riješio 89 predmeta.
Između ostaloga, Ustavni sud je usvojio apelaciju Dine Menzilovića i Dževada Hazića podnesenu zbog lišavanja slobode nakon pravosnažnosti presude Vrhovnog suda do sprovođenja na izdržavanje kazne zatvora. Ustavni sud je utvrdio povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije jer je apelanat zadržan u pritvoru nakon pravosnažnosti njegove osuđujuće presude iako je u rješenju o produženju pritvora navedeno da će pritvor trajati do pravosnažnosti presude. S obzirom na nepostojanje zakonske osnove da se osoba zadrži u pritvoru nakon pravosnažnosti presude, sudovi su dužni takvu osobu pustiti na slobodu do upućivanja na izdržavanje kazne. U pogledu ostalih navoda, Ustavni sud je zaključio da je krivični postupak protiv apelanata vođen na način koji zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U predmetu AP-1570/05 Ustavni sud je usvojio apelaciju Hajrudina Hasića podnesenu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske i rješenja Okružnog suda u Banja Luci kojima je odbijen prijedlog apelanta kojim je tražio priznanje presude Osnovnog suda Države Luzern – Kanton Luzern od 2. septembra 2002. godine. Navedenom presudom je obavezana DI «Vrbas d.d. Industrija namještaja – Banja Luka» da apelantu plati iznos od 2. 848.200,42 USD sa pripadajućim kamatama. Ustavni sud je zaključio da su se, u konkretnom slučaju, redovni sudovi u postupku priznavanja strane sudske presude, upustili u razmatranje pitanja koja imaju jasan karakter «građanskih prava i obaveza» i svojim odlukama onemogućili izvršenje strane sudske odluke koja je ta pitanja razmotrila u skladu sa važećim stranim zakonima. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da nema sumnje da je konkretni postupak bio odlučujući za pitanje postojanja «građanskih prava i obaveza». Ustavni sud je utvrdio da su sudovi arbitrarno primjenili materijalni zakon u ovom postupku, te je utvrđena povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ustavni sud je usvojio apelaciju Stojanke Katalinić podesenu zbog dužine trajanja postupka u predmetu pred općinskim sudom. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada postupak donošenja odluke radi poništenja ugovora o prodaji nekretnina nije okončan ni nakon sedam godina od dana podnošenja tužbenog zahtjeva, a opravdanje redovnih sudova je preopterećenost predmetima i smanjenje broja sudija tokom reforme pravosuđa, jer posljedice propusta u organizaciji sudskog sistema koji ugrožavaju zaštitu individualnih prava ne mogu snositi pojedinci.
U predmetu AP-2240/05 Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelaciju Dragana Kalinića podnesenu zbog dužine trajanja postupka u predmetu pred Osnovnim sudom u Banja Luci. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je odlaganju u postupanju po apelantovoj tužbi doprinio, u pretežnom dijelu, sam apelant, te odlaganje nije bilo takve prirode da bi predstavljalo kršenje „razumnog roka“ iz navedenih članova.