Zabrana planiranih javnih prosvjeda podnositelja predstavke zbog navodnog progona Falun Gonga i njegovih članova u Narodnoj Republici Kini u vrijeme službenog posjeta kineskog predsjednika Republici Srbiji • Nema dokaza da su domaće vlasti provele posebne sigurnosne procjene prije zabrane javnih okupljanja iz razloga javne sigurnosti • Navodni rizik od sukoba između suprotstavljenih demonstranata je spekulativan • Formulacija naredbi o zabrani pokazala je proces donošenja odluka utemeljen na pukim nagađanjima • Osporavano miješanje nije „neophodno u demokratskom društvu“ • Kršenje članka 11. Europske konvencije
Nedostatak efektivnog domaćeg pravnog lijeka • Kršenje članka 13. u svezi sa člankom 11. Europske konvencije
Činjenice i navodi podnositelja predstavke
Podnositelj predstavke je Društvo srpsko-kineskog prijateljstva FDH, organizacija sa sjedištem u Beogradu.
Predmet se odnosi na pokušaj podnositelja predstavke da održi javne prosvjede u Beogradu protiv navodnog progona Falun Gonga u Narodnoj Republici Kini. Falun Gong sebe opisuje kao duhovnu praksu ukorijenjenu u budističkoj tradiciji. Prosvjede su na kraju zabranile srbijanske vlasti iz razloga javne sigurnosti. Konkretno, smatrale su da su okupljanja bila tempirana tako da se poklapaju sa službenim posjetom kineskog predsjednika 17. i 18. lipnja 2016. godine, što je moglo dovesti do kontrademonstracija i sukoba.
Pozivajući se na članak 11. (sloboda udruživanja) Europske konvencije, podnositelj predstavke je tvrdio da nije postojala stvarna prijetnja javnoj sigurnosti i da je službena procjena u tom pogledu bila samo spekulativna bez odgovarajućeg ispitivanja relevantnih činjenica. Čak i da je postojao rizik od kontrademonstracija, to samo po sebi ne može opravdati odluke o zabrani planiranih mirnih prosvjeda.
Također, pozivajući se na članak 13. (pravo na efektivan pravni lijek) u svezi sa člankom 11., podnositelj predstavke se žali da postupci sudske revizije pred upravnim sudovima i postupci ustavne žalbe nisu bili efektivan pravni lijek za njegove pritužbe s obzirom na njihov post hoc karakter i da je trajanje postupka pred Ustavnim sudom bilo predugo da bi se smatralo efektivnim.
Ocjena Europskog suda
Članak 11. Europske konvencije
U svezi s navodima o povredi ovog prava, Europski sud je konstatirao da u spisu predmeta nema dokaza da su nadležne srbijanske vlasti provele bilo kakve posebne sigurnosne procjene prije nego što su odlučile zabraniti javna okupljanja koja je planirao podnositelj predstavke. Umjesto toga, one su se samo osvrnule na očekivano prisustvo značajnog broja kineskih državljana u znak potpore predsjedniku Narodne Republike Kine u posjetu. Vlasti su zaključile da bi aktivnosti podnositelja predstavke mogle izazvati sukob između suprotstavljenih skupina demonstranata. Također su smatrale da su relevantne činjenice „općepoznate” te stoga, prema članku 150. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku, nisu morale biti utvrđene. Međutim, Europski sud je smatrao da je navodni rizik od sukoba između dvije skupine demonstranata u najboljem slučaju ostao spekulativan jer formulacija naredbi o zabrani, posebno, pokazuje da je proces donošenja odluka nadležnih organa bio utemeljen na pukim pretpostavkama. U svakom slučaju, nije bilo ničega što bi ukazivalo na to da se podnositelj predstavke prethodno bavio nasiljem bilo koje vrste.
Konačno, Europski sud je istaknuo da čak i ako bi javna okupljanja koja je planirao podnositelj predstavke mogla biti doživljena kao uznemirujuća ili uvredljiva za skupinu kontrademonstranata, to ne bi moglo osloboditi srbijanske vlasti pozitivne obveze da pokušaju osigurati mirno provođenje planiranih događaja budući da su prosvjedi ili skupovi koji mogu uznemiriti ili uvrijediti također zaštićeni člankom 11. Europske konvencije. Ako bi svaka vjerojatnoća napetosti i žustre razmjene između suprotstavljenih skupina tijekom demonstracija opravdala njihovu zabranu, društvo bi se suočilo s time da bude uskraćeno za mogućnost da čuje različita mišljenja o bilo kojem pitanju koje vrijeđa osjećaje drugih. U ovom kontekstu se podrazumijeva da čak i tamo gdje su neka ograničenja planiranih javnih okupljanja opravdana, ona bi ipak, koliko god je to moguće, trebala omogućiti sudionicima okupiti se na lokaciji koja je, budući da je u vidokrugu ili sluhu ciljane publike ili iz nekog drugog razloga, važna za njihovu svrhu. Imajući u vidu navedeno, Europski sud je zaključio da miješanje vlasti u pravo podnositelja predstavke na slobodu mirnog okupljanja nije bilo neophodno u demokratskom društvu.
Članak 13. Europske konvencije
U odnosu na navode o povredi ovog prava, Europski sud je istaknuo da glede efektivnosti domaćih pravnih lijekova u specifičnoj oblasti slobode okupljanja domaće pravo predviđa adekvatne i efikasne pravne mjere zaštite od proizvoljnog i diskriminatornog korištenja diskrecijskog prava ostavljenog izvršnoj vlasti. Ovakva „sudska revizija mora omogućiti dobivanje ocjene proporcionalnosti i nužnosti osporenog ograničenja“ u smislu članka 11. stavak 2. Europske konvencije. Osim toga, „pod uvjetom da su vlasti obaviještene u propisanim rokovima, organizatori bi trebali biti u mogućnosti dobiti sudsku odluku prije datuma planiranih događaja“. Budući da su javna okupljanja bila zakazana za 17. i 18. lipnja 2016. godine, očigledno je da su zahtjevi podnositelja predstavke za sudsku reviziju, koji su doveli do upravnih sporova, razmatrani u suštini znatno nakon planiranih događaja. Štoviše, nije bilo ničega u relevantnom domaćem zakonodavstvu ili praksi što bi propisivalo da se upravni sporovi te vrste moraju dovršiti prije nego što su planirana javna okupljanja zakazana. Navedeni zaključak u svezi s post hoc karakterom upravnih sporova Europski sud je primijenio i na postupak ustavne žalbe. Iako je podnositelj predstavke podnio ustavnu žalbu 18. srpnja 2016. godine, Ustavni sud nije donio odluku o tom pitanju do 8. veljače 2024. godine, dakle gotovo sedam godina i sedam mjeseci kasnije. Imajući u vidu navedeno, Europski sud je utvrdio da je podnositelju predstavke uskraćen efektivan domaći pravni lijek u svezi s njegovim pravom na slobodu mirnog okupljanja, čime je prekršen članak 13. u svezi sa člankom 11. Europske konvencije.
